Hrvatski Fokus

Andriana Benčić brani izmišljene jasenovačke žrtve i velikosrpske laži o genocidnosti Hrvatska

 
 
Saša Kosanović je donedavni višegodišnji novinar HRT-a iz srpske manjinske kvote. Nakon što nije htio nikoga slušati, vratio se kod Milorada Pupovca u velikosrpske Novosti odakle i dalje nastavlja s radom na svojoj protuhrvatskoj novinarskoj misiji. Za Novosti je ovih dana razgovarao s Andrianom Benčić, ljevičarskom aktivisticom i bivšom plivačicom. No, Andriana Benčić je i više od toga. Rođena je u Sisku na dan Udbe 13. svibnja 1987. Slučajno ili ne, i datum rođenja je kod nje odigrao veliku, ako ne i najveću. I ne bi bilo nikakvo čudo da su joj roditelji dali ime Udba. Udba Benčić, ne zvuči li lijepo? Jer da nije rođena na sretni trinaesti dan mjeseca svibnja prije 31 godinu, teško da bi tako daleko dogurala – do kustosice JUSP-a Jasenovac. Uostalom, Hrvatska je prepuna Iskri, Sovjetki, Aurori, Ognjena, Ognjeslava, Lenjina, Volgi, Andreja, Petoljetki, Sutjeski, Traktorki, Staljinki, Kozara, Titi, Borbena, Rajni, Masinki, Balkana, Uni, Tari, Neretvi, Pobjeda, Korana…, pa zašto ne bi bilo i Udbi.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/06/Andriana_Bencic.jpg
Andriana Benčić
 
Na googleu, na adresi https://independent.academia.edu/AndrianaBen%C4%8Di%C4%87/CurriculumVitae, piše da govori jezikom »Croatian/Serbian/Bosnian (native or bilingul proficiency)«. Mnogo bre načitana, rekli bi braća Srbi. Nadalje, na mrežnoj adresi http://www.historiografija.hr/?p=3629 piše da je »dr. sc. Andriana Benčić, kustosica pripravnica Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, od 1. ožujka do 1. lipnja 2017. boravila na poslijedoktorskoj istraživačkoj stipendiji (Postdoctoral Research Fellowship) u istraživačkom centru muzeja holokausta Yad Vashem (The International Institute for Holocaust Research, Yad Vashem) u Jeruzalemu, gdje je primila stipendiju za projekt "Jasenovac as it is Reflected in National and European Memory Politics"«. I to nakon što je obranila doktorsku disertaciju pod naslovom Socijalna konstrukcija kolektivnih sjećanja na Domovinski rat! Sam naslov doktorske radnje govori da je na tragu svoga sugrađanina povjesničara Hrvoja Klasića, kojemu su također Srbija i bivša Jugoslavija puno draži od Hrvatske.
 
A sada o onomu o čemu su Saša i Andriana čavrljali za Novosti (https://www.portalnovosti.com/andriana-bencic-negatore-jasenovca-treba-kazniti), a prenio Autograf Ive Josipovića (http://www.autograf.hr/andriana-bencic-negatore-jasenovca-treba-kazniti/). Koliko god se trudili svi negatori svega hrvatskoga, pa tako, dakako, i Kosanović i Benčić, razgovor nije bio ugodan niti njima. Daleko je to od ćaskanja, jer su pitanja teška, a laži velike. Saša tobože pita kako ima onih koji manipuliraju brojem žrtava, pritom misli na ljude koji misle svojom glavom, a vole svoju domovinu Hrvatsku, a Andriana to ovako relativizira: »Da mene pitate za broj žrtava Jasenovca, iako je meni taj broj sasvim jasan a i kao takav mi je nevažan jer su implementacijom rasne i genocidne politike NDH živote izgubili mnogi nedužni ljudi zato što su bili drugi i drugačiji, ipak bih vam iz opreza nabrojala najvažnija istraživanja i iznijela bih svoje mišljenje, ali konačno bih rekla da taj broj zapravo ne znam«. E, tu sam te čekao, draga Andriana. Iste mi je riječi prije deset godina u Jasenovcu izrekao Đorđe Mihovilović, pomoćni doživotni kustos JUSP-a Jasenovac samo zato što je bosanski Srbin. Iz Gradine preko Save, odakle svako jutro dolazi na posao i svako poslijepodne odnosi hrvatske kune preko Save natrag u Bosnu. I on mi je tada, u nazočnosti p. Vladimira Horvata DI, Tomislava Nürnbergera i dr. Ivana Marohnića, rekao kako njega brojevi ne zanimaju i kako on zna da na popisu ima lažnih imena, a da je na nama da na to ukažemo, a na njima je hoće li to uzeti u obzir. Dakako da ne će. Pa od čega bi živjeli i zarađivali.
 
