Sve se je otelo nadzoru

Previše se kojekakvog smeća trpalo pod tepih

Za nikoga se više ne može reći da je crven, plav ili crn. Manje više svi su sivi u mnogobrojnim njansama sive. Unatoč, stalnim previranjima, međusobnim podmetanjima, obmanjivanju, eskalaciji mržnje, raznih i različitih prijevara, klijentelizma, nepotizma, korupcije, pretvaranja, patvorenja, insceniranih događanja, mogućih i nemogućih spinova, ulizivanja, osobne i stranačke goropadnosti, ekspanzije nabildnog ega, neznanja, nesposobnosti, ulizivanja onima iznad sebe, dok se oni na najvišim funkcijama ulizuju stranim liderima, često sjedeći na dvije stolice, narod šuti i trpi, što ne znači da je glup i bedast, već nemoćan. 

Demokracija u nas je samo pokriće za zamagljivanje svega onoga gore napisanog. Da nije tako ne bi o vlasti odlučivala stranka koja je na jednom političkom polu – jednoj stranačkoj koaliciji dobila glasove birača, a zatim prešla na dijametralno suprotnu stranu, s jednim jedinim ciljem participirati u vlasti, a pod tobožnjom egidom stabilnosti vlade i države. Kaj god! Odavno se svi mi dobro poznajemo. Zna se tko mulja i muti, a tko je manje ili više vjerodostojan, ponajprije sebi, onda svojoj političkoj stranci i njenoj temeljnoj ideji vodilji po svjetonazoru, opredjeljenju strategiji i upravljanju. Ta politička stranačka ideja, po čemu se stranka određuje, prepoznaje, odlikuje i na kraju krajeva dobiva glasove birača, nije Sveto pismo, već ovisi o potrebama društva i gospodarstva u danom vremenu. To danas nije niti Tuđmanov HDZ, niti Račanov SDP.

Dvije najbrojnije stranke su se donedavno izmjenjivale u porbi  oporbi, ovisno o dobivenim mandatima na izborima. Od kada se na državnoj političkoj sceni pojavio Most, više tome nije tako. Danas uz Most postoje i druge respektabilne političke stranke, čije djelovanje je uočljivo, unatoč stranačkoj rasjepkanosti, što se ne smije  smetnuti s uma. Mislim, da bi oni trebali naći zajedničku nit vodilju, bez obzira na razlike i različitosti u nekim njihovim stavovima i idejama (?), te se postaviti između HDZ-a i SDP-a, ukoliko je to više uopće moguće. Nekako mi se čini da je svakim danom sve manje razlike među “desnima” i “lijevima”. Mnogi “lijevi” postaju “desni” i obrnuto, ne nužno stari članovi – autohtoni, već i oni najmlađi. Mladi o tome vjerojatno niti ne razmišljaju, već se prilagođavaju suituaciji i vremenu, dok se stari vraćaju svojem ishodištu. Nije se dobro prebrojavati, ali zna se dobro gdje je više bivših članova nekadašnje Komunističke Partije. Nije to nikakv tajna. Odavno je King Kong istjeran na čistac.

Dogodio se Agrokor i njegov slom. Zaljuljala se Hrvatska u ekonomskom, društvenom i demografskom smislu. Nije se to dogodilo od jučer do sutra. Događalo se to po prirodnim krivuljama rasta i pada. Previše se kojekakvog smeća trpalo pod tepih. Previše se napuhao balon. Došlo je do implozije i eksplozije u isto vrijeme. Od raspuknutog balona i njegovih “krpiia”, pa i onih najvećih biti će teško napraviti manje balone ili balončiće. Iluzorno je misliti kako će se to napraviti na račun velikog balona. Sve će to narod platiti i pri tom još više osiromašiti. Ne čekajući rasplet cijelog slučaja i rješenje nastale zavrzlame, u općem i posebnom zamagljivanju, netransparentnosti i obmanjivanju javnosti, obrazovani, sposobni i razumni mladi ljudi bježe iz zemlje, ne osvrčući se, sa strahom da ih ne dohvati niz manjih eksplozija, što se neminovno  učestalo javjaju i nastaju iza svakog velikog potresa. Odlaze tamo gdje se cijeni znanje, sposobnosti i rad, poštuje  obitelj, vjera, spol i rod, gdje vlada pravna jednakost i gdje postoji život dostojan svakog čovjeka.

Zgadile su im se političke elite, sve po redu, koje su nas u ovih četvrt stoljeća dovele do toga gdje smo sada, na dnu Europe po svemu dobrome i u vrhu po svemu lošemu. Domovinski rat i sva zla koja je rat donio, više nisu i ne mogu biti opravdanje za stanje u kojem se nalazimo kao društvo, pojedinci i država. Tog i takvog stanja izgleda nisu svjesni oni koji nas trenutačno vode i upravljaju državom, jer oni ne vjeruju u numeričke podatke dobivene znanstvenim istraživanjem, kao niti analizu i sintezu tih podataka, koja je poražavajuća i katastrofalna, naročito u pogledu demografije. Nije dovoljno samo konstatirati kako je stanje u tom području loše i izdeklamirati listu dobrih želja koje će stanje popraviti. To je čisti larpurlartizam, u stilu “trla baba lan”, skupljanje izbornih poena, istrčavanje iz zadanih okvira i pravljenje važnim. Bez puno mudrovanja, eksperiza, strategije i taktike Đuro Horvat, poduzetnik sa oko 500 zaposlenih je riješio problem demografije i o(p)stanka u njegovoj tvrtki i našoj državi. Prosječna plaća njegovim radnicima iznosi 1200 eura, uz ostale benefite, na primjer da im posluži kao jedinstvena i posebna banka za oprost manjih dugova i davanje zajma bez kamata, kako bi se riješili dugova i problema. Taj gospodin dobro zna da samo zadovoljan i sretan radnik stvara, unaprjeđuje i povećava dobit, rast i profit.

