Hrvatski Fokus
Aktualno

Osuda Zdravka Mamića višeslojno je pitanje

Ispisana svastika na Poljudu bila je jedna od najstrašnije osmišljenih diverzija protiv suvremene Hrvatske

 
 
Kad bi država bila vođena načinom kojim je Zdravko Mamić vodio GNK „Dinamo“ građani bi služili državu onako kako klub služi oko 200 zaposlenih vrlo zadovoljnih što ih Mamić „krade“. Građani su, za razliku od zaposlenih u Dinamu, ozlojeđeni što se u državi godinama odvijaju procesi, kaže li se, suspektne privatizacije i lopovštine koji nije samo puka prijevara, krađa, razbojstvo i drugi oblici pljačke, nego otimačina pod okriljem zakonske procedure koja je mnogima više donosila uz pomoć menadžerskih ugovora, bonusa i drugih oblika naknade nego drugima radom. Je li imao Mamić pravo na bonuse? Valjalo bi se sjetiti Mark Twaina koji se, navodno, upitao: „Zezaju li se ljudi što vode državu ili kreteni misle ozbiljno?“
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/06/Zeljko_Jovanovic_Zoran_Stevanovic_2012_MOZS.jpg
Željko Jovanović i Zoran Stevanović
 
Hrvatska, presudom Zdravku Mamiću nije prikazala pravdu nego nakazno lice pravosuđa i presude, zbog koje molim da nitko ne ističe kvalitete suca, zar „zločinačkoj skupini?“ Taj se Krušlin ne razlikuje od sudaca koji su procesuirane za kriminalne radnje za krađe iz proračuna bili osuđeni za ljuštenje krumpira. Uistinu nema smisla osvrtati se na procese što se razvlače desetljećima da bi se sredstvima procesuiranih namirili suci i njihovi branitelji. Osobno ne mogu optužiti niti jednog suca, ali ni meni suci dokazati da je moja sumnja u pravosuđe neosnovana.
 
Osuda Zdravka Mamića višeslojno je pitanje ili socijalna paradigma iz koje svakim danom postaje prepoznatljivo da je Zdravko Mamić bio moćniji od bijednih političara, ali ne i od skupina kojima je mrska nacionalna identifikacija „Dinama“, a i nogometne reprezentacije koja se iz njega stvarala. U tom smislu nije nevin ni N.K. Hajduk. Ne njegovi navijači nego ljudi iz njegove partizanske prošlosti koji su uspjeli stvoriti uzajamni animozitet kojim se bez stida i srama izjašnjavaju brojni izvjestitelji što ne drže do nacionalne Hrvatske. Od rasprodaje naših banaka strašnija je prodaja naših medija stranim vlasnicima. Mediji pripadaju pojedincima i skupinama koje su oduvijek bile protiv nacionalne Hrvatske, a samim tim i protiv nogometne reprezentacije i kluba koji želi njegovati uz športsku i nacionalnu identifikaciju koju je Zdravko Mamić naglašeno podržavao.
 
Zdravko Mamić je, kako u jednoj studiji opisuje dinarski mentalitet dr. sc. Ivo Rendić Miočević, genetički ostatak herojskog patrijarhalnog doba visoko izražene psihologije i ideologije u kojoj je Hrvatsku doživljavao kao borbu protiv neprijatelja ma tko on i ma kakav on bio. Njegova dinarska rasna kolerika psihološki je gola i nesputana ili baš onakva kakvog ga je nekad davno, davno ili pak u socijalizmu trebao narod da sebi da oduška. Nažalost, to što je nekad narod doživljavao kao njegovo junaštvo onako pusto, oholo i po potrebi intimno s pukom pred kojim nikad nije krio svoje čvrste veze s braćom i udaljenim rođacima nad kojima dominira autoritarni otac obitelji zlorabili su suvremeni dušmani; oni su, sad već više od pedeset godina Titove Jugoslavije, njega kao osobu bez straha za posljedice pretvorili umjesto u junaštvo u zločinca. Medijski obojen svim negativnim bojama i subverzivnim aktivnostima što su započele na tribinama od  Mamića su stvorili brojne predrasude sa svim negativnim posljedicama protiv kojih se on, uvjeren u svoj osebujni poslovni smisao, godinama odupirao glasan, jasan i nedvosmislen. Nikad nije dobio podršku,  a najmanje od službene politike koja se nije udostojila održati čak ni minimum mira i reda na našim zahuktalim i ratnički raspoloženim navijačima naših stadiona, ali i ulice.
 
