Titina JNA i četnici 7. srpnja 1991. spalili Ćelije

Za četničke zločine počinjene u Baranji, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu nitko nije odgovarao

 

 

Poslije pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), ulaska agresorske „JNA“ u Baranju (3. srpnja) i započete opsade Vukovara (4. srpnja), tih ljetnih dana 1991. godine uslijedilo je provođenje strategije spaljene zemlje s ciljem etničkog čišćenja istočne Slavonije. Prvo je na redu bilo hrvatsko selo Ćelije na krajnjem istoku Hrvatske (u općini Trpinja) koje je pod opsadom od svibnja. Prvi dani srpnja obilježeni su topničkim napadima iz sela u okolici u kojima su stacionirani četnici iz Srbije, domaći srpski teroristi i „JNA“ s rezervistima, dragovoljcima, pripadnicima „srpske TO“ i paravojnim postrojbama (Bobote, Silaša, Trpinje, Markušice i Vere), a najjači udari uslijedili su u nedjelju, 7. srpnja, slučajno ili ne, na dan „antifašističkog ustanka“ u Srbijikoji se u komunističkoj Jugoslaviji čitavih 45 godina obilježavao kao „početak otpora srpskog naroda okupatoru“. Tako su srpski „antifašisti“ s petokrakama i kokardama na kapama, složno krenuli tog ljeta prije 27 godina u zatiranje svega što nije srpko –  „u ime očuvanja Jugoslavije“ i uz cinične tvrdnje kako „JNA čuva mir i razdvaja zaraćene strane“.

Ćelije – spaljeno hrvatsko selo

 

Dva dana poslije (9. srpnja 1991.) u Ćelije ulaze snage okupatora, a svijet ima prigodu vidjeti slike do temelja razrušenog, spaljenog i opljačkanog sela iz kojega je protjerano cjelokupno stanovništvo, dok napuštena stoka tumara oko ruševina. Srušena je i mjesna crkva Srca Isusova, jer se kao i sve druge katoličke bogomolje u napadnutim područjima prva našla na udaru srpskih osvajača. (Vidi: https://youtu.be/NbLIKmXvXLI – HTV, Kalendar). Bilo je to prvo etničko čišćenje i prvi zločin potpunog zatiranja jednog naselja u Europi poslije Drugoga svjetskog rata što je izazvalo nevjericu i zgražanje, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje i uvod u brutalni rat u kojemu agresor nije imao milosti.

 

Te ratne jeseni (studeni 1991.) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, u inozemstvu još 150 tisuća). Agresiju su pratili masovni i brutalni zločini nad civilima i nesmiljena razaranja. U Tordincima (mjestu u okolici Vinkovaca, nedaleko od sela Ćelije) u blizini katoličke crkve, zahvaljujući pripadnicima ruskog bataljuna UNPROFOR-a,  22. ožujka 1992. godine pronađena je masovna grobnica s 208 posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava koje su pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama. Kasnijim pretragama (poslije mirne reintegracije hrvatskog podunavlja 1998.) pronađeno je još 53 tijela. Uz one iz Tordinaca (208) otkrivene su žrtve iz Antina (17), Ćelija (32) i Korođa (4). (Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata) I to nažalost nije sve. Masakri su se odvijali u cijeloj Slavoniji. Srpski zločinci premještali su tijela žrtava – ne rijetko i po nekoliko puta – kako bi prikrili nedjela i otežali pronalaženje i identifikaciju i to se događalo diljem Hrvatske.

 

Kako se odrađivao "posao"?

 

Nakon što bi „JNA“ (sa svojim rezervistima) topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i „krajine“, „teritorijalci“, te brojne skupine dobrovoljaca i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju „sanaciju“ osvojenih područja. „Sanacija“ terena (koja je podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako odrađivali ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Bila je to bagra najgore vrste, sastavljena od ljudskog taloga i patoloških ubojica ne rijetko oslobađanih uoči i tijekom rata iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio „posla“. Dakle, radilo se o smišljenoj strategiji, pri čemu su jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj „velikoj srbiji“. Ratni zarobljenici i civili bili su uglavnom prepušteni njima, kako „narodna vojska“ ne bi „prljala ruke“ izravnim klanjima.