Samo zadovoljan i sretan građanin ne odlazi iz svoje domovine. Tu stvara obitelj, rađa djecu i svojim radom pridonosi boljitku svakog pojedinca, razvoju društva i napretku države. Za to bi trebalo stvoriti pozitivno, stimulirajuće i motivacijsko okruženje, gdje svi osjećaju kao pojedinci u vlasti i cijela vlast (trodiobna) brine o njemu i sve čini da nam bude bolje, u svakom smislu. To se ne postiže lažima, prijevarama, klijentelizmom, nepotizmom, mitom i korupcijom. To se postiže pravnom jednakosti, podržavanjem sposobnih umjesto podobnih, povećanjem plaća, stvaranjem svih potrebnih uvjeta za život dostojan čovjeka, održavanjem opće i posebne sigurnosti, pružanjem ustavom zajamčenih uvjeta i prava, međusobnim dogovaranjem svih aktera na političkoj sceni, njihovoj produktivnoj suradnji, zajedničkom doprinosu u svim područjima života i rada, donošenjem konkretnih reformi, naročito u znanosti i obrazovanju, upravi, izbornom zakonu, zdravstvu, socijali, poljoprivredi…

To će se postići onda kad se više ne će gledati tko je čiji, tko je od kuda, nego tko  zna, hoće i može. Takva koalicija može biti velika ili mala, sasvim svejedno. Bitno je i važno da  državom upravljaju i o nama brinu najbolji od najboljih, pošteni, iskreni, hrabri, mudri, vjerodostojni, domovini odani i dokazano uspješni. Ti i takvi će na izborima dobiti najviše glasova birača i nijedan stranački lider ih neće moći maknuti iz vrha. Više se ne bi smjelo događati da su u vrhu i pri vrhu vlasti, na svim razinama, oni koji su dobili smješno mali broj izbornih glasova, kao ni oni koji su se “šlepali” na nečijoj stranačkoj listi, dok objektivno vrijede  1-2 posto podrške biračkog tijela.

Bez ikakvog priklona i podrške ikome, “manjinci” su nešto  sasvim drugo. Oni su uvijek uz vlast, na bilo koji način. Nije to nikakva naša umotvorina ili izmišljotina. Tako je to i u drugim državama. U njihova stečena biračka prava ne bi smjeli dirati, ako imalo do sebe držimo kao do demokratskog društva i pravne države. Za to što oni trenutačno imaju važnu i bitnu ulogu u aktualnoj vladi i vlasti, nisu oni krivi. Dapače! Oni drže ovu vlast, bilo to nekome pravo ili krivo. Kako i zašto je do toga došlo  je druga priča. Jednako tako je duga i  posebna priča tko su uz “manjince”, svi oni nužno potrebni, čije ruke se traže po hodnicima sabora, prije svakog izglasavanja i donošenja pojedinih zakona. Očito za tim postoji potreba i sve to nečemu i nekome služi i koristi. Nije to lako i jednostavno. Nije to niti vjerodostojno. Pomalo je kaotično, neetično i problematično, jer neke od nužno potrebnih ruku pri izglasavanju u parlamentu, su navodno umočene u prljavštinu i nezakonite rabote.

Nije onda nikakvo čudo da se u narodu, skiciraju moguće i nemoguće konstrukcije u slučaju, da jedna ili dvije ruke, nestanu iz te neprincipijelne koalicije. Što će onda biti? Izbori naravno. Oni mogu donijeti Veliku koaliciju, ako obje “velike” stranke pojedinačno podbace, a mnogobrojni “mali” dobiju većinu. Tada  bi Velika koalicija mogla postati Mala koalicija i obrnuto. O tome nitko ne razmišlja, a moglo bi se dogoditi. Iz protesta i građanskog neposluha, kao izraz nezadovoljstva, narod bi se mogao narugati samom sebi i parlamentarnoj demokraciji, na hrvatski način.

U slučaju Velike koalicije  već se netko vidi kao gradonačelnik države, netko kao kancelar(ka), a netko kao predsjednik Sabora? Puštaju se spinovi i dimni signali. PR-ovi rade punom parom. Sve su to puste nade i spekulacije, “igre bez granica”, dok narod biva sve siromašniji, zemlja sve praznija, država sve manje suverena, prošlost sve prisutnija, sadašnjost jalova i nesigurna, budućnost besperspektivna, društvo podijeljeno, neki političari posvađani, svi  međusobno ovisni, mnogi umreženi s oligarsima, nedorasli svojim funkcijama, nedovoljno kompetentni, ali silno kompetitivni, po osobnoj procjeni. Na kraju bit će onako, kako to reče gospodin Šeks: "Politička moć u cijeloj Europi odvija se u neformalnim grupama gremija koje donose stvarne političke odluke koje se onda samo provode u parlamentu. Sumrak parlamentarne demokracije već je dugo u Europi, pa tako i u Hrvatskoj".

Ankica Benček