I sada Andriana Benčić počinje svoju jugo-priču, iako ju se niti ne sjeća: »Treba napomenuti da su svi popisi koji su rađeni u bivšem, totalitarnom režimu, usprkos svim kritikama, relativno pouzdani, odnosno visoke su pouzdanosti s obzirom na vremenski odmak u kojem su nastali« i nastavlja: »U JUSP-u Jasenovac smo na projektu 'Poimeničnog broja žrtava koncentracijskog logora Jasenovac' počeli od popisa SIV-a Jugoslavije iz 1964., koji je bio najobuhvatniji i iz njega se krenulo s okvirom od 59.000 žrtava koncentracijskog logora Jasenovac. Kasnijim radom, obradom dodatnih državnih i lokalnih arhiva, temeljem izjava obitelji žrtava, raznim drugim provjerama i transparentnim metodama, došlo se do ovog broja. A važno je napomenuti i da su popisi žrtava koje obavljaju JUSP Jasenovac i Muzej žrtava genocida u Beogradu zapravo vrlo slični i podudarni u broju poimenično popisanih žrtava. Kada meni dođu posjetitelji u Jasenovac i pitaju za kontroverze oko broja žrtava te o kojem se broju žrtava radi, osim što im kažem da se radi o holokaustu, genocidima i političkim zločinima, kao najpouzdaniji podatak navodim da naši istraživači rade na tome gotovo 15 godina i da je prema tom popisu utvrđeno između 83 i 84 tisuće žrtava imenom i prezimenom, a baza žrtava naših kolega iz Beograda u Muzeju žrtava genocida kreće se u sličnim omjerima, odnosno taj se broj ne razilazi previše, riječ je o razlici od oko 5.000 imena. Općenito sam mišljenja da kada se radi o Jasenovcu, treba obratiti više pažnje na mnoge druge stvari, uz broj žrtava, no ako uzmemo ove brojke u obzir, a godinama su kolale mnogo veće, Jasenovac se još uvijek nalazi među prvih šest do sedam logora i geta po broju smrti u tadašnjoj okupiranoj Europi.« Tako to zbori „nezavisna“ kustosica. A trebala bi biti nezavisna.
 
Sada je došlo Sašino pitanje o Srbijancu dr. sc. Draganu Cvetkoviću, koji procjenjuje da je u Jasenovcu stradalo oko 130.000 žrtava. Očekivali biste da će kustosica reći da to nije istina. No, ne će. Ona to ovako tumači: »Ja se s brojem kolege Cvetkovića u vezi žrtava logora Jasenovac ne slažem i mislim da ne može biti toliko visok, ali metodologija koju je on u radu rabio jest u okvirima znanstvenog diskursa pisanja. To su procijenili i naši recenzenti u tri kruga recenzija. Ta diskrepancija, pa i od 40 do 50 tisuća žrtava, nije problematična jer je kolega Cvetković došao do toga istraživanjem i metodologijom koju je objasnio… Isto tako, naslov rada dr. sc. Cvetkovića glasi "Koncentracijski logor Jasenovac i njegova uloga u uništenju naroda NDH", i s tom se naravi režima i stradanja slažemo«. Dakle, njoj je nebitno ono što je bitno, a to je Cvetkovićevo laganje o izmišljenim žrtvama u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata. A zašto? Zato jer mu je u redu „metodologija“. A kako može biti u redu lažna metodologija kada su iz nje proizišli lažni podatci, lažne brojke, lažne žrtve. 
 
Evo još jednoga bisera kustosice Andriane: »Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u NDH imali golema stradanja. Jasenovac je simbol stradanja u NDH, a brojka od 700.000 stradalih, simbolički smještena u Jasenovac, vezana je zapravo uz ukupne žrtve NDH«. Ovo je prestrašno. Nema veze što su jugokomunisti i Srbi izmišljenim milijunom žrtava cijeli hrvatski narod optužili da je genocidan, jer je trebalo dobiti maraka od Nijemaca, te onda dolazi na sklizak propagandni teren pa te jasenovačke laži opravdava tvrdnjom bez ikakvoga utemeljenja kako navodno ta laž nije "imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu". Za nju je "brojka od 700.000 stradalih, simbolički smještena u Jasenovac, vezana je zapravo uz ukupne žrtve NDH". Da to nisam pročitao i doživio, ne bih mogao vjerovati. Pa koji je mentalni sklop Andriane Benčić? Pa kakav to ona u sebi ima ugrađeni serbo-čip mega-laži?
 
U nastavku Kosanović pita: »Konkretno, kako odgovarate na pitanje o navodnom komunističkom, poslijeratnom logoru?«, a Benčićka odgovara: »Nikakvi novi uvidi, nikakvi novi dokumenti, nikakvi novi popisi žrtava ne mogu izbrisati ustaški koncentracijski logor Jasenovac iz hrvatske i jugoslavenske prošlosti«. To je u stilu one: 'Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!' Negira dokazano postojanje komunističkog logora na mjestu glavnog logora 3 Ciglane poslije rata 1945., koji je odnio više žrtava od logora tijekom rata i to naziva "apsolutnim revizionizmom" i "nehumanom idejom kojoj nije cilj spomen na žrtve ni rata ni poraća". Najobičnija demagogija kada nema argumenata.
 
