Sedam stupova mudrosti i Sedam sestara (2)

Prokletstvo nafte (tzv. crnog zlata)

 

 

Prokletstvo nafte u većoj mjeri ima svoje korijene u Prvome svjetskom ratu, pa je u tom smislu engleski arheolog, pisac i vojnik Thomas Edward Lawrence (1888.-1935.), poznatiji kao Lawrence od Arabije, ostavio zapise koji upečatljivo nadilaze sramotnu naftašku eru u kojoj nažalost još uvijek živimo.

„Neki Englezi, od kojih je glavni [Horatio Herbert] Kitchener [britanski feldmaršal, (1850.-1916.)], vjerovali su da će pobuna Arapa protiv Turaka omogućiti Engleskoj, dok se bori protiv Njemačke, istodobno poraziti i njezinog saveznika Tursku. Njihovo znanje o prirodi i moći i zemlji naroda arapskog govornog područja ponukalo ih je smatrati da će pitanje takve pobune biti sretno, te je pokazalo njihov karakter i postupak. Tako su dopustili početak, nakon što su dobili formalna jamstva o pomoći za nju od britanske vlade. Ipak, ništa manje je pobuna zapovjednika Meke mnogima došla kao iznenađenje, te je zatekla nespremne saveznike. […]

Sedam stupova mudrosti prvi se put spominju u Bibliji, Mudre izreke (IX, 1). 'Mudrost je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova.' Naslov se izvorno pripisuje autoru [T. E. Lawrenceu] za knjigu njegovih oko sedam gradova. On je odlučio ne objaviti ovu staru knjigu jer ju je je smatrao nezrelom, ali je prenio naslov kao podsjetnik (uspomenu). […] Od avanture [za objavu knjige zaslužnog mu brata A. W. Lawrencea], neki od onih koji su radili sa mnom zakopali su se u plitkoj (površnoj) ozbiljnosti javne dužnosti. […] To je bio arapski rat kojeg su razmahali i vodili Arapi za arapskim ciljem u Arabiji. Moj vlastiti udio bio je omanji, ali zbog britkosti pera, slobodnog govora i određene moždane vještine, preuzeo sam na sebe […] tobožnje prvenstvo. […]

 

Svi ljudi sanjaju, ali ne jednako. Oni koji sanjaju noću u prašnjavim predjelima svojih misli bude se danju kako bi zaključili da je to ništavnost: ali sanjari dana su opasni ljudi, jer oni mogu (u)činiti mogućim svoj san otvorenih očiju. Htio sam stvoriti novu naciju, za vratiti izgubljeni utjecaj, kako bi za dvadeset milijuna Semita dao temelje na kojima mogu izgraditi nadahnutu palaču snova svoje nacionalne misli […] optužili su me da su kraljevske povlastice britanskog benzina (British petrol) u Mezopotamiji postale dvojbene (sumnjive), te da je francuska kolonijalna politika uništena na Levantu. […] Najponosniji sam u svezi mojih trideset borbi u kojima nisam prolio naše vlastite krvi. Sve naše podaničke provincije nisu mi bile vrijedne jednog poginulog Engleza. […] Za moj rad na arapskom frontu odlučio sam ne prihvatiti (n)išta. Vlada je potaknula Arape da se bore za nas određenim obećanjima poslijeratne samouprave. Arapi vjeruju osobama, a ne institucijama. Vidjeli su u meni slobodnog agenta Britanske vlade i zatražili od mene potvrdu njezinih pisanih obećanja. […] Bilo je očito od samog početka da ako dobijemo rat, ta obećanja biti će mrtav papir, a da sam bio iskren savjetnik Arapa, savjetovao bih im da idu kući i ne riskiraju svoje živote boreći se za takve stvari [ …] Riskirao sam prijevaru, u mojem uvjerenju da je arapska pomoć bila potrebna za naše jeftine i brze pobjede na Istoku. […]

