Da je država vođena kao GNK Dinamo nikome ne bi palo na pamet napustiti državu
Zabrinjavajuća statistika prof. dr. sc. Željka Potočnjaka, izrečena na Okruglom stolu HAZU-a1
Edgar Morin u jednom od brojnih eseja konstatirao je da smo nesposobni shvatiti sebe same unatoč obdarenostima duhom i inteligencijom onoliko koliko smo kao bića biološki konstituirani. Specijalist postaje neznalica u pogledu svega što nije u vezi s njegovom disciplinom kojom njeguje iluziju da je najvažniji posao kojim se bavi što je bio predmet okruglog stola HAZU-a temom: „Istine i zablude o reformi znanosti i visokog obrazovanja“ koji je vodio akademik Jakša Barbić. Bio je to oblik pomirenja s neznanjem u kojem Hrvatska, ne samo da stagnira, zaostaje zbog činjenice što u obrazovnom sustavu odgoj nije socijalni imperativ. Za razliku od odgoja obrazovanje pripada individualnim sposobnostima kojima nadareni ostvaruju domete neovisno o sustavu što se javljaju institucionalno u znanosti, sportu, medicini, tehnologiji, zanatima i u umjetnosti. Bojim se da je priložena statistika na spomenutom skupu prof. dr. sc. Željka Potočnjaka dorasla onome što se od znanosti sveučilišta i visokog obrazovanja uzaludno očekuje u društvu koje samo sebe reproducira bez rezultata (Ad 1 u bilješkama) jer je zanemaren odgoj discipline reda, rada i odgovornosti.
Željko Potočnjak
Odgoj je, neovisno o stupnju obrazovanja ili socijalnog položaja, usuglašavanje društvenih normi što vrijede za sve članova društva. Bez odgojnog djelovanja ostaju posljedice kojima smo svjedoci u našem obrazovnom sustavu koji, povjeren interdisciplinarnim stručnjacima, nije dao rezultate na sveučilištima do kojeg su stizali maturanti bez odgojne mature (čitaj: zrelosti). Nastavnici osnovnih i srednjih škola izgubili su autoritet pojavom psihologa, pedagoga i socijalnih radnika koji su postali njihov intelektualni dodatak kojim su se spomenuti isticali kad bi obezvrijedili nastavnike koji su kritizirani, pa i kažnjavani, ako su neposluh kažnjavali, a učeničku predmetnu nezrelost negativno ocjenjivali. Za loše ocjene okrivljavali su nastavnike kao loše metodičare, a za lošu disciplinu prikazani su nedoraslim pedagozima koji predavanjima nisu uspjeli zadržati učeničku pažnju zbog čega se nastavnička odgovornost priklonila praktičnom umu ili obrazovanju bez odgoja. Nije slučajno što se u ponuđenoj reformi odgoj nudi kao nastavni predmet jer je i nastavno osoblje steklo obrazovanje bez odgojnog kurikula što u praksi znači da, recimo, iz građanskog odgoja možeš dobiti pet, a u praksi nedisciplinu i netoleranciju (ulaz u prometalo s naprtnjačom, ne ustupanje mjesta starijjim i invalidnim osobama).
U nedefiniranom odgoju došlo se do stanja u kojem se riječima stvaraju odnosi koji grubo izbjegavaju stvarnost o kojoj je raspravljalo Znanstveno vijeće za državnu upravu i vladavinu prava. Citiram: „…nerad i neodgovornost na poslu, korupcija i nepotizam, odsustvo pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštovanje zakona, rastuće nepovjerenje među ljudima i sve bezobzirniji individualni i grupni egoizam. Raspadanje moralnih vrijednosti i ugleda vodećih ustanova društva, nepovjerenje u sposobnosti onih koji donose odluke praćeni su apatijom i ogorčenjem naroda , otuđenjem čovjeka od svih simbola javnog poretka.“2 Citat je to iz Memoranduma SANU iz 1998. godine. Nije li citirani tekst aktualan za suvremenu Hrvatsku? Nažalost nastavak memoranduma kao i posljedice verbalne artistike monstruozni je konstrukt kojim se ne popravlja konstatirano stanje o čemu slijedi Memorandum 2 institucije SANU: „Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju.“
Riječi očito nisu kao novac. U govoru ili pisanju imaju posve drugo značenje i vrijednost kao i sve što iz toga slijedi u društvu. Odgoj kao vrlina nije u propisima nego u osobi koju dobrom čini smisao odgovornosti zbog straha od posljedica, a ne dobrota. Drugim riječima, poštenje je pitanje straha od posljedica nepoštovanja moralnih normi. Bezrazložna su očekivanja od cjelovite kurikalne reforme. Bez odgoja, ne će se u reformi ama baš ništa postići ako se, recimo, ne počne disciplinom razvrstavanja otpada kako bi se zbrinulo smeće; ono nije samo fizičko, kemijsko, radioaktivno nego je radno, političko koliko i znanstveno. Nije li to prvorazredno pitanje odgoja koji je zapostavljen u korist floskula kao što su: briga za mlade, društvo znanja i bolja budućnost. Mladi su, grosso modo, pametniji od svojih roditelja,[3] doživotno obrazovanje je oblik sveučilišne sinekure, a bolju budućnost još nitko nije dočekao.
