Dražen Lalić – sociolog ili ostrašćeni navijač

Podržavajući navijačke udruge, kao supkulturu, podržao je izljev najnižih strasti, nasilja i destrukcije

 

 

Dražen Lalić kad se javlja lamentator je osobnih iskustava o športu koji ga je iznjedrio kao navijača Torcide a ne kao sociologa. Kao takav nastupio je u emisiji Otvoreno uoči SP-a u nogometu lipnja 2018. i prikazao se kao jedan od tvoraca devijantnog ponašanja, ne samo našeg športa, nego i politike u kojoj je na djelu konformizam. Skalpel kojim je zasjekao u tkivo našeg športa i nogometa u njemu nije dodirnuo sustav u kojem ne postoji društveni, ni njegov osobni, pokušaj da se devijantnost obuzda kao čimbenik odlučan za posljedice u kojima dominiraju kontrola i moć. Da je Lalić sociolog od formata, onda bi odgovor na sva pitanja tražio u prirodi društva u kojem dominira kritika umjesto stvaralaštva, odnosno, reagiranje članova zajednice na devijacije drugih koje u nas nije odmaklo od subjektivnog.

 

Sociologija športa, onako kako se u nas tumači, postala je privatna interpretacija ovisna o općem svjetonazoru koji je u našem slučaju naslijeđe socijalističkog mita o zdravlju koje se sve manje odnosi na narod, a sve više postaje sredstvo za ostvarivanje vrhunskih rezultata što je bliže devijantnom smislu ili djelatnosti što funkcionira bez doktrine. U nas je šport postao prostor nedefiniranih pojmova pa se i sam sociolog Lalić bavi tematskim umjesto sociološkim analizama u kojima dominiraju koncepcije interesa i emocija s nepotvrđenim teorijama. Lalić se nije upitao je li šport institucija čiji je izvršni dio organizacija koja stvara i oplemenjuje. Uporno se drži navijačkih udruga i njihove destrukcije što je bliža ulici što koristi šport, a posebno nogomet u njemu, za stvaranje konfliktnih situacija koje nemaju veze sa športom kao što ga nema ni dio športskih funkcinara kojima šport koristi za političke, a ne za društvene svrhe.

Dražen Lalić je u Obzoru rado viđen, ne da bi se pokazao kao stručnjak koji je ovladao temeljnim pojmovima. Primjera radi navodim da se u nas uporno koriste nazivi profesionalni šport, vrhunski šport, rekreacijski šport, školski šport i sveučilišni šport. Takvi športovi ne postoje!!! Samo športaš može biti profesionalac u športu, vrhunski športaš ili rekreativac, a nikako šport. I kad bi ga zamolio da mi navede samo jedan vrhunski ili profesionalni šport počeo bi mi nabrajati profesionalce i športaše, a ne šport. Ta mu činjenica ne smeta da se znanstveno predstavlja u nedefiniranom ili pak u krivo definiranom pojmovnom prostoru u kojem nije ustanovljena čak ni razdjelnica između profesionalnih športaša i športaša amatera. Koliko god to djelovalo nevažno ono je jako važno samo zato što pojam profesionalni ili vrhunski šport čini instituciju koja to objektivno nije. Njemu kao i našim novinarima u športskim medijima nije jasno da vrhunski športaš ne mora biti profesionalac u športu baš kao što brojni profesionalci u športu ne moraju biti vrhunski športaši. Profesionalac u športu nije zanimanje nego je način zasnivanja radnog odnosa u kojem brojni športaši mogu postati profesionalci a da nisu vrhunski športaši.  I sad valja postaviti pitanje: kako je moguće u takvoj pojmovnoj i sadržajnoj anarhiji Dražen Lalić kao sociolog i brojni športski novinari kao i javno mišljenje mogu trpjeti pojmovnu zbrku?

 

Naša sociološka teorija nije uspjela napraviti razdjelnicu između športaša amatera i profesionalaca što se svodi na praksu koja u Zakonu o športu športaša tretira kao obrtnika kako bi ostvario prava iz radnog odnosa. Dakle, ni piscima Zakona o športu nije jasno da obrtnica nije zanimanje nego dokument koji potvrđuje sposobnost za zanatske usluge. Posljedice toga su da naši mediji, a s njima i brojne društvene mreže, teško podnose sve manji utjecaj politike uz sve veću moć kapitala. Zato nije slučajno što se Dražen Lalić u svojim opservacijama uporno vraća vremenima velikog i moćnog Hajduka kojim je vladao Tito Kirigin i teško podnosi vrijeme u kojem je predsjednik s politikom danas nemoćan ako nema menadžera poput Zdravka Mamića koji se, za razliku od Hajduka, nije oslonio na publiku nego na kapital duboko svjestan da publika klubu ne može nasiljem tribine stvoriti sredstva koja nudi nogometno tržište. Od takve činjenice bježi sociolog Lalić i naši mediji što su žrtve socijalističkog sustava koji je bio protektiran politikom umjesto kapitalom o čemu posebno svjedoče naši mediji koji uporno plaču za publikom čiji je glavni kapital umjesto novca skandiranje kojim se optužuje Zdravko Mamić uz protest s petardama, raketama, bakljama i nasiljem u kojem im pomaže i hladno oružje.