 

Mentalitet običnih ljudskih robova je strašan – oni su izgubili svijet – a mi smo ih predali, ne samo tijelo, već i dušu, nadmoćnoj pohlepi pobjede. […] Beduinski putevi bili su teški čak i za one koji su njima dovedeni, a za strance strašni: smrt u životu. […] Prije muslimanskog osvajanja, ovi prostori bili su naseljeni različitim narodima, koji su govorili jezicima iz arapske obitelji. Nazvali smo ih semitskim, ali (kao i kod većine znanstvenih pojmova) na pogrješan način. Međutim, arapski, asirski, babilonski, fenički, hebrejski, aramejski i sirijski su povezani jezici […] Možemo ih savršenom umješnošću nazvati rodbinskim – i rođaci su zasigurno, iako nažalost, svjesni vlastite veze. Područja arapskog govora Azije u tom smislu bila su grubi paralelogram. […] Ovaj četverokut zemljišta, velik kao Indija, formirao je domovinu Semita, u kojoj nijedna strana rasa nije zadržala stalno uporište, premda su Egipćani, Hetiti, Filistejci, Perzijanci, Grci, Rimljani, Turci i Franci pokušavali na razne načine. […] Egipat, Alžir, Maroko, Malta, Sicilija, Španjolska, Cilicija i Francuska apsorbirale su i oslabile semitske kolonije. Samo u afričkom Tripoliju, te u vječnotrajajućem čudu Židova, odvojeni Semiti zadržali su ponešto od svog identiteta i snage. […]

 

Tržišta deva u Siriji, Mezopotamiji i Egiptu odredila su populaciju koju su pustinje mogle (p)održati, te strogo regulirati njihov životni standard. […] Tako vidimo klanove, stvorene u brdskom Jemenu, koje su potisnuli jači klanovi u pustinju, gdje su, nerado, postali nomadi za održati se na životu. […] Kršćanstvo, prjevedeno u različitom duhu grčkih, latinskih i teutonskih jezika, osvojilo je Europu i Ameriku. Islam je u različitim transformacija podvrgnuo Afriku i dijelove Azije. Ovo su bili semitski uspjesi. Njihove neuspjehe zadržali su za sebe. Rubovi (ekstremi) njihovih pustinja razasuti su slomljenim vjerama. Značajno je da ova olupina od palih religija leži na spoju pustinje i rasijanog. Ukazano je na generiranje svih tih vjerovanja (uvjerenja). To su bile tvrdnje (izjave), a ne argumenti; pa su zato trebali proroka da ih unaprijedi. Arapi smatraju da ima 40.000 proroka: zabilježili smo ih najmanje nekoliko stotina. […] Osnivači triju velikih vjera ispunili su ovaj ciklus: njihova moguća slučajnost dokazala je zakon paralelnih životnih (pri)povijesti bezbrojnih drugih, nesretnih koji nisu uspjeli, kojima možemo suditi ne manje istinski stručno, ali koje vrijeme i otrežnjenje nije obasulo čistim pokretačima spremnim podvrgnuti se iskušenju (slave). […]

 

Turska je umrla od prenaprezanja, u pokušaju, umanjenim sredstvima, držati, u tradicionalnom smislu, cijelo carstvo ostavljeno joj u nasljeđe. […] Njihova uprava postala je iz nužde poslova(nja) spisa i telegrama, visokih financija, rodoplemstva, proračuna. Neizbježno su stari upravitelji, koji su upravljali silom ruku ili silom karaktera, nepismeno, izravno, osobno, morali otići. Vlast je prenesena novim ljudima, agilnim i podatnim prignuti se državnom stroju. Površni i poluuglađeni odbor Mladoturaka činili su potomci Grka, Albanaca, Čerkeza, Bugara, Armenaca, Židova – svih osim Seldžuka ili Osmanlija. Obični ljudi prestali su se osjećati sukladno njihovim upraviteljima, čija je kultura bila levantinska, a politička teorija francuska. […]

