Budući da hrvatska nogometna vrsta izvrsno igra na Svjetskom prvenstvu 2018. u Rusiji (upravo se plasirala u četvrtfinale), gotovo cijela Hrvatska ovih dana živi u povišenom raspoloženju i velikom veselju. Kažemo gotovo cijela Hrvatska jer, na žalost, u Lijepoj Našoj živi popriličan broj njezinih državljana koji niti se raduju uspjehu hrvatskih mogometaša na SP-u niti bilo čemu drugomu što dolazi iz Hrvatske ili se naziva hrvatskim. U odnarođenom i tobože naprednom i tolerantnom SDP-u hrvatski državljani prekršteni su u »građanke i građane Hrvatske« ili češće u »građanke i građane ove zemlje«. Dakle, popriličan broj »građankî i građana ove zemlje« sve bi dao a još više učinio, bilo legalno ili ilegalno, bilo institucionalno ili izvaninstitucionalno (kako je to prije tridesetak godina govorio onaj požarevački zlotvor kojega ćemo zauvijek pamtiti po velikom zlu i patnji nanesenima Hrvatskoj), da Hrvatska prestane postojati kao samostalna država u kojoj Hrvati kao većinski narod vladaju onoliko suvereno koliko je to moguće u današnjim geopolitičkim okolnostima. Ne obazirući se na tzv. političku korektnost, valja otvoreno i jasno reći to da se Hrvatska kao država manje-više stalno suočava s trima krupnim remetilačkim čimbenicima koji priječe da politički procesi u njoj teku neometano i normalno te uvelike koče zdrav i uspješan razvoj društvenga i gospodarskog života. Ne će biti pretjerano reći da ta tri čimbenika nagrizaju i razjedaju Hrvatsku poput najjače kiseline. Komu takvo razmnišljanje nije po ćudi, njegova je privatna stvar.
Inače ta često spominajna politička korektonost američki je »izum« (ta čiji bi bio nego američki, kao i ona čudnovata rodna ideologija) s početka devedestih godina 20. stoljeća i zapravo nije ništa drugo nego vješto prikriven oblik cenzure odnosno podmukao oblik preoblikovanja uma i svijesti pojedinaca u željenom smjeru (to se kao stručno naziva neurolingvističkim programiranjem, a zapravo je najobičnije ispiranje mozga). Tim dvama »alatima«, cenzurom i ispiranjem mozga, zamotanima u celofan ljupko nazvan politička korektnost, vladajuće garniture diljem svijeta u današnje se vrijeme obilato koriste da bi ušutkale političke neistomišljenike i protivnike ili na druge načine onemogućile njihovo djelovanje. Nije potrebno posebno spominajti da i mi imamo konja za trku, jer hrvatska vlast marljivo »uči na primjerima dobre prakse« pa trenira političku korektnost kad god i gdje god stigne.
Odnarođeni ljevičari bez osjećaja za išta hrvatsko
Svi koji imalo znaju misliti politički i ne haje za to hoće li ili ne će ispasti politički nekorektni, odmah će se složiti s tvrdnjom da jedan od ozbiljnih remetilačkih čimbenika u Hrvatskoj jesu brojne domaće skupine ljevičarskoga predznaka koje su posve ili u velikoj mjeri odnarođene i bez osjećaja za išta hrvatsko ili su čak otvoreno protiv hrvatske države te koje su uz to moralno manjkave ili upitne, ideološki nedosljedne i prevrtljive, lako zavedljive i potpkupljive i većinom još uvijek projugoslavenski orijentirane. Na žalost, njihovi su pripadnici dobro prepleteni međusobno i uvelike infiltrirani u državne institucije, prosvjetne i kulturne ustanove, sredstva javnoga priopćivanja i tzv. nevladine udruge.
Velikoj većini naših ljevičara hrvatski državni i društveni interesi ne samo da su zadnja rupa na svirali nego su nešto krajnje natražno i odbojno te očit dokaz ljudske zadrtosti, zatucanosti i uskogrudnosti. Da budemo načisto, njima hrvatska država smrdi kao vragu tamjan, pa u iskazivanju odbojnosti i otvorena prezira prema njoj idu tako daleko da se ne ustručavaju nazivati ju propalim projektom. Toj »po difoltu« navodno naprednoj i tolerantnoj čeljadi fućka se što će na kraju biti s Hrvatskom jer ti »progresivci« izigravaju internacionaliste i kozmopolite, građane svijeta, kojima je i samo spominanje nacionalnih osjećaja i domoljublja velika uvrjeda zdrava razuma i jedva zamisliv oblik ljudske ograničenosti.