 

Prvih dana kolovoza 1991. godine svijet su obišle potresne slike hrvatskih prognanika koji rijekom Dunavom, u tegljačima napuštaju svoje domove u Dalju, Aljmašu i Erdutu. Nakon što su poslije topničke pripreme i zrakoplovnog raketiranja policijske postaje, tenkovi (51. motorizirane brigade „ JNA“, čiji je zapovjednik bio Enes Tase) ušli u Dalj i pobili preživjele branitelje, masakr nad civilima prepušten je skupinama „teritorijalaca“ i četnika, a o ovom zločinu svjedoči i video zapis s licamjesta, u kojemu jedan od zapovjednika  „JNA“ na terenu, u telefonskom izvješću svom nadređenom ove akcije naziva „slobodnim lovom“ – što (kako je rekao), „ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M).

Baranja je pretvorena u konc-logor. Oni koji nisu Srbi moraju oko rukava nositi bijele trake i izloženi su danonoćnom ropskom radu i teroru, a žene i djevojčice višekratnim silovanjima; mnoge su puštane tek u poodmaklom stupnju trudnoće kako bi „rađale četnike“ (kako su im govorili njihovi mučitelji). I to je bio jedan od moćnih načina etničkog čišćenja: žrtvama je trebalo nanijeti takve traume da se nikad više ne vrate u svoj zavičaj.

 

"Rukopoloženje" episkopa SPC-a u ozračju krvi i zločina

 

Istoga dana, dok selo Ćelije proživljavaju svoju najveću golgotu u povijesti (7. srpnja 1991.), u Vršcu (Banat, Vojvodina) ustoličen je za episkopa banatskog dotadašnji vladika, ratni huškač i fašist, prijatelj četničkog vojvode Šešelja, Atanasije Jevtić, što mediji u Srbiji i Vojvodini dočekuju kao prvorazredni događaj. Atanasije uz pomoć patrijarha Pavla i Sinoda svoje crkve naplaćuje ratne zasluge i „patriotizam“. Ciljanom pompom stvorenom oko njegovog „hirotonisanja“ želi se prikriti ono što se upravo događa vezano za nastavak agresije. U  tom ozračju krvi i zločina, u jeku „slobodnog lova“ na ljude i masovnih ubijanja, progona, pljački i silovanja, u Dalju ispunjenom mirisom krvi i dima, upriličena je 18. kolovoza još jedna isto tako opskurna svečanost od strane SPC na kojoj je na novu dužnost episkopa osječko-poljskog i baranjskog postavljen također  zaslužni „ratnik za srpstvo i pravoslavlje“, Lukijan Vladulov, do tada arhimandrit manastira Bođani (selo na lijevoj, vojvođanskoj obali Dunava). Ceremonijal kao i obično, predvodi „njegova svetost“ patrijarh srpski Pavle, uz asistenicije nekoliko arhijereja, što je također pomno popraćeno od medija u Srbiji i Vojvodini. Episkopija osječko-poljska i baranjska, trebala je,  naime, biti prva episkopija „zapadne Srbije“, prema već stvorenom novom administrativnom ustroju SPC rađenom po mjeri buduće „velike srbije“.

 

Sinod i patrijarh tako su honorirali ratne zasluge svojih „pastira“ u ratu za „veliku srbiju“ što je tijekom 90-ih godina bio običaj kojega se SPC dosljedno pridržavala. „Kršćanski“, nema što!Tijekom agresije na Dalj (od 1. kolovoza 1991. godine nadalje) i razdoblja okupacije, u ovom gradiću na Dunavu ubijeno je oko 500 osoba nesrpske nacionalnosti, a malobrojni žitelji (koji su ostali u svojim kućama jer nisu na vrijeme uspjeli pobjeći), zlostavljani su i zvjerski mučeni, a neki i pušteni, ali tek nakon što su zlatom ili novcem otkupili svoje živote i uz to potpisali da svu imovinu „poklanjaju“ srpskoj paradržavi (tzv. SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem).