U sredstvima javnog komuniciranja riječi su se pokazale kao moć nad stvarima, pojavama i događanjima.[4] Kao što je obrazovna reforma bez odgoja nešto poput tave bez drške, tako je i znanost sve manje spoznaja, a sve više tehnologija, da ne kažemo sinekura, hiperprodukcije znanstvenika ili preoizvodnja doktoranada bez dometa vrijednih prakse. Država s najviše pravnika suspektnog pravosuđa i gospodarstvo s najviše diplomiranih ekonomista grubo zaostaje za razvijenim svijetom. U nas, sudeći po prijeporima reformi, nisu bitni sadržaji nego sudari Gutenbergove i informatičke (digitalne) galaksije. U tom se smislu nazire interes osobnog profita. Tiskati knjige s koricama ili osigurati knjige bez korica. U oba slučaja nitko više ne vlada sadržajima vrijednim za spoznaju od koje su povijest i literatura bliži ideološkim podjelama nego li odgojnoj dinamici razumijevanja činjenica. Tehnologija neće razriješiti sukob u kojem dominiraju istom mjerom fašizam koji je trajao četiri godine i socijalizam u kojem je totalitarizam trajao više od 50 godina.
Pokojni akademik Josip Županov 1970. naslovom „Egalitarni sindrom“ kritički se osvrnuo na očekivanja nemoćne države, kakva je danas Hrvatska, u kojoj se poduzetništvo nije u stanju osloboditi birokracije i njenog dominantnog primitivizma što je naslijeđe prakse koja je slabe podizala, a velike sputavala što je u obrazovanju promovirano krilaticom sve je za svakoga i svi su sposobni za sve. To nas je dovelo do stupnja raspodjele siromaštva koje građani i naša mladost danas rješava tako što domaćini našim migrantima postaju države EU-a čija su jeftina radna snaga.[5]
U nas je posebno izražen otpor prema autonomnim sposobnostima ili baš ono što se manijakalno agresivno vodi protiv Zdravka Mamića. Sveden na postupak zločinačkog čina unatoč činjenici da nikoga nije oštetio ili ugrozio onoliko koliko je ugrožen proračun Hrvatske od birokracije državnog, poslovnog i administrativnog vrha koji se nije bavio, recimo, Agrokorom. Zar je Zdravko Mamić zločinac zato što je Hrvatskoj omogućio priljev od oko 500 milijuna zura? Da je država vođena kao GNK „Dinamo“ s gotovo 300 zaposlenih nikome ne bi palo na pamet napustiti državu ma koliko ona ostavila privid štete. Mamić je tipičan primjer spomenutog sindroma ili nasilja nad njegovim sposobnostima i straha od njegova bogatstva koje je stekao posredovanjem u kojem je prvo označen robovlasnikom nogometaša, a kad su nogometaši htjeli postati njegovi robovi pronalazili su se načini kako bi se uveli zakoni kojima bi ga se eliminiralo iz političke konkurencije od koje je bio jači,[6] ali ne i od medija čija je moć blaćenja nastavak prethodne države u drugim okolnostima. Bujanje naše birokracije i zakonskih propisa logična je posljedica egalitarnog sindroma u kojem je najpoželjniji domet biti službenik u državnoj administraciji državnog proračuna. Ne nudi puno, ali uvijek, točno i na vrijeme.