U praksi taj se internacionalizam i kozmopolitizam svodi na to da se naši lijevo nastrojeni »dečki i cure« poput čička i slijepo zalijepe za svakoga tko im pred očima zamamljivo zamahne snopom dolarâ ili eurâ te im, poput kakva proroka, objavi da je u njima prepoznao bogomdane ljude predodređene za rad na razvoju »civlinoga« ili »otvorenoga« društva ili pak na promicanju tzv. ljudskih prava u Hrvatskoj. Takvim »čovjekoljupcima« naši lijevi »civilnjaci« i »ljudskopravisti« doslovce su spremni jesti iz ruke i pasji veselo mahati repom te se, ni ne trepnuvši, odreći i vlastite matere a nekmoli države i njezinih interesa samo da im ugode i u djelo provedu svaki njihov naum. Nije potrebno posebno isticati to da si ti bajni »progresivci« nimalo ne taru glavu time kakvi točno motivi stoje iza te jako dvojbene darežljivosti bjelosvjetskih milijardara poput Georgea Sorosa i njemu sličnih. Ma kaj god! Tko je još vidio propitivati prave namjere onoga tko ti velikodušno daje novac za tako uzvišenu i svetu stvar kao što je promicanje ljudskih prava. Osim toga ne budimo sitničavi, koga briga za to što tih tzv. ljudskih prava svakim danom ima sve više i što bivaju sve neprirodnija i nakaznija.
Hrvatski državljani koji ne mogu podnijeti Hrvatsku
Oni pak koji nisu slijepi pokraj zdravih očiju ili pak nisu toliko »moderni« da bi im se život svodio tek na ovisničko »tačanje« po zaslonu tzv. pametnih telefona ili na drndanje po sličnim »gadžetima«, ne mogu a da ne zamijete očitu i nepobitnu činjenicu da dio pripadnikâ srpske manjine koja živi u Hrvatskoj nikada nije Hrvatsku prihvatio ni kao zemljopisnu ni kao društveno-političku činjenicu, tj. ni kao svoju domovinu ni kao svoju državu. Mnogim Hrvatima teško je uopće shvatiti da se netko može roditi u Hrvatskoj te u njoj desetljećima živjeti, školovati se, zasnovati obitelj i raditi, a istodobno se u rodnoj zemlji osjećati, najblaže rečeno, neugodno, a u nekim slučajevima možda i prikraćeno ili čak ugroženo te iz nekih, najčešće iracionalnih razloga stalno snovati kako da joj napakosti, kako da ju oslabi i na kraju uništi, ili barem kako da ju ocrni u svijetu.
Oni koji se čude takvu ponašanju jednoga dijela hrvatskih državljana srpske narodnosti ili su politički naivni ili jednostavno zaboravljaju na ključnu stvar – na to da su ti nesretni ljudi obuzeti i opsjednuti opakom šovinističkom ideologijom velikosrpstva, po kojoj je Srbija svugdje gdje živi i jedan Srbin, pa čak i ondje gdje se nalazi i jedan srpski grob. Iako Srbi nastanjeni u Hrvatskoj od velikosrpske šovinističke ideologije uglavnom nemaju nikakve opipljive koristi, jer Srbijanci jedva preživljavaju sami pa nikako, kada bi i htjeli, ne mogu materijalno pomagati svoje »prečane«, ipak jednomu dijelu tih »prečana« um i psiha toliko su zatrovani velikosrpstvom da oni smatraju gotovo svojom svetom dužnošću na razne načine rovariti protiv Hrvatske i destabilizirati ju kao državu, bez obzira na to što se neki od njih možda nikada nisu maknuli iz nje.