 

U prostoru opširnog rečeničnog sklopa Lalić je nadmašio proroka Jeremiju ukazujući na vrijeme koje je, kao i smisao Berlinskog zida, isteklo kao simbol ideologije protiv kapitala. U cijelom njegovom medijskom nastupu malo je sociologije ali dovoljno  konstatacija koja od prilike glasi: HNS je moćniji od države. Naravno da je moćniji i puno je bolje organiziran od većine ministarstava naše države jer ne pokazuju sposobnost zaduživanja što nije slučaj s HNS-om sve dok uspijeva ostvarivati plasman na EP i na SP, baš kao i GNK „Dinamo“ u ligi prvaka države.

Nogometni savez je ispunio sve pretpostavke svojeg postojanja činjenicom da je okupio transferirane igrače što igraju u vodećim klubovima nogometne lige UEFA. Ne samo da ih je okupio nego je uspio, što državi ne polazi za rukom, stvoriti nacionalno jedinstvo momčadi koja predstavlja Hrvatsku; ona se doslovce bori za nju usprkos instrumentaliziranim navijačima što ih njeguju ostatci službi školovanih u državi bratstva i jedinstva čiji je vrhunski domet bio iscrtana svastika na poljudskom stadionu.

 

Žalosna je medijska haranga i oslonac na navijače koji su cijelo vrijeme kvalifikacijskih susreta za plasman na EP i na SP činili sve da bi neuspjehom reprezentacije onemogućili djelovanje uspješnog HNS-a. Svaka ozbiljnija analiza, kojom se Lalić nije bavio, pokazala bi subverzivnu aktivnost navijača i gotovo svih medija koji su uspjeli postići da naša reprezentacija gotovo godinu dana nije odigrala utakmicu pred domaćom publikom u kvalifikacijskim utakmicama za plasman sudjelovanja na SP u Rusiji 2018. Za stanje u našem nogometu uopće nisu potrebni sociolozi kako bi uvjerili javnost da je Hajdukov oslonac na Torcidu, što je drugo ime za ulicu, poguban sve dok se ne ugleda na primjer Rijeke i Osijeka koji su ugrozili poziciju Hajduka. Mogla bi to postići i Istra kad bi imala podršku gradonačelnika Borisa Miletića koji se upustio u proganjanje ustaša.[1]

 

Očito Dražen Lalić županijsku premoć HNS-a ne drži demokratskom potporom nego kontrolom kao da je u politici drukčije. Po njegovom, rekao bi deformiranom mišljenju HDZ i nogometni savez funkcioniraju po principu spojenih posuda pa piše: “…mutne, prljave političke 'vode' iz prve se organizacije prelijevaju u drugu, a bogme i obrnuto.“ Čini se da je takva konstatacija emocionalni konstrukt samog Lalića koji se vratio sredini koja ga je iznjedrila kao navijača što je ostao i nakon što se posvetio sociologiji. Sociologija športa mu ne leži, ali nije mu ni smetnja da se upusti u raspravu korištenjem terminologije nedefiniranih pojmova ne shvaćajući da je profesionalac u športu način zasnivanja radnog ugovora, a ne zanimanje. Kad bi se Dražen Lalić upustio u terminološku i sadržajnu analizu športa našao bi brojne razloge za interveniranje od kojeg je pitanje športske inspekcije budalaština koja brani dužnosnicima rad u dobrovoljnim nogometnim organizacijama, ali ne brani im djelovanje u vatrogasnim društvima ili u pjevačkom zboru. Jednako nije zabrinut što je pitanje klupske članarine na kojoj egzistiraju sve športske škole područje sive zone jer se članarina ne evidentira na republičkoj razini.

 

Nogomet je točno onoliko moćan i u vezi s HDZ-om koliko je slab u medijima kojima vladaju kadrovi izrasli na vrlinama pisaca poljudske svastike[2] ili ostataka države neprežaljenog bratstva i jedinstva.[3] Naravno, da su takvima HDZ i HNS, kako Lalić piše, spojene posude, a vode onoliko mutne i prljave koliko su mutni i prljavi sudionici svih naših političkih stranaka koji se peru prljavom vodom.