Naše se društvo ne suočava s dobrim nego s lošim stanjem u gospodarstvu, u obrazovanju, poduzetništvu, pravosuđu i gotovo u svim djelatnostima što ovise o tehno-birokratskim pritiscima koji su svojstveni, kako konstatira E. Morin, velikim ekonomskim i državnim aparatima. Ni državu, ni industriju, ni kapital ne vodi znanstveni duh, nego ga iskorištava stvorena moć zakonskim propisima što prkose zdravom razumu. Očito znanstveni duh nije sposoban misliti sebe uvjerenjem da je spoznaja odraz stvarnosti u kojoj „istine“ nisu eliminirale zablude.
Zaključna prosudba:
1. Sa socijalističkom državom građanski odgoj zamijenio je političko-ideološki dril parolama da su svi za sve i da je sve za svakoga uz neizbježnu sintagmu „Snađi se druže.“ Inteligentni su se onoliko snalazili koliko nisu bili kontrolirani na testovima u školi, kao i „snalaženjem“na radnim mjestima;
2. Interdisciplinarni stručnjaci ugrozili su autoritet nastavnog osoblja proglašenog nedoraslim ako su učeničko neznanje ili neposluh kažnjavali ili negativno ocjenjivali;
3. Aktualni kadar na sveučilištima postigao je akademska i znanstvena zvanja bez odgojnog kurikula, što znači da su brojne generacije diljem Hrvatske u nastavnim procesima prepuštene individualnim umjesto doktrinarnim normama u kojima nije zanemariv neprikladni način odijevanja nastavnog osoblja na radnim mjestima kao i u svečanim prigodama;
4. U Ustavu Republike Hrvatske piše da je odgoj privatna stvar roditelja umjesto da je društvena obveza odgajati naraštaj za društvo zajedništva i tolerancije;
5. Ideološki se prijepori u nas ne tretiraju kao greške u mišljenjima nego osudama;
6. Nakon pedeset i više godina života u bivšoj državi nužno je osloboditi se stereotipa što je danas, po svemu sudeći, Sizifov posao jer etika, ljudske slobode, demokracija, solidarnost i tolerancija se ne uće nego se žive;
7. Valjalo bi se uvijek upitati: Tko sam? Gdje živim? Kamo smjeram?
Bilješke:
[1] Sudjelovao sam na Okruglom stolu „Istine i zablude o reformi znanosti i visokog obrazovanja“ Prilogom prof. dr. sc. Željka Potočnjaka saznao sam da u sustavu visokog obrazovanja i znanosti sudjeluju:
*Sveučilišta 10 (12)-javnih 8 (9) –Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Dubrovnik, Zadar, Pula, Sjever, Slavonski Brod i privatnih Katoličko, Libetrtas i Vern)
*Zagreb, Split, Rijeka i Osijek imaju oko 80 fakulteta s pravnom osobnošću
* Veleučilišta i visokih škola – 38 (16+22) od toga privatnih 5+19)
*Oko 170.000 studenata, 140.000 na sveučilišniom i oko 30.000 na stručnim studijima (od ukupnog btroja oko 10% na privatnim) oko 3.000 na doktorskim studijima.
*Oko 17.000 nastavnika (oko 82% na sveučilištima i visokim školama)
*2018.: 35.901 maturanata/ 37.972 upisnih mjesta na visokim učilištima (očekje se da će oko 30.000 – 80% raspoloživih mjesta biti popunjeno u ljetnom upisnom roku).
* 1.456 studijskih programa (prema AZVO, prema upisniku MZO 1.751) od čega 1.192 sveučilišna i 264 stručna.
ZNANOST IZVAN VISOKOG OBRAZOVANJA
*92 znanstvene ustanove izvan sustava visokog obrazovanja, od toga 27/28 javnih znanstvenih instituta
* Oko 900 zaposlenih na javnim znanstvenim institutima (podaci iz 2013.)
Zaključci se statistikom nameću bez komentara.
[2] Citat iz „Memorandum SANU“, Naše teme, br. 1.-2., 1989.
[3] Iz iskustva znam da večina roditelja traži pomoć svoje djece za služenje mobitelom.
[4] Nadmoć riječi nad stvarima vješto koristi Milorad Pupovac, ali nije jedini nego jedan od najboljih među njima.
[5] Nitko ne traži u zemljama EU stručnjake nego radnu snagu.
[6] Uvedena je športska inspekcija samo radi eliminiranja Zdravka Mamića
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više