 

U većini, plemenski Arapi Wadi Safre živjeli su u svojim selima pet mjeseci godišnje. Za ostala razdoblja vrtovi su bili povjereni robovima, crncima poput odraslih mladića koji su kao na plitici doneseni za nas, a čiji su čvrsti (nabiti) udovi i punašna sjajuća tijela izgledala začuđujuće neumjesno među pticolikim Arapima. […] U svojoj naravi kao Sirijac stvorio sam suosjećajnu obazrivost prema arapskim vođama koje je u Damasku pogubio Jemal-paša. Prihvatili su me oštro: objavljeni spisi razotkrili su da su ti ljudi bili u kontaktu sa stranim vladama i spremni prihvatiti francusku ili britansku vrhovnu vlast kao cijenu pomoći. […] Ispričali su mi priču o Abdulah-el-Rašidu na putu prema Hamri. On mi je gunđao protiv britanskih mornara koji dolaze na obalu svaki dan do Rabegha: 'Uskoro će ostajati po noći, a onda će ovdje živjeti zauvijek, te zauzeti zemlju.' […]

 

Čuvstvo (raspoloženje) Sirijaca i Mezopotamaca [Iranaca i Iračana] u tim arapskim vojskama bilo je neizravno. Oni su vjerovali da se bore u lokalnim redovima (vojske), čak i ovdje u Hejazu [Hedžazu], oni su bili u obrani općih prava svih Arapa za nacionalnim postojanjem; i bez predviđanja jedne države, ili čak konfederacije država, definitivno su stremili prema sjeveru, u želji pripajanja autonomnog Damaska i Bagdada arapskoj obitelji. […] Arapi su voljeli nove igračke. Bicikle su zvali vražjim konjima, djecom automobila, koji su sami po sebi bili sinovi i kćeri vlakova. To nam je dalo tri generacije mehaničkog transporta. […]

 

Čudna je stvar bila navika zmije, noću, lijegati pored nas, vjerojatno zbog topline, ispod ili na deku. Kada smo ovo shvatili, naše ustajanje bilo je beskrajno pozorno, a prvi koji bi ustao pretražio bi štapom uokolo suputnika sve dok zmije ne bi proglasio nesmetajućim. Naša grupa od pedeset ljudi ubijala je možda dvadeset zmija dnevno; barem su nam toliko išle na živce tako da se najsmioniji od nas bojao dotaknuti tlo. […]

 

Obalni Sirijci su živjeli u različitim kućama, hranili se i radili drukčije, koristeći arapski različitim sprezanjem i tonom od onih iz unutrašnjosti. Oni su nevoljko govorili o unutrašnjosti, kao divljoj zemlji krvi i užasa. […] Na samom sjeveru, najdalje od nas, granica jezika slijedila je, ne neprikladno, prometni (putnički) put od Alexandrette do Alepa, dok nije susrela bagdadsku željeznicu, od koje je otišla do doline Eufrata; ali enklave turskog govora leže na jugu te općenite crte u turkmenskim selima sjeverno i južno od Antiohije, te u Armenaca koji su bili odijeljeni među njima. […]

 

Najjužniji, Jeruzalem, bio je prljav grad, kojeg je svaka semitska religija učinila svetim. Kršćani i muslimani došli su tamo hodočašćem u svetišta svoje prošlosti, a neki su Židovi gledali zadobiti ga za političku budućnost njihovog naroda. Ove ujedinjene snage prošlosti i budućnosti bile su toliko jake da grad gotovo nije uspio imati sadašnjost. […] Bejrut je bio ulaz Sirije, višebojni levantinski zaslon kroz koji su uplavljali jeftini ili trgovačko-prljavi strani utjecaji: predstavljao je Siriju koliko i Soho grofovije oko Londona. […] Damask je bio zvijezda vodilja na koju su Arapi bili prirodno usredotočeni: glavni grad koji ne bi smio glatko biti podložan bilo kojem stranom narodu. […] Alep je bio veliki grad u Siriji, ali ne [više] od toga, niti Anadolije, ni od Mezopotamije. Tu su narodi, vjera i jezici Osmanskog Carstva susreli i spoznali jedni druge u duhu kompromisa. […] Alep je (u)dijelio svim civilizacijama koje su se (o)kretale oko njega: rezultat je, čini se, bio nedostatak poleta (oduševljenja) u vjerovanju naroda. […]