I ne samo da laže, Andriana Benčić prijeti. »Kada se takve tvrdnje iznose u javnom prostoru, na to bi trebalo adekvatno reagirati. Demokracija je dovela do toga da svatko može izraziti i reći ono što misli, no do one mjere do koje je to u skladu sa zakonom i s pravima drugih ljudi. Poricanje holokausta i genocida, osobito na ovaj način, koliko mi je poznato, regulirano je zakonskim mjerama i kaznama i u EU-u i u Hrvatskoj. Što se treba početi dosljedno primjenjivati… kada su u pitanju ljudi koji negiraju žrtve na revizionistički način, poričući odavno utvrđene masovne zločine, njima se moraju pozabaviti pravosudne institucije«, kaže kustosica JUSP-a Jasenovac i prijeti onima koji se odgovorno, dokumentarno i znanstveno bore protiv lažnoga jasenovačkoga popisa. Ne negacije postojanja jasenovačkoga logora, radnoga logora, nego protiv onih koji zagovaraju lažni jasenovački popis žrtava. Ova Benčićkina prijetnja je na tragu prijetnje koju je ovih dana odaslao Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja, koji prijeti da ako se neki kulturnjak u Srbiji pobuni protiv bilo kojeg paragrafa strategije o očuvanju srpske kulture i srpskoga identiteta je osoba koja »krši ustav kulture«.
 
Sada dolazimo do dokaza, koji nedvojbeno govore o lažnome jasenovačkome popisu žrtava, samo da se Hrvatima nabije kompleks krivnje i nepostojeća genocidnost i time se zamgalila istina da su Srbi u Srbiji u cijelosti istrijebili Židove već 1941. i 1942. godine. Svima nam znani judenfrei. »Omiljena tema revizionista su pogreške u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. Imate li poruku za takve?« „naivno“ pita Kosanović a Benčić odgovara: »Svaki popis žrtava Drugog svjetskog rata stalno se mijenja odnosno nadopunjuje te na taj način popisi pokušavaju biti što dosljedniji. U ovom trenutku ne postoji niti jedna institucija, a osobito memorijalni centar i/ili edukacijski centar – a mnoge od tih institucija nastoje biti mjesta učenja o ljudskim pravima, Human Rights Centres – od centara holokausta u Washingtonu, Jeruzalemu, norveškom Falstadu, Berlinu, Parizu i na brojnim drugim mjestima, u čije se popise žrtava Drugog svjetskog rata ne unose promjene«. Drugim riječima, ona kaže, pa što ako je popis lažan, i drugi lažu i dodaje: »Svi građani koji imaju primjedbe na popis žrtava koje obavlja JUSP Jasenovac trebaju se javiti muzeju službeno: memorijal je još prije 13 godina, kada se krenulo s izradom pojedinačnog popisa, pozvao građane koji imaju podatke o žrtvama da se uključe i da se pogreške ispravljaju«, što je, kako sam već spomenuo, najobičnija laž. Ne će oni u JUSP-u Jasenovac ništa uvažiti, jer onda ne bi više bila Javne ustanove spomen-područja Jasenovac.
 
O dokazima da u jasenovačkom logoru nema ni govora o kosturima pobijenih od 1941. do 1945. Kosanović i Benčić se slažu oko metode laganja. On u pitanju »Zašto se nije iskapalo? Jesu li jugoslavenske vlasti tu priču ostavljale po strani radi politike bratstva i jedinstva?« navlači Benčićku na odgovor, što je ona radosno prihvatila: »Politika odnosa prema prošlosti u to se vrijeme provodila na način da se utišavalo podatke o zločinima koji su se dogodili kako bi se stvorilo bratstvo i jedinstvo.I dok su neki ljudi u Jugoslaviji bratstvo i jedinstvo jednostavno živjeli te su ga doživljavali dijelom svog identiteta, treba zapamtiti da je za mnoge isto to bratstvo i jedinstvo bilo negativni i nametnuti politički projekt vladavine jednih, kao i nasilno ušutkivanje bolnih dijelova teške ratne prošlosti. To svakako može biti dio razloga zbog kojeg se nisu vršila iskapanja«. Laži su oboje, i Saša Kosanović, i Andriana Benčić, premazali "bratstvom i jedinstvom". Toga se ni Joseph Goebbels sjetio ne bi.
 

Pavao Blažević

Povezane objave

Nikolu Bajtu smeta istina

HF

Milorad Arsenić po Hrvatima puca bombom, a Milorad Pupovac verbalno

hrvatski-fokus

Tko je splitski Neron?

HF

Diskriminacija Hrvata od strane nesposobne vlasti

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više