Tko god misli da je nezadovoljstvo s tribina dolazilo spontano u golemoj je zabludi. Nije se taj otpor javio masom razjarene i nezadovoljne ulice. Bila je to osmišljena akcija i svojevrsna strategija koja je uspjela čak uniformirati tu, nazovimo ju, navijačku masu koja je dirigirano nezadovoljstvo izražavala napadom na sve što joj ne pruža otpor. Drugim riječima oni koji su navijačima dali navijačke dresove s njima su im dali i sadržaje skandiranja kao i sav pribor koji navijači nisu kupovali osobnim financijskim sredstvima, baš kao što nisu plaćali svoje pohode u inozemstvo da bi pravili nerede. Bilo je dovoljno čitati komentare ili gledati emisije čiji su sudionici branili neobranjivo i napadali sve što nitko nije branio i tako po ne znam koji put pokazati da im navijači služe kako bi, između ostalog, nogomet poslužio kao nacionalistička fešta kojom bi se zamrčila partizanska zvjerstva poraća Drugoga svjetskog rata uz veličanje zločina države NDH koja nije bila država stvorena voljom hrvatskog naroda. Službe zadužene za mir, red i sigurnost građana nisu se bavile ljudima koji su organizirali navijače protiv Mamića samo zato što su iznikli iz istog miljea.
 
Aktualni događaji istiskuju iz memorije puno toga što je prethodilo pojavi diskreditiranja nogometnog vrha u kojemu nije imao beznačajnu ulogu Zdravko Mamić. Pustimo na trenutak Dinamo bez svoje publike i Hajduk sa svojom publikom. Vratimo se činjenicama koje su eskalirale za ministrovanja Željka Jovanovića koji je nogomet označio močvarom da bi u njemu, uz pomoć medija s gazdama izvan Hrvatske, započeo neviđenu hajku namjerom diskreditiranja nogometnog vrha i naravno Zdravka Mamića koji je u njemu imao golemi utjecaj. Sjeća li se još netko nekog Zorana Stevanovića iz Rijeke koji je bio doušnik UEFA-ine asocijacije u ime poštenja i protiv nacionalizma i rasizma? Nema ga više. Lik se potrošio ili naprosto nije više potreban medijima, a odigrao je jednu od najprljavijih uloga protiv nogometne reprezentacije Hrvatske. Kao što rekoh aktualna događanja potiskuju subverzivne smicalice i ostaje još samo jedna koja će mitski opstati kao golema tajna i krunski dokaz kojim se reprezentaciju Hrvatske i njen plasman na međunarodnim natjecanjima dovesti u pitanje od aktualne vlasti pod čijim se okriljem izvela diverzija kad je na poljudskom stadionu u susretu protiv Italije ispisana svastika da bi se za provokaciju optužio HNS. Bila je to jedna od najstrašnije osmišljenih diverzija koju su mogli izvesti profesionalci osposobljeni u državi kakvu suvremena Hrvatska nije uspjela još instalirati, a još i manje otkriti majstore jedne vrlo složene fizičko-kemijske reakcije koja će u tempirano vrijeme na zelenom travnjaku prikazati svastiku kao simbol fašizma, ali i nakaznosti osoba sposobnih za „pothvat“ izvedbe.
 
GNK „Dinamo“ će definitivno opstati ali u klubu i izvan njega ne postoji osoba sposobna namaći sredstva koja je Mamić, vrlinama kojima je raspolagao, bio sposoban osigurati klub i njegovu organizaciju s omladinskom školom koju je doveo do međunarodnog ugleda. Ta škola jako dugo postoji, ali do Mamićeva dolaska nikad nije stvarala igrače koji su konkurirali na međunarodnom tržištu i to iz gospodarski zaostale, tranzicijski nedorečene i prezadužene države.
 
P.S. – Tajne službe ma kako se one zvale i u ma kojoj se državi nalazile, kako piše G. Gerovac (Obzor, 13. kolovoza 2016.) ostaju tajne službe, kanali za obavljanje najprljavijih poslova, za ubijanje, otimanje, trgovinu drogom, subverziju, praćenje, prisluškivanje, ucjenjivanje i sve za dobrobit građana.
 

Željko Mataja, prof.

Povezane objave

Radna i svečana sjednica Skupštine HSUP-a

HF

Muslimani po Sarajevu viču i arlauču

HF

Kako će se štrajk prosvjetara urušiti

HF

Pobijeni hercegovački franjevci

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više