Arhiva se boji još, onaj tko je bio loš!

U skrivanju arhivske građe nema razlike između HDZ-ovih i SDP-ovih zastupnika

Gledajući prijenos iz Hrvatskog Državnog Sabora (u daljem tekstu HDS) o raspravi o Zakonu o arhivama i arhivskoj građi, odnosno dostupnosti javnosti arhivskim građama, pogotovu do 80.000 dosijea osoba, koji se odnose navodno na period „čuvene/nečuvene“ hrvatske tranzicije, mogle su se zapaziti tri znakovite stvari.

Kao prvo, znakovito je da je sabornica bila praktično prazna, unatoč tome što se radilo o nečemu što je od najveće važnosti za povijesna istraživanja.

Kao drugo, znakovito je da o otvaranju odnosno zatvaranju državnog arhiva za javnost, za određene dosijee iz određenog perioda, jednako su nezainteresirani odnosno zainteresirani i sabornici iz HDZ-a i SDP-a.

Kao treće, znakovito je da je Vlada, po svome običaju, bez valjanih argumenata, odbacila svih 67 amandmana na svoj prijedlog o nedostupnosti određenim dosijeima iz određenog prioda, pri čemu su ti amandmani bilo podneseni uglavnom od strane Mosta nezavisnih lista i Neovisni za Hrvatsku.

Što se iz ovoga da zaključiti:

a) Nije ništa novo, ali sada to vrijedi konstatirati, da je SRAMOTNO da sabornici dok traje rasprava o tako važnoj temi kao što je, narodski rečeno, zaštita 80.000 osoba od uvida u njihove dosijee iz vremena   hrvatske tranzicije, svoju saborničku dužnost, jer teško bi bilo reći posao, obavljaju po kafićima, restoranima ili drugim saborskim prostorijama, ulazeću u sabornicu samo radi glasovanja po prethodno dobivenim uputama svojih šefova stranaka odnosno predsjednika svojih klubova zastupnika.

b) Nezainteresiranost za otvaranje arhiva, odnosno zainteresiranost za zatvaranje arhiva očito je tema po kojoj su HDZ i SDP apsolutno na istoj 'valnoj duljini', budući da se jednako plaše otvaranje dosijea i onoga što bi se iz njih moglo iščitati, pa je opravdano pretpostaviti da se otvaranje arhiva PLAŠE oni koji su u određenim periodima bili LOŠI! A poruka koja se time šalje javnosti je da je definitivno istina da su ISTI, a da su njihove tobožnje nesuglasice samo kazalište za naivne glasače koji glasuju za njih misleći da nije tako.

c) Odbijanje svih amandmana kao uobičajeni postupak Vlade, ukazuje na činjenicu da su saborski zastupnici sadanje saborske većine samo „lutke na koncu“ Plenkovića, NJEGOVE Vlade, i svojih stranačkih čelnika. A to ukazuje na to da Hrvatski sabor nije mjesto gdje se zastupaju interesi hrvatskog naroda i hrvatskih građana, a najmanje se zastupaju interesi najvećeg broja onih naivaca koji za njih glasuju na izborima.

I ako je sve ovo što se događa u Hrvatskom saboru tobožnja demokracija, onda zapravo u Hrvatskoj mi nemamo praktično nikakvu demokraciju, već nešto što sve više sliči na autokratizam upravljan iz vanjskih i domaćih središta političko-korporativno-novčarske moći, čiji korijeni se kriju i u dosijeima kojima je zabranjen pristup odlukom tobože Hrvatskog sabora, koji nije ništa od onoga što ima u svome nazivu!

Laslo Torma