Modrić je kapetan kao što je bio Dražen

Prije godinu dana su ga 'razapeli', a bez njega ne bi bilo ničega

‘Govno maleno’, ‘Nije ovca nego Beckham iz Obrovca’, ‘Modriću, kurvo Mamićeva’, ‘Luka, zapamtit ćeš ovaj dan’… Točno prije godinu dana, početkom srpnja 2017., pokrenut je neviđeni javni linč Luke Modrića, bestijalno iživljavanje nad najvećim hrvatskim nogometašem jer ‘USKOK-u nije rekao ono što je morao reći’. Modrića se razapinjalo po fasadama, po mrežama i portalima, u TV panelima i na novinskim stranicama, od najbrutalnijih uvreda i prijetnji, do otvorenih poziva svakojakih kvazikomentatora i samozvanih ‘opinion makera’ da ga se izbaci iz reprezentacije ili da mu se barem oduzme kapetanska vrpca.

I politički uhljebi, pogotovo iz SDP-a koji je od doba Milanovića, Josipovića, Ostojića, Jovanovića i njihove klike, koristeći sve poluge moći, vodio kampanju razgradnje hrvatske nogometne reprezentacije, davali su si na važnosti udarajući po Luki. Postojala je opasnost da Luka pukne.

Ako se izruguješ i ako gaziš glavnog igrača Reala i najboljeg veznog nogometaša na svijetu, onda si valjda i sam jako snažan i važan. Prošlog ljeta, prije samo godinu dana, postojala je realna opasnost da Modrić pukne pod pritiskom i ostavi se igranja za reprezentaciju i prometne se u prognanika iz Hrvatske, kao što je kao dijete u srpskoj agresiji bio prognan iz svog zavičaja. Opravdano smo strahovali da se Hrvatska neće ni plasirati na Svjetsko prvenstvo presiječe li Modrić na takav način hajku kojoj je izložen u svojoj zemlji. To bi se i dogodilo, jer kao što je Modrić kao krucijalni igrač uveo Hrvatsku u polufinale Mundijala, tako je bio i faktor X, najbolji u svim presudnim kvalifikacijskim mečevima protiv Ukrajine i Grčke.

Motor na terenu

Bez Modrića, Rusiju bismo gledali samo u HD rezoluciji, ne bi polijetali čarteri, ne bi se plesalo po trgovima, niti bi predsjednica države primala čestitke od ruskih i FIFA-inih uglednika u svečanoj loži. Ničega ne bi bilo bez Luke. Umjesto erupcije radosti i Vatrenih kao udarnih vijesti svjetskih medija, Hrvatska bi u vrijeme Mundijala bila tamo gdje joj je obično i mjesto, stisnuta u kutu, nikome na putu, brojila bi rave-partijanere i turiste, tako da se ne moraju brojiti oni koji se trajno iseljavaju iz zemlje.

Ovo je Modrićevo polufinale, kao što je ovo Modrićeva generacija. Modrić je motor na terenu, neumorni generator hrvatske igre, a i po svemu ostalome, autoritetu i načinu kako ga prihvaćaju i poštuju svi igrači, izbornik i svi u stožeru, kako on zauzima gard u zaštiti momčadi i preuzima najveći teret, pravi vođa ove Hrvatske. Karakter i hrabrost, čvrstina koju Hrvati iskazuju u Rusiji, uvijek polazi od prvog među njima, od njihova kapetana. I to su mu osporavali veleumni i velejalni ‘proroci’, nizali su u svojim ‘analizama’ da Hrvatska možda ima igrače najviše klase, ali, eto, nedostaje joj ona ključna supstancija za uspjeh, jer nema karakternog vođu, kapetana s karizmom.

Modrić je ponizan i nenametljiv, ali je pravi karizmatični vođa i kapetan Hrvatske, tip predvodnika kakvog možda nijedna naša selekcija, ni iz drugih momčadskih športova, nije imala od Dražena Petrovića. Da u jednoj osobi ima virtuoza i najboljeg igrača, a i najveći autoritet čija se riječ sluša bez pogovora. I da je do tog statusa došao isključivo svojim športskim i ljudskim kvalitetama, da se nikome nije trebao nametati ni pozivati se na rekordne brojke po broju odigranih utakmica. Brončane je s vrpcom predvodio Zvone Boban, legendarna desetka i kapetan, no prva igračka violina i najveća zvijezda bio je Davor Šuker, pa Prosinečki, a neosporni autoritet uživali su i Štimac, Bilić, Stanić, Soldo, Asanović, Ladić… Velika generacija s karakterom, momčad za koju se govorilo da može imati pet kapetana, a da je može voditi samo Atila, Ćiro Blažević na vrhuncu svojih trenerskih dana.

Sve u jednom

Kapetani s karizmom bili su kasnije i Niko Kovač i Darijo Srna, falio im je veliki uspjeh reprezentacije da ostanu zapamćeni samo kao Niko i Darijo. Samo najveći ostaju zapamćeni po imenu, dovoljno je samo reći Dražen, Goran, Janica, Ivica, Sandra… i nakon Rusije, zauvijek će ostati samo Luka. Červarovi rukometaši imali su zlatnog kapetana Peru Metličića, a maestro bez kojeg se nije moglo bio je genijalni Ivano Balić. Dražen Petrović bio je sve u jednom, vođa srebrnih u Barceloni ‘92. baš kao što je Luka ovoj generaciji Vatrenih.

Ti igrači svjesni su da za njihove transfere i statuse u najvećim klubovima zasluge nosi Modrićev iskorak na najveću scenu. Koje li simbolike, to je počelo s Bilić Boysima i pobjedom koja je odjeknula nad Engleskom 2:0 u Maksimiru 2006. godine, pa  senzacionalnim trijumfom na Wembleyju 3:2. Tada je krenuo ples milijuna oko Eduarda i Modrića, pa Ćorluke, da bi brzo pale sve granice prema hrvatskim igračima. I ako za nešto treba koristiti pritisak na Modrića, formalni i neformalni, institