Liječnici opće medicine i narcis

Novi zakon zakida pacijente u njihovim pravima

Neki dan me nazvala jedna moja bivša učenica. Pohvalila mi se da je postala liječnica. Diploma je tu. Što sada? Puno je tu pitanja, a malo odgovora, pogotovo onih koji bi donekle zadovoljili i u neku ruku, nagradili trud, pogotovo kad si jedan od boljih, možda i najbolji student medicine u generaciji, koji je od najranijeg djetinstva htio biti doktor, da pomaže ljudima, najviše djeci. Kako doći do stažiranja, do specijalizacije, ako nigdje nemaš nikoga svojeg da te pogurne? Kad i to prođe, što i kako dalje?. Rijetki su oni kojima se sve posloži, baš onako kako su željeli, sukladno njihovom radu, ulaganju u znanje, izvrsnim sposobnostima, pravoj motivaciji i predanosti struci. Kao i svuda drugdje u prvi red i plan stanu i dolaze podobni, odnosno djeca onih koji su “zaslužni” za domovinu, po bilo kojoj osnovi, odnosno čiji je netko, uvaženi član neke jake političke stranke, naročito državotvorne.

Ovih su dana liječnici prosvjedovali pred Saborom, zbog svojih opravdanih zahtjeva, protiv novog zakona o zdravstvu, s obrazloženjem kako taj zakon nije dobar, vraća sve u zdravstvu unazad i zakida pacijente u njihovim pravima i ne sadrži ništa od onoga što je radna skupina iz njihovih redova predlagala. Svatko ima pravo na izražavanje svojeg mišljenja, stava, prosvjeda i borbe za opći i posebni boljitak pojedinca i društva, pa tako i liječnici, osobito oni iz primarne zdravstvene zaštiti – obiteljski liječnici. Oni su mnogim građanima sve, liječnici, psiholozi, psihijatri, specijalisti za sve, savjetnici, mame, tate, tete, prijateljice, ispovjednici… Oni odlučuju što dalje i kako dalje. Oni ohrabruju, prate tijek bolesti i oporavka. Uvijek su na prvoj crti obrane. Poznaju pacijenta, njegovu osobnost, njegovu obitelj, problem, htijenja, strpnje, motive, mogućnosti…

Pita li se itko koliko taj liječnik ima vremena za svakog pacijenta? Koliko mu tog vremena često odnese administracija, koja ponekad ničemu ne služi. Čemu su sve ti stručnjaci u bijeloj kuti svakodnevno izloženi. Koliko različitih sudbina ih dnevno optereti? Nisu svi pacijenti uvijek bolesni, nisu iskreni, žele riješiti preko svojeg doktora neke osobne probleme, podučavaju liječnika, prigovaraju mu, sami sebi postavljaju dijagnoze i znaju (zahvaljujući internetu) koji lijekovi im trebaju, čak i  koliko puta čega na dan… Smijurija. Kad se liječnik tome “diplomatski” usprotivi, on ne valja, ne zna, pristran je, nesposoban. Slijede prigovori, napadi, tužbe, mediji. Mislim da je to najviše napadana profesija, s najvećim općim i posebnim znanjima. Istina, nije niti učiteljima i profesorima lako, naročito kad imaju podobnog ravnatelja. Međutim, to se ipak nekako “respektira”. Pobunjenik (tužitelj) se povuče, jer na kraju balade se očekuje dobra ocjena. Veliki su pritisci na nastavnike od mnogih, od lokalne zajednice, preko ravnatelja škole, do resornog ministarstva. Tu se nalaze eklatantni primjeri pravog mobbinga, zbog kojih su mnogi izvanredno dobri stručnjaci pobjegli iz struke, u konobare i pomoćno osoblje u hotelu. Ovaj liječnički “bijeli štrajk” njihov ministar smatra nekakvim protestom, što je po njemu dobro i poručuje im da ionako ništa ne će dobiti od onoga što traže. Znači, to je bilo izgubljeno vrijeme, za liječnike i njihove pacijente.

Mislim, da pripadnici ovog zanimanja i zvanja nisu ljudi kojima je stalo do javnog istupanja, cirkusa, parade i estrade. Došli su pred Sabor iz nužne potrebe, da širu javnost upoznaju sa svojim gorućim problemima. Oni znaju to reći i istaći, ali nitko od odgovornih i nadležnih ih ne želi čuti. Možda da su malo pričekali sa štrajkom i pobunili se neposredno pred izbore, koji će vjerojatno na proljeće uslijediti, jer ovo mrcvarenje s prebrojavanjem potrebnih ruku u Saboru je već dojadilo Bogu i vragu. Te i takve ruke ionako nisu uvijek sigurne, puno koštaju, pomalo sramote sebe i one kojima trebaju za ostanak i opstanak.

Ovaj primjer je još jedan čvrsti pokazatelj kako dobar, čak izvanredno dobar stručnjak, u bilo kojem području, ne mora biti i nije uvijek dobar političar, pogotovo ako je tvrdoglav, umišljen, narcisoidan s napuhanim egom, zbog moći koju mu daje funkcija, pokazivanja mišića, lojalnosti prema šefu, dokazivanja i kompenzacije, osobnih obračuna, megalomanskih planova, nerealne projekcije, želje da se po nečem velikom bude zapamćen, a ponekad iz i iz čistog oportunizma. “Uzalud vam trud svirači!” Nema nikog da vas čuje. Žao mi je moje doktorice Nataše, koja će i dalje imati 3-5 minuta za svakog pacijenta. Možda i manje.

Ankica Benček