 

U zgradi „Doma kulture“ u Dalju (u kojoj je bio i četnički štab) i u privatnim kućama uspostavljeni su zatvori – mučiliša u kojima su ljudi bezdušno prebijani i to je trajalo mjesecima (zlostavljači su među ostalima bili: Stevo Čizmić, Siniša Glodić, Stevo Glodić, Zoran Oljača, Tihomir Ivošević, Đuro Zmijanac, Goran Džaković, Milorad Stričević, a povremeno im se pridruživao i Arkan sa svojim ljudima; u nekoliko navrata zatočene je ispitivao i Vojislav Šešelj). Ljubinko  Radošević, Vojislav Grčić i Nikola Puača (s još jednim pripadnikom srpske „TO“), izvršili su u više navrata brutalno silovanje 20-godišnje djevojke, pri čemu su primorali njezinu obitelj (38-godišnju majku, 36-godišnjeg oca, 13-godišnju sestru i 10-godišnjeg brata) da to gleda (njima je suđeno tek 2013. godine i prvostupanjskom presudom osuđeni su na po 12 godina zatvora). Obitelj su terorizirali, a oca teško premlaćivali više puta. Tortura nad njima trajala je od kolovoza 1991. do travnja 1992. godine. Na procesu silovateljima u rujnu 2015. godine, svjedočila je i sama žrtva koja je nakon svega ostala trudna i poslije rodila dijete. (Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/kad-sam-mu-otkrila-da-je-zacet-nakon-silovanja-zagrlio-me-608099), Postupak je okončan tek 2017. godine pravomoćnim presudama (Radošević 10 godina, Grčić 5, Puača je u međuvremenu umro). Tako se kod nas „kažnjava“ srpske ratne zločince!? Ispada da je svaki naš branitelj ili optuženi časnik HV bio veći i gori zločinac od njih!?

 

Postoji opsežan dokumentarni materijal o zlostavljanjima daljskih civila, pa i izjave samih žrtava ovog bezumlja. O tomu je, primjerice, (nakon dolaska na slobodno područje) svjedočio i mještanin Dalja, Stjepan Papp, ustvrdivši kako su 08.10.1991. godine u njegovu kuću ušle naoružane osobe u odorama „JNA“, poslije čega je bio upućen kod Milorada Stričevića – tzv. ministra za etnička pitanja u Dalju, Erdutu i Aljmašu – gdje je morao dati pismenu izjavu da se u korist novih vlasti u Dalju, dobrovoljno odriče svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine. Stjepan i njegova supruga Ruža su temeljito opljačkani: oduzeto im je sve što je bilo od vrijednosti (novac, zlato, osobne stvari) i tek tada su dobili propusnice uz pomoć kojih su napustili Dalj. I sve se to događalo nedaleko od dvora novopečenog episkopa osječko-poljskog i baranjskog, fašista, zločinca i ratnog huškača Lukijana Vladulova koji je mirno službovao u Dalju sve do svoje smrti (u svibnju 2017.) vodeći i dalje nesmetano prljavu antihrvatsku kampanju kao i za vrijeme rata!?

 

Zločinci-episkopi Atanasije Jevtić i Lukijan Vladulov, skupa a Amfilohijem Radovićem, Filaretom Mićevićem, Lukijanom Pantelićem, Irinejom Bulovićem i drugom subraćom, ratnim huškačima i fašistima iz vrha SPC-a – kao bliski suradnici vodećih srpskih ekstremista (Šešelja, Arkana, Jovića i drugih) – nisu nažalost bili nikakav izuzetak. Srpsko je svećenstvo listom skočilo u borbu za „veliku srbiju“, a barjaktar te borbe bio je patrijarh Pavle kao glava SPC. Na sramotu svih onih koji su stali iza iste ideje ili dopuštali da se u njihovo ime čini zlo. I onih koji se danas usuđuju braniti SPC i zatvararati oči pred tim činjenicama. I nije zgoreg još jednom ponoviti da se ne bi zaboravilo: KOKARDA I PETOKRAKA, SRPSKI ČETNICI I TITOVA ARMIJA („JNA“) SKUPA SU, RAME UZ RAME HARAČILI, UBIJALI, RUŠILI, PALILI I PLJAČKALI PO HRVATSKOJ.

