Radić u carskoj Rusiji

Bosna je stara hrvatska djedovina i u Bosni imade naroda koji se priznaje hrvatskim

Članak ruskoga znanstvenika Mihaila Vaščenka o mladom Stjepanu Radiću i Rusiji je izuzetno zanimljiv, prenosim samo dijelove istoga. O Radićevom djelovanju u SSSR-u, hrvatsko-ruskim povijesnim vezama, te o ruskim izbjeglicama pred crvenim terorom nastanjenima u Hrvatskoj nekom drugom prilikom.Upozoravam na vrlo značajan Vaščenkov članak o Krunoslavu Herucu koji u Rusiji traži podršku za velikohrvatsku ideju. Slijede izvadci iz teksta Mihaila Vaščenka.

Godine 1909. Stjepan Radić već treći put putuje u Rusiju. Na Sveslavenskom kongresu u Pragu 1908. upoznao se s predstavnicima izaslanstva iz Rusije koji su ga pozvali da dođe u Sankt-Peterburg i održi im ciklus predavanja o Česima i Južnim Slavenima. Članovi toga izaslanstva, među ostalima, bili su knez Georgij L’vov, budući premijer Privremene vlade 1917., i glavni pokrovitelj Radića u Rusiji tih godina – Vladimir Volodomirov, general-pukovnik, profesor na Vojno-pravnoj akademiji. Osim toga, jedan od razloga novoga putovanja u Rusiju bila je reakcija ruskoga društva na krizu u Bosni kada je 1908. Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. U vezi s tim događanjima u Rusiji, Srbiji i Engleskoj Hrvate se počelo smatrati "austrijskim slugama i robovima". U Božićnici iz 1910. Radić je s uzbuđenjem isticao da "štogod se o Bosni pisalo, nije nigdje bilo ni spomena da je Bosna stara hrvatska djedovina i da u Bosni imade naroda koji se priznaje hrvatskim" te je cilj novoga puta u Rusiju bio: "Da Rusima protumačim hrvatski preporod pod Ljudevitom Gajem, hrvatsku borbu s Madžarima pod banom Jelačićem, hrvatsku borbu u Dalmaciji i Istri protiv Talijana i u banskoj Hrvatskoj proti Madžarima i napokon nepobitno hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu" (Radić1945: 438)

Prvoga dana dolaska Radićevih u Peterburg general V. Volodimirov odveo ga je u dom "nekog ruskog velmože", u kojem su svi prisutni raspravljali kako ruskomu seljaku pomoći da stekne potrebna znanja neophodna za vođenje imanja. Naravno, Radić, kao vođa seljačke stranke, kojemu su problemi seljaštva bili više nego bliski, govorio je na tom skupu, govorio je o Hrvatskoj poljodjelskoj banci, o "Gospodarskom društvu" u Zagrebu i Osijeku, o gospodarskom radu Srpske banke i hrvatskih seljačkih zadruga, a na kraju i o aktivnostima svoje stranke. Po riječima hrvatskoga političara, reakcija ruske publike bila je iznad njegovih očekivanja – svi su prilazili Radiću i uzbuđeno mu stiskali ruku. Bilo je odlučeno da će on detaljnije govoriti o tome na zasjedanju glavne skupštine društva Rusko zrno, koje se bavilo upravo problemima seljaštva, kako ruskoga tako i onoga izvan granica Rusije. Na tu glavnu skupštinu, koja se održala 7. ožujka 1909. bili su pozvani "svi članovi državne dume, tj. svi narodni zastupnici, svi ministri i sve, što je u Petrogradu u istinu ugledno i narodno" (Radić 1999: 125).

Sasvim je jasno da je Radić govorio pred uistinu visokim i brojnim skupom pred kojim je na tečnome ruskom jeziku stručno i srčano predstavljao hrvatsku inteligenciju. Zamjenik tajnika toga društva bio je već spomenuti Krunoslav Heruc. On je predložio Radiću da pomogne uputiti mlade ruske seljake u Hrvatsku kako bi u Hrvatskoj stekli nova znanja i naučili nove načine vođenja seoskoga gospodarstva. Upravo zahvaljujući nastojanju Radića sto se ruskih vježbenika koncem 1908. i početkom 1909. uputilo u Hrvatsku. Radić i Heruc imali su jako dobre odnose i 1909. Radić je objavio u zagrebačkim novinama Novosti članak "Hrvatski konzul" u Petrogradu, u kojem kratko iznosi biografiju Heruca i ističe njegovu ulogu u učvršćivanju hrvatskoruskih veza (Radić 1909: 91).

Radić, sudeći prema njegovu svjedočanstvu, nije podilazio ruskim sugovornicima govornicima kada je bila riječ o Hrvatskoj i otvoreno je izražavao svoje stajalište iako je, naravno, ponekad bilo potrebno nešto diplomacije. Tako u razgovoru s jednim ruskim časnikom na pitanje bi li Hrvati i drugi austrijski Slaveni prešli na stranu Rusije u slučaju rata, Radić odgovara: "Ne bi, premda bi nam srce kvarilo; ali baš zato u jednu ruku ne smije do toga doći, a u drugu ruku svi mi slavenski političari, a naročito svi mi slavenski zastupnici moramo odlučno i neumorno nastojati, da u najgorem slučaju Habsburška monarkija ne bude proti Rusiji, t.j. da u svekolikoj međunarodnoj politici stojimo otvoreno kao Slaveni na strani Rusije" (Radić 1945: 431). U toj je rečenici glavni njezin dio riječ "ne" – koja se ublažava općenitim mislima o neophodnosti izbjegavanja rata (o neizbježnosti kojeg je u Europi malo tko sumnjao), o mogućoj neutralnosti davnašnjega geopolitičkog protivnika Rusije Austro-Ugarske i glavno završnom tvrdnjom da "Hrvati otvoreno prihvaćaju poziciju Rusije", što zvuči poprilično čudno uz prvotnu riječ "ne". Nije nam poznato jesu li sačuvana svjedočanstva kakva je bila reakcija oficira, ali prema riječima samoga Radića domaćin je bio oduševljen ovim "nezavisnim" odgovorom te je uskliknuo: "Ovo je, vidite, karakter i kultura, i već radi toga i već radi toga Hrvatska potpuno zaslužuje ruske simpatije i rusku pomoć" (Radić 1945: 431).

Teo Trostmann