Godine 1991. Srbija je izvela divljačku i surovu agresiju na Hrvatsku upravo iz šovinističkih velikosrpskih pobuda. Premda je ta brutalna agresija tijekom četiriju krvavih ratnih godina sve više slabjela i na kraju se prometnula u velik poraz Srbije, i to ne samo u Hrvatskoj nego paralelno i u Bosni i Hercegovini te poslije na Kosovu, velikosrpska ideologija ne samo da nije izvjetrila iz glave ključnih srbijanskih političara i vodećih intelektualaca te zauvijek nestala iz tamošnjega javnoga i političkog života nego nije ni oslabjela. Naprotiv, još je ojačala, što je politički fenomen svoje vrste. Naime, na osnovi primjera Njemačke nakon II. svjetskoga rata u kojoj je dvanaestogodišnja nacistička vladavina (1933.-1945.) nakon 1945. najoštrije osuđena kao zločinačka, protučovječna i genocidna, a nacionalsocijalistička ideologija i stranka zbog toga zauvijek zabranjene, pomislili bismo da se nakon 1995. nešto slično trebalo dogoditi i u Srbiji, da se i ona trebala dobro zamisliti nad zlom i patnjom što ih je u ime velikosrpstva nanijela susjednim narodima te proživjeti katarzu, načiniti radikalan raskid s nedavnom prošlošću i demokratski krenuti u budućnost.
Ali, ne lezi, vraže, niti je Srbija Njemačka niti su Srbijanci i drugi Srbi »katarzični«. Njima nije ni na kraj pameti da se, poput Nijemaca, osvijeste i zbog učinjenih nedjela pospu pepelom i zatraže oprost od onih kojima su nanijeli zlo i patnju. Ne i nipošto, oni su »borci u službi nebeske Srbije« (!) i kao takvi nemaju se zbog čega kajati, a kamoli od koga tražiti oprost. Budući da je i u današnje vrijeme takav nakazan i opak mentalni sklop i u službenoj Srbiji (tzv. Memorandum 2) i kod dijela hrvatskih Srba jako živ i žilav, Hrvatska, bez obzira na članstvo u NATO-u i EU-u, mora biti na velikom i stalnom oprezu da opet ne postane objektom srbijanske agresije. Na žalost, hrvatski političari kao da nisu u potpunosti svjesni te zbiljske ugroze, iako srpska peta kolona u Hrvatskoj uopće nije zanemariva a ponašanje srbijanskih vlasti i oporbe daleko je od toga da bi bilo istinski miroljubivo i dobrosusjedsko.
Andrej Plenković – autokrat i politički enfant terrible
Kao država, Hrvatska se, hvala Bogu, već desetljećima manje ili više uspješno nosi s otvorenim i prikrivenim protudržavnim djelovanjem domaćih odnarođenih ljevičarskih skupina kojima je samostalna i suverena država trn u oku i peti te koje dobivaju grčeve i na samo spomimanje nacionalnih osjećaja i rodoljublja. Isto tako Hrvatska pod dostatnom sigurnosnom paskom drži podrivačko petokolonašenje dijela svojih državljana srpske narodnosti koji Hrvatsku ne mogu podnijeti ni kao zemljopisnu ni kao društveno-političku činjenicu. Ta dva remetilačka čimbenika zadaju Hrvatskoj prilične poteškoće jer ometaju zdrav i uspješan razvoj društva i gospodarstva, ali nisu neprevladivi. S njima se hrvatska država naviknula živjeti kao što se ljudi naviknu živjeti s kroničnom bolešću.
Ono pak što godine 2018. najviše magriza i razjeda Hrvatsku, a što ju u različitim oblicima i različitim intenzitetom tišti i muči neprekidno od 2000. godine, nisu ni odnarođeni ljevičari ni srpski podrivački petokolonaši, nego je to njezina vlast u svim trima dijelovima – zakonodavnom, izvršnom i sudbenom. Da čovjek ne povjeruje vlastitim očima i ušima, ali je gorka i žalosna istina to da je hrvatska državna vlast najveći remetilački čimbenik u vlastitoj državi, pogotovo izvršna vlast, koju u sadašnjem trenutku sve više i sve bezobzirnije autokratski uzurpira Andrej Plenković. Jednoga dana pisat će se politološke studije o tome na koje je sve načine hrvatska vlast radila protiv vlastite države i vlastita naroda. Prof. dr. sc. Zdravko Tomac već prikuplja i objavljuje građu o tome.
