Umijeće preživljavanja na otoku

Predstavljena knjiga Bračka japjenica

U dvorani Porat u Pučišćima na Braču, u petak, 22. lipnja 2018. predstavljena je knjiga 'Bračka japjenica', koja svjedoči o umijeću preživljavanja na otoku i izgradnje japjenice iznad Pučišća. Knjigu su predstavili prof. dr. Ivo Šimunović, prof. dr. Josip Vrandeči i Sanda Hržić, a u programu su sudjelovali majstor graditelj Joze Martinić Meštrante, dr. Lucija Puljak, učenici OŠ Pučišća i Klapa Volat. Fotografije nastale tijekom deset dana izgradnja čudesne vapnenice, emocije i tekst kojim je popraćena, čine sadržaj ove knjige. Knjiga je rezultat avanture, koju su pokrenule Udruge 'Zemlja za nas' i 'Antropop' zajedno sa entuzijastima i zaljubljenicima u tradiciju i očuvanje baštine. Priča japneničara barba Joze, autentična, iskrena, emotivna,  je priča njegovog života.

Japjenica, odnosno vapnenica, suhozidna je konstrukcija čijim izgaranjem nastaje vapno. Zvuči jednostavno, ali riječ je o vrlo složenom procesu koji započinje kopanjem rupe (buže), nastavlja se tehnički vrlo zahtjevnom gradnjom same konstrukcije, nakon čega slijedi višednevno paljenje japjenice. Da bismo dobili konačan proizvod potrebno je mnogo vremena, truda i znanja. Dakle, svega onoga čega je danas sve manje – barem kada je o japjenicama riječ.A japjenica nije samo konstrukcija – ona je svjedočanstvo naše prošlosti i naše suhozidne baštine.

Jedna važna predaja koja se prenosi iz generacije na generaciju govori kako je „kuća od vapna zdrava za živjeti“. Tragom toga saznali smo da je vapno difuzni materijal, koji dobro prima i dobro predaje vodu iz svoje strukture u okolni prostor i na okolne materijale, da ima lužnata svojstva (pH 12), da djeluje dezinfekcijski, dezinsekcijski i deratizacijski, da je lako topivo u vodi i da lako na sebe spaja prirodne pigmente. Poznato nam je da se vapno koristilo najviše u graditeljstvu za građenje objekata te u završnim graditeljskim radovima za žbuke, ličenje i podove. U poljoprivredi vapno također ima široku primjenu: koristi se za izradu otopina za špricanje odnosno premazivanje voćaka i zaštitu usjeva. U svakodnevnom životu ljudi su vapno koristili za dezinfekciju pitke vode u cisternama i bunarima, za dezinsekciju gospodarskih objekata, te ponajviše za redovito održavanje izgleda i zdravlja mjesta boravaka. Poznato nam je također da je svaka kuća u povijesti imala jamu s gašenim vapnom koja se redovito punila kako domaćinstvo ne bi nikada ostalo bez tog univerzalnog sredstva.

Vapno je prvenstveno narodni proizvod za široku primjenu. Za dobivanje vapna potreban je kamen vapnenac u što čistijem i kompaktnijem obliku te dovoljna količina gorivog drva, da bi se kamen pretvorio u vapno. Kako bi se dobila što veća količina vapna, iskustvom su ljudi došli do gradnje kamenih konstrukcija koje su po načinu izgradnje istovjetne sa konstrukcijom 'bunje' ili 'trima'. Japjenica za paljenje vapna je zapravo peć za jednokratnu ili višekratnu upotrebu, što ovisi o načinu gradnje. Svaka takva japjenica ima primarni dio ili jezgro koje se paljenjem pretvara u vapno i sekundarni dio koji služi samo kao konstrukcija japjenice u kojoj se  pali vapno.

Postoje dva tradicionalna načina gradnje japjenice. Jedan je način kada se sekundarni dio građevine (nosivi kružni zid) izvodi jednostavnije i svaki put ponovno, dok se u drugom slučaju sekundarni dio izvodi trajno i koristi se mnogo puta za paljenje. Sekundarni dio građevine drži na okupu primarni dio koji palimo (kamen), a također služi kao termoizolacija kako bi se temperatura kontrolirano i koncentrirano zadržavala u unutrašnjosti peći. U prvom slučaju sekundarni zid gradi se nakon izgrađenog primarnog dijela (jezgra) koji se pali. Zid se gradi u debljini oko 50 cm i povezuje drvenim vertikalama po opsegu i sajlama u nekoliko redova koje stežu drvene vertikale poput obruča. Između tog zida i primarnog dijela nasipa se sloj zemlje (termoizolator) u debljini oko 30 cm. Takve japjenice znaju mijenjati mjesto gradnje, ovisno o lokaciji nakupljenog ogrjeva i dostupnog kamena.

U drugom slučaju je nosivi kružni zid (do 100 cm) masivan i stalan, na jednome mjestu, a primarni dio se puni i nakon pečenja prazni. Nosivi kružni zid se nakon paljenja djelomično otvori, kako bi se pečeno jezgro (živo vapno) lakše ispraznila. Takve se japjenice znaju prilagoditi kao peći, kada se izgradi unutarnji zid od šamotne cigle, a između je zemlja (do 40 cm). Na te se japjenice uvijek dovozi ogrjev i kamen.

Vatra se loži u udubini ispod primarnog dijela (lučna konstrukcija kamena) u otvoru (ložište) kroz koji se stalno, 24 sata na dan, ubacuje suho drvo malog presjeka kako bi se održavao plamen na vatri. Narančasti plamen je najtopliji dio vatre, stoga se drvo mora spremiti godinu dana unaprijed. Drvo kao ogrjev je najčistiji energent, te se na živo vapno ne vezuju nikakve čestice drugih elemenata. Zato je važno ne ložiti razni otpad pomiješan s drvom. O veličini japjenice ovisi koliko će se dana danonoćno održavati vatra. Kao primjer navodimo da je za 8 m primarnog dijela (kamena) potrebno oko 6 dana loženja u najtoplijim ljetnim mjesecima. Nakon nekoliko dana hlađenja, živo vapno se ručno vadi iz jezgre japjenice i gasi u kadama s trostrukim volumenom vode. Najvažnije je da se živo vapno odjednom potopi u vodu kako bi se gašenje i otapanje desilo u cjelini. Ta rijetka kaša se miješa dok ne postane jednolična te se ispušta u jamu preko sita, gdje takvo ugašeno vapno sedimentira. Ugašeno i spremljeno vapno se u jamama drži uvijek vlažno, ili pokriveno vodom, jer će se tako spriječiti proces kalcifikacije, odnosno spajanje ugljikova dioksida iz zraka s kalcijevim hidroksidom (gašenim vapnom). Ugašeno vapno ostavlja se sedimentirati u jami. Zbog grijanja vapna, poznato je pravilo još iz antičkih vremena da vapno treba odležati tri godine.

Sadržaj knjige je pisan na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku. Sadržava i autentični dijalektalni tekst (pučišku čakavicu), te riječi i rečenice graditelja u žaru gradnje, koje pak pripadaju jednom idiomu – gotovo nerazumljivom ostalim govornicima. Riječ je o jeziku kamena, jeziku ljudi i struke kojih gotovo da više i nema u stvarnosti, ali je sada zauvijek zapisan.

Nives Matijević