Hrvatski Fokus
Hrvatska

Krvavi srpanj 1991. – Da se ne zaboravi!

Genocid i etničko čišćenje bile su metode kojima su pokušali izbrisati nas s lica zemlje

 
 
Brutalna velikosrpska agresija na hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najavljena je 17. kolovoza 1990. godine, kad iz središta srpske terorističke pobune – Knina – započinju prve akcije rušenja balvana i zapriječavanja cesta i pruga. Tako se nastoji paralizirati Hrvatsku i onemogućiti uspostavu njezine samostalnosti. Srpski teroristi pod vodstvom Milana Martića, Milana Babića, Jovana Raškovića, Dušana Zelembabe, Jovana Opačića, Sime Dubajića i drugih kolovođa stavljaju se u službu Beograda i osvajačkih planova Srbije postavljajući punktove s naoružanim stražama (barikade) i započinju oružane prepade na hrvatske redarstvenike i civile pravdajući to svojom „ugroženošću“. Od tada nadalje, u sklopu sveobuhvatnih planova stvaranja „velike Srbije“ (osvajanjem najvećeg dijela Hrvatske i cijele Bosne i Hercegovine), poveden je krvavi i brutalni rat protiv svega što nije srpsko.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/07/cms-image-000047582.jpg
Genocid i etničko čišćenje bile su metode kojima su pokušali izbrisati nas s lica zemlje. Posrijedi je najprije bila „puzajuća agresija“ koju je prema ranije razrađenim planovima vodila „JNA“ oslanjajući se na ekstremiste iz Srbije i redova srpske manjine u Hrvatskoj i zauzimajući strateške pozicije za napade koji će uslijediti. Od prvih oružanih sukoba u Pakracu (početkom ožujka 1991.) i na Plitvicama (31. ožujka 1991. – kad teroristi ubijaju hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića) nadalje, domaći srpski teroristi odrađuju ono što je isplanirao Generalštab „JNA“, dok „narodna vojska“ pod zapovjedništvom Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića stavljajući se u ulogu operativnog provođenja Memoranduma SANU-a (iz 1986.) i Miloševićevih ciljeva, pod krinkom „razdvajanja sukobljenih strana“ i stvaranja „tampon zona“ osigurava ostvarivanje njihovih ciljeva: zauzimanje policijskih postaja, presijecanje komunikacija, izolacije hrvatskih naselja i gradova i onemogućavanje svakog normalnog života – s ciljem destruiranje nove hrvatske vlasti u samome začetku.
 
Poslije neuspjelog državnog udara (siječanj/veljača 1991.) nakon kojega su „JNA“ i velikosrpski politički vrh planirali preuzeti vlast na cijelom području bivše SFRJ, aktivnosti terorističkih skupina i naoružavanje srpske manjine u Hrvatskoj intenziviraju se i na područja pod kontrolom Milana Martića i njegove razbojničke družine ubacuju se novi operativci SDB-a Srbije i KOS-a „JNA“ (ove su službe u tim su krajevima inače djelovale već od 1989. i razdoblja četničkih mitinga u Kninu, Karlovcu, na Petrovoj gori i drugdje) kako bi se otvorila krizna žarišta i stvorili uvjeti za oružane sukobe s većinskim hrvatskim narodom. Od tada niču srpske barikade diljem buduće „sao krajine“ – od istočne Slavonije preko Banovine, Korduna i Like do Gorskog kotara i Dalmacije.
 
Masakr nad hrvatskim redarstvenicima 2. svibnja 1991., kad je u Borovu Selu podmuklo i iz zasjede pobijeno njih 12 (a potom im tijela unakažena do neprepoznatljivosti) i mučko ubojstvo (također iz zasjede) hrvatskog redarstvenika Franka Lisice na brdu Štrkovača kod Polače (u Zadarskoj županiji) istoga dana, označili su početak tog otvorenog rata u koji se iz taktičkih razloga Bograd i „JNA“ još uvijek nisu otvoreno umiješali. Tog svibnja 1991. godine, raspoređene su topničke i mehanizirano-pješačke snage agresora uz granicu s Hrvatskom, kako u Srbiji i Vojvodini, tako i u Bosni i Hercegovini. Napad na policijsku postaju u Glini (26. lipnja) izveo je s okupljenom skupinom svojih terorista zločinac Dragan Vasiljković koji je od strane SDB-a Srbije doveden iz Australije kako bi konsolidirao redove srpskih ekstremista i ustrojio njihove „specijalne jedinice“ u srcu terorističke pobune „kninskoj krajini“.
 