Svima je dobro poznato to kako je Andrej Plenković, sadašnji predsjednik Hrvatske Vlade, sastavio saborsku većinu i održao se na vlasti nakon što je, zbog sve većega neslaganja, iz Vlade otpustio četvoricu Mostovih ministara i s čela Hrvatskoga sabora maknuo Mostova predsjednika Božu Petrova. Ne smije se s uma smetnuti to da su Mostovi ministri, saborski zastupnici i sâm Petrov bili izabrani na parlametarnim izborima te nakon izbora ušli u kaoliciju s HDZ-om (uz također izabrane manjinske zastupnike) kako bi Plenković uopće mogao formirati saborsku većinu i sastaviti Vladu. Drugim riječima, Mostovci su imali izborni legimitet za razliku od članova HNS-a koje je Plenković privolio na suradnju i s kojima je nadomjestio smijenjene Mostovce. Ti ljudi nemaju nikakva legimiteta za sudjelovanje u radu Vlade jer ih nitko nije birao, nego ih je Plenković samovoljno nametnuo. U tom smislu Plenković je prekoračio svoje ovlasti i svjesno prekršio zakon, a HNS je prevario svoje birače koji vjerojatno nisu bili za to da njihova stranka u ikojem obliku participira u vlasti s HDZ-om kao politički i svjetonazorski dijametralno suprotnom strankom. Dakle, riječ je o čistoj političkoj trgovini HDZ-a s HNS-om radi Plenkovićeva gola održanja na vlasti.
Premda u demokratskim zemljama nije baš običaj i praksa da predsjednik vlade prekoračuje svoje ovlasti i flagrantno krši zakon, taj Plenkovićev politički manevar nekako bismo podnijeli, tješeći se frazom da demokracija u Hrvatskoj još uvijek pati od dječjih bolesti, ali da će takvih negativnih pojava biti sve manje što vrijeme bude više odmicalo, ipak ne možemo niti smijemo žmiriti na druge Plenkovićeve političke i vladalačke nepodopštine. Valjda smo gotovo već svi svjesni toga da se Plenković iz dana u dan pretvara u sve većega autokrata, u ohola i cinična samodršca koji, kada mu to odgovara, ni ne trepnuvši i krajnje bezobrazno podcjenjuje cijeli narod, počevši od akademikâ i drugih intelektualaca te crkvenih službenika pa do tzv. običnih ljudi, držeći ga umno ograničenim pa čak i slaboumnim. Što bi se reklo onako pučki (vjerojatno ne i politički korektno), Plenković nam danomice svisoka i pun sebe prodaje muda pod bubrege i pritom je uvjeren u to da »pušimo njegovu spiku« (tko zna je li i ta šatrovačka fraza politički korektna?) jer nas doslovce drži ovcama. I njegovi prethodnici Sanader i Kosorica bili su veliki oholice i držali se bogomdanima pa znamo kako su završili.
Nije potrebno biti politički analitičar s doktorskom titulom da bi se shvatile stvari koje se vide iz aviona, a to je da je sadašnja hrvatska vlast najveći neprijatelj i hrvatskoj državi i narodu nad kojim vlada. Kao što riba smrdi od glave, tako i ovdje sve kreće od Plenkovića koji u svojim rukama čvrsto drži (za sada) izvršnu vlast u Hrvatskoj (s velikom utjecajem i na zakonodavnu i sudbenu vlast) te kormilo nad HDZ-om. Oko njega se sada vrti cijeli hrvatski politički univerzum, a štangu mu drže čak i HDZ-u nimalo naklonjene spodobe poput Ivana Vrdoljaka, Milorada Pupovca, Furija Radina i Tomislava Sauche. I u državi i u HDZ-u svi plešu onako kao on svira, a dobro se čuje i vidi kako svira.
Možda u početku to i nije htio, barem ne svjesno, ali dogodilo se da je Plenković postao enfant terrible hrvatske politke, političar i državnik koji svojim političkim i vladalačkim potezima svakim danom preneražuje, zapanjuje i sablažnjava sve više ljudî, i to podjednako i svoje sljedbenike, i svoje protivnike i tzv. obične ljude. Hrvatska je postala talac ohola autokrata Plenkovića i sadašnje vladajuće koalicije, čiju stabilnost navodno nitko ne smije narušiti, na što nas ne prestaje upozoravati saborski čelnik Gordan Jandroković, inače Plenkovićeva desna i lijeva ruka (nekada se na ovim prostorima govorilo: najbliži i najodaniji suradnik našega dragog vođe). O tome u idućem broju Hrvatskoga fokusa.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više