 

Nema pravde za hrvatske žrtve

 

Za zločine u Tordincima, Ćelijama, Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu, Antunovcu i Palači, tek je 2009. godine osumnjičen jedan od glavnih zapovjednika postrojbi zločinačke „JNA“ na području istočne Slavonije, pukovnik Boro Ivanović zvani Konj, komandant 12 proleterske mehanizirane brigade, a 2013. godine ŽDO u Osijeku podiglo je protiv njega optužnicu za niz teških zločina počinjenih u istočnoj Slavoniji od 7. srpnja do prosinca 1991. godine.

U optužnici je među ostalim navedeno kako je zločinac Ivanović zapovjedio da se "protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta."Također ga se tereti kako je bio svjestan da će njegovi podređeni počiniti zločine, ali unatoč tomu nije učinio ništa na spriječavanju tih djela. Optužnica navodi i to kako je pri napadima na Tordince ubijeno 22 civila, iz tog mjesta je po okupaciji odvedeno u logor Begejci (u Srbiji) 11 osoba nesrpske nacionalnosti koje se mučilo i fizički zlostavljalo, a pukovnik Ivanović je 7. srpnja 1991. godine zapovjedio i opći topnički i minobacački napad na selo Ćelije, te omogućio srpskim „teritorijalcima“ (što je uvriježeni skupni termin koji se u Srbiji koristi za rezerviste „JNA“, četnike i dobrovoljce iz Srbije i domaće četnike – iz Hrvatske) palež i pljačku imovine protjeranih stanovnika, te rušenje preostalih kuća, pri čemu je selo Ćelije sravnjeno sa zemljom.

 

Već godinama javnost ne zna u kojoj je fazi ovaj slučaj, ali zločinac osuđen zacijelo nije! Spomenuti zločini agresora kao i velika većina drugih ostali su nekažnjeni do danas. Državno odvjetništvo u Osijeku pokušalo je nešto učiniti vezano za ovaj problem, ali sve je to daleko od onoga što se moralo uraditi kako bi se postigla neka elementarna pravda. Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz rujna prošle godine, na popisu nestalih u Domovinskom ratu nalaze se još 1952 osobe. Agresor, međutim, ne samo da ne priznaje krivnju, nego posljednjih godina vodi agresivni specijalni rat protiv nas.I utoliko je nekažnjavanje ratnih zločinaca koji su počinili genocid i etničko čišćenje nad Hrvatima 90-ih godina XX stoljeća veća i sramnija ljaga na hrvatskom pravosuđu (prije svega na DORH-u) i našim političarima koji upravljaju zemljom.

 

Da su Mladen Bajić, Dinko Cvitan i njihovi suradnici u sudski progon srpskih krvnika uložili samo djelić napora i energije koliko u istrage i optužnice protiv hrvatskih branitelja i generala, naše žrtve bi imale kakvu-takvu zadovoljštinu i ne bi sve završilo ovako sramotno i ponižavajuće. Nema države na svijetu koja bi takvo što dopustila. A mi jesmo. No, ne smijemo pristati, na šutnju jer najmanje što dugujemo onima kojih nema jeste sjećanje na njih i njihovu žrtvu bez koje ne bi bilo današnje Hrvatske. Moramo podsjećati, pisati, govoriti istinu i ne pristajati na izvrtanje činjenica o Domovinskom ratu. Zbog njih, sebe radi, ali  i zbog naraštaja koji dolaze poslije nas.

 

Zlatko Pinter