Od autoriteta do dostojanstva

Dostojanstvo se ne daje, ne dodjeljuje i ne kupuje

Dostojanstvo čovjeka sastoji se od njegova izbora. 

(Max Frisch)

Postoji puno definicija pojma autoritet, ovisno s koje strane se gleda, na koji način se gradi, shvaća i koristi autoritet pojedinca. Autoritet predstavlja ugled, vlast, dostojanstvo, vrijednost, dosljednost i kongruentnost, odnosno usklađenost misli, riječi i djela. Autoritet ima osoba kojoj se bez pogovora vjeruje kad prezentira stav ili mišljenje o bilo čemu, smatrajući sve što govori ispravnim točnim i prihvatljivim, pri čemu bi bilo dobro razlikovati autoritet i moć. Autoritet je djelomično urođen, u većoj mjeri je stečen, gradi se učeći, i proizlazi iz poštovanja prema određenoj osobi, na temelju njenih stručnih, društvenih, političkih i ljudskih kvaliteta i postignuća. Moć nastaje na temelju autoriteta dobivenog zbog titule ili funkcije, što je vrlo kratkog vijeka i male snage. Autoritetu se priklanja iz uvjerenja, a moći iz straha. Pravi autoritet se temelji na autentičnosti, konzistentnosti i uvažavanju drugih, garantira kvalitetne odnose, međusobno poštovanje, proaktivnost, samouvjerenost, entuzijazam, pri čemu svoje ideje podupire argumentima, inspirira druge, daje pozitivan primjer, daje nadu za realizaciju važnih i bitnih životno potrebnih i realno mogućih očekivanja javnosti i radne okoline, čime autoritet raste, širi se i potvrđuje.

Često se susrećemo s lažnim autoritetima, koji nisu u prvi mah prepoznati. Lažni autoriteti se grade na diskreditaciji drugih, pljuvanju po neistomišljenicima, difamaciji drugih i drugačijih, dolaskom i postavljanjem na neku funkciju po podobnosti, kupovanjem diploma, plagiranjem tuđih radova, “krađom” ideja, alternativnim činjenicama, nekompetencijom, nesposobnošću rješavanja problema, politiziranjem, pametovanjem, izlaženjem iz svoje domene, stvaranjem konflikata, kreiranjem konfrontacija, stalnim svađama, izmišljenim prijeporima , nametanjem sebe kao glavnog i jedino sposobnog, bez prihvaćanja bilo kakvog pogovora, sugestije, usuglašavanja, bez poštovanja sugovornika, što vodi u svojevrsnu autokraciju i otkrivanje lažnog autoriteta. Autoritet i dostojanstvo su ekvivalentni pojmovi, čije su vrijednosti razmjerne, jedno prozlazi iz drugoga, upotpunjava se, presijeća, nadograđuje i oplemjenljuje.

Dostojanstvo je pojam nastao od latinske riječi dignitas, što znači nešto zaslužiti, stvoriti kvalitete, što te čine dostojnim: respekt, čast, poštovanje. Prema Immanuelu Kantu iz principa dostojanstva prozlaze osnovni principi pravednosti i poštenja. Imati dostojanstvo znači najprije poštivati samog sebe, kao osobu s tri glavne odrednice (dimenzije): fizičke, psihičke i duhovne, koje se isprepliću, nadopunjuju, jednom prevladava jedna, drugi put druga, treći put treća, po dvije u kombinaciji ili sve tri u varijaciji. Dostojanstvo svakog čovjeka ovisi o njemu samome. S dijelom dostojanstva se svaki čovjek rađa kao ljusko biće, bez obzira čiji je, kakav je, na kojoj paraleli ili meridijanu se rodio, u kakvoj sredini ili društvenom uređenju raste i razvija se. Dostojanstvo se ne daje, ne dodjeljuje i ne kupuje. Nikakva kruna, mitra, kapa, šešir… nije garancija dostojanstva, bez obzira na titulu ili funkciju, ako osoba koja to nosi ili je time označena, u sebi nema dostojanstva. Što god tko mislio ljudsko dostojanstvo se ne daje, niti ne oduzima, bez obzira što je netko napravio, postigao, bio kažnjen, protjeran, diskriminiran…

Dostojanstvo svatko sam sebi ruši i uništava, svojim negativnim postupcima, neznanjem, lažima, prijevarama, krađama, pljačkom, podmetanjem, nedosljednošću, nezajažljivom pohlepom, pretvaranjem, manipulacijama, druženjem s propalitetima i podzemljem, judoškudaškim biznisom, kukavstvom, sjedenjem na više stolica u isto vrijeme, čestim mijenjanjem temeljnih stavova, uvjerenja, opredjeljenja, političkih opcija, utilitarnim koaliranjem, upitnim moralom, ucjenjivanjem, nabildanim egom, preokupacijom vanjskim izgledom, praznon i pustom nutrinom, militantnim izjavama i ponašanjem, podcjenjivanjem sugovornika, marginaliziranjem naroda, prekrajanjem povijesti, podržavanjem rušitelja suvereniteta, neovisnosti i integriteta bilo koga, naročito države, lažnim domoljubljem… Najgore od svega je kad čovjek sam sebe svede na stvar, pri čemu toga nije svjestan, već misli da je autoritet. Nažalost, neki koji bi morali, to još uvijek ne vide. Još uvijek ima onih i onakvih, koji će radije uzeti svjetli ili šareni (zlatni) papir, nego čokoladu zamotanu tim papirom i koji kupuju knjige prema izgledu korica, boji i debljini.

Odjeća ne čini čovjeka. Odjeća je nužna potreba, određena komunikacija, argument, pokazatelj osobnosti, ne utječe na autoritet, niti na dostojanstvo određene osobe. Često puta je dizajnirana svečana royal plava odjeća prljavija i bezvrjednija, od odjeće nekog beskućnika, kojeg su drugi doveli u stanje u kojem se nalazi. Često puta su autoritet i dostojanstvo neke osobe obrnuto proporcionalni tituli ili funkciji. Kad bi se to barem približno, na neki način dovelo u razmjernost, odnosno kad bi barem pokušali to dovesti u sklad i red, sve ostalo bi se samo po sebi počelo mijenjati i posložilo se. Čini se kako je to nemoguće postići. Moguće je itekako moguće. Dovoljno je učiniti samo jednu jedinu stvar: prestati lagati, jer “laž nije dopuštena ni onda kada bi se pomoću nje mogao spasiti jedan narod (obratno nego što govori N. Machiavelli).

Ankica Benček