 

U jednom od svojih priloga u Obzoru napisao je: „Hrvatski nogometni savez država je u kojoj ne vrijedi hrvatski Ustav“. Vrijedi gospodine Laliću Ustav, ali ne vrijedi vaša interpretacija. Ne samo Ustava nego i poimanja nogometa kojeg ste, podržavajući navijačke udruge, kao supkulturu, podržali unatoč činjenici da su navijačke udruge organizirane za izljev najnižih strasti, nasilja i destrukcije. Zalažete se za povjerenstvo koje bi se bavilo normativnom prevencijom kako bi se onemogućio udar na demokraciju koja je, kako pišete, u teškoj situaciji koju je nužno politizirati. Vi ste gospodine Laliću u teškoj situaciji kad branite neobranjivo,  a izbor Davora Šukera je izraz iste one demokracije koja dominira u županijama, onako kako u medijima dominiraju svi koji su protiv takvog izbora. Vodeći mediji se i nadalje koprcaju s davno potrošenom činjenicom da je Davor Šuker premoćno potvrdio svoj raspoloživi mandat. To što se niste u stanju vi i vama slični tom činjenicom pomiriti vaš je osobni problem, a ne demokracije koja vam nije dobra kad niste u njoj dominantni.

 

Zašto se politika ne smije miješati u šport? Zato što je šport, a poglavito nogomet u njemu, najviša politika. I ne samo to. Za razliku od države od koje Lalić očekuje da uplete inspekcijske i koje kakve službe zaboravlja da te službe nemaju što raditi u HNS sve dok njegova birokracija s izvršnim odborom, za razliku od države, troši svoj novac i nije financijski zadužena. Založite se da inspekcije budu učinkovite u našem gospodarstvu i trudite se da procesuirane osobe za pronevjere proračunskih sredstava ne budu kažnjavane društveno korisnim radom nego primjereno krimenu. Optuženi Mamić nikad nije zlorabio sredstva proračuna nego se koristio sredstvima koja su ostvarena transferima ili deviznim priljevom. U tom se prostoru svi poslovni ljudi snalaze onako kako je najbolje za posao a ne za pravosuđe; ono nije u stanju ustanoviti koga je Mamić društveno, financijski i materijalno oštetio da bi njegov lik karikaturom asocirao na štetočinu i da bi osuđeni tim postao, zar zločinačko udruživanje? 

 

Mediji nisu u stanju dokazati Mamićev krimen

 

Zdravko Mamić je žrtva medija koji su ga blatili i optužbama doveli do stanja obostranog bijesa i ludila, a zatim njegovim reagiranjem na njih koje ne želim opravdati.[4] Mediji nisu u stanju, izvan insinuacija, dokazati njegov krimen, a on medijima da nisu u pravu. Zdravko Mamić nikoga nije materijalno oštetio, ugrozio ili na bilo koji način osiromašio, a najmanje društveno ugrozio onako kako su mediji njega ugrozili. Naprotiv! Jedini se svojim menadžerskim sposobnostima izdigao iznad sivila socijalističke prakse naviknute slabe podizati, a moćne ograničavati. Priskrbio je darovitim igračima zavidne transfere, državi porez i klubu egzistenciju. To naravno ne znači da Mamić nije činio prekršaje; oni su, između ostalog, posljedica zakonske legislative koja se nije bavila pitanjima transfera i njihovih posredovanja zbog čega je umjesto olakšica i stimulacije trpio teror posebno izražen od onih kojima još nije uvenuo na reveru crveni karanfil.

 

O Dariju Šimiću kao predstavniku oporbe uistinu nemam što reći baš kao što ni on ne može reći ništa više od svega što je učinio Davor Šuker pod čijim je predsjedanjem HNS ostvario ono zbog čega postoji. Sve ostalo su stvari kojima se može zabavljati čitateljski puk primjedbama o demokraciji, o poslovniku ili o potrošnji financijskih sredstava. Priča o siromašnim klubovima i dugovima u kojima oni grcaju niti je niti može biti predmet HNS-a. Savez ne postoji da bi ostvarivao sredstva kojima bi pomagao loše vođene i financijski nesposobne klubove. Napokon politika saveza je jednako i politika raspodjele plana i namjene financijskih sredstva HNS-a a ne želja nekog predsjednika pa bio on Davor Šuker, Stipe Pletikosa ili Dario Šimić.

 

Bilješke:

 

 

Željko Mataja