Početkom srpnja „JNA“ kreće u otvoreni rat i koordinirano djelovanje sa svojim postrojbama koje se već nalaze u Hrvatskoj i Martićevim teroristima, ojačana četnicima, dobrovoljcima i „teritorijalcima“ iz Srbije i BiH. Njezine oklopne i mehanizirane snage ulaze 3. srpnja u Baranju i istočnu Slavoniju, a već sutradan je opkoljen Vukovar. Na mjesta iz kojih kreću pravci predstojećih napada raspoređuju se topništvo i elitne pješačke i mehanizirane postrojbe koje su ojačane tisućama srpskih rezervista, pripadnika „teritorijalne odbrane“, dobrovoljaca, četnika i „specijalnih“ paravojnih jedinica. Oni se povezuju s već ustrojenom paravojskom i skupinama domaćih Srba i tako se kreće u genocid i etničko čišćenje, uz zatiranje svega što nije srpsko. Uz istočnu granicu s Hrvatskom (u Vojvodini, kod Šida) tada je već stacionirano dodatnih 380 oklopnih vozila „JNA“ s ogromnim brojem pješaka spremnih za napad. U isto vrijeme s akcijom okruženja Vukovara odvijaju se topničko-pješački napadi iz Borova Sela na Borovo Naselje
 
Već 7. srpnja razoreno je, spaljeno i izbrisano s lica zemlje malo hrvatsko selo Ćelije (u općini Trpinja) i time započinju opsežne operacije etničkog čišćenja i masovnih zločina u kojima nitko nije pošteđen, a sela i gradovi bjesomučno se napadaju i razaraju iz zraka i s kopna. Glavna udarna sila je „JNA“, koja u osvojena područja planski pušta svoje (već spomenute) pomagače i tako se vrše masakri i progon civila. Oštrica agresije usmjerena je i na Banovinu, pa tako srpski teroristi ohrabreni potporom „JNA“ i Srbije 26/30. srpnja 1991. zauzimaju mnoga hrvatska sela i čine masakre nad žiteljima (u Kuljanima, Zamlači, Strugi, Kozibrodu, kod Pastuše itd.).
 
Lika je također suočena s agresijom već od kraja lipnja 1991., kad na lokalitetu planinskog prijevoja Ljubovo započinju napadi srpskih terorista koji nastoje osigurati strateške pozicije za kasnija djelovanja koja će voditi sinkronizirano s „JNA“ a slične aktivnosti jugovojska i srpski teroristi započinju i u drugim hrvatskim područjima koja prema njihovim zamislima trebaju tvoriti buduću „veliku srbiju“ sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. Junački otpor hrvatskih branitelja (redarstvenika, tek ustrojenog Zbora narodne garde i civila) ostat će zabilježen kao jedinstveni slučaj besprimjerne žrtve. Razoružani, goloruki narod stao je na put jednoj od najjačih, najopremljenijih i najbojnijih armija u Europi, braneći golim životima svoje pravo na postojanje i zemlju za koju je toliko puta tijekom svoje duge i teške povijesti proljevao krv. Naš narod ubijan je oruđima, oružjem i bombama od strane vojne kamarile koju je svojim novcem stvarao i plaćao punih 45 godina, a komunisti i četnici, opet su, kao i tijekom Drugoga svjetskog rata stupili u savez i skupa krenuli u njegovo istrebljenje. To je jedina prava istina i mi je se ne smijemo odreći.
 
Posljednjih godina svjedoci smo bezočnog iskrivljavanja upravo te istine i činjenica o našem Domovinskom ratu, pa i brisanja s internet mreže sadržaja koji govore o tomu ŠTO I KAKO SE UISTINU DOGODILO. S time se pomiriti ne smijemo! Zato pišimo, govorimo i podsjećajmo, KAKO NAM SE NE BI PONOVILO! Pogledajmo ovaj video koji su napravili naši vrijedni djelatnici Hrvatskog povijesnog muzeja i podsjetimo se. Izdvojimo 13 minuta za istinu o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu. U ime onih čije su kosti ugrađene u temelje naše Hrvatske! https://www.youtube.com/watch?v=EyxOBHFYVNo
 

Zlatko Pinter

Povezani članci

Hrvatski Vukovar 2015.

HF

AFORIZMI – Netko joj je oduzeo nevinost

HF

Stipe Mesić zaštitio ubojicu 21 svećenika

HF

Hrvatska više dobije nego što daje

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...