 

Ljudi, čak i najučeniji, pokazali su neobičnu sljepoću na nevažnost njihove zemlje i zabludu o sebičnosti velikih sila čije je uobičajeno usmjerenje bilo uzeti u obzir svoje vlastite interese prije od onih nenaoružanih naroda. […] jezgre narodnih skupina, koje su plakale za autonomijom Sirije, imale su znanje o tome što autonomija znači, ali ne znajući Siriju; jer u arapskom nije postojalo takvo ime, niti bilo koji naziv za cijelu zemlju na bilo koju od njih mislili. Verbalno siromaštvo njihove rimske posuđenice imena ukazivalo je na politički raspad. […] Ako je Sirija po prirodi bila podanička (podložna) zemlja, bila je načinom života i zemlja neumorne agitacije i neprestane pobune. […]

 

Muslimani čiji je materinji jezik bio arapski zbog toga su gledali na sebe kao na izabrani narod. Njihova baština Kurana i klasične književnosti (o)držala je zajedno narode arapskog govornog područja. Domoljublje, obično zemlje i naroda, bio je zaodjeveno jezikom. Drugi potporanj državljan(stv)a arapske pobude bila je tmurna slava ranog kalifata, čije je sjećanje izdržalo među ljudima tijekom stoljeća turske loše uprave. Nezgoda je u tome da su ove tradicije začinjene prije arapskim (tisuću-i-jednim) noćima nego strmovitom (pukom, golom) poviješću održavajući arapske obične ljude u uvjerenju da je njihova prošlost bila još veličanstvenija od sadašnjosti Otomanske Turske. Ipak smo znali da su ovo bili snovi. Arapska vlada u Siriji, iako poduprta arapskim predrasudama, bio bi jednako 'nametnuta' kao ona turske vlade, stranog protektorata ili povijesnog kalifata. Sirija i dalje ostaje živo obojen narodnosni i vjerski mozaik. Bilo koji široko zacrtani pokušaj nakon ujedinjenja napravit će skrpanu i parceliranu stvar, nezahvalnu prema ljudima čiji se nagoni nisu vratili prema sebi zatvorenom domorodnom vlašću. […] Sljedeća je na snazi ​​bila ratoborna želja za pobjedom u ratu: podjarmljena do uvjerenja da bez arapske pomoći Engleska neće moći platiti cijenu za pobjedu svog turskog sektora (isječka). Kad je pao Damask, istočni rat – vjerojatno rat u cijelosti – primaknuo se kraju. […] Sanjao sam, u Gradskoj školi u Oxfordu, o krčenju obrisa (kalupa), (još) dok budem živ(io), nove Azije koju će vrijeme neumitno navući na nas. Da će Meka dovesti do Damaska; Damask do Anadolije, te kasnije do Bagdada; a onda je tamo bio Jemen. Fantazije, takvim će se činiti, onima koji su u mogućnosti p(r)ozvati moje počinjanje (začetak) kao obično nastojanje.“

(T. E. Lawrence, Seven Pillars of Wisdom, A Triumph, Anchor Books /Random House/, New York, 1991, str. 3., 17., 23.-26., 29., 31., 33., 36.-37., 39., 55., 89., 99., 101., 172., 270., 329., 333.-336., 661.).

 

(Nastavak slijedi)

 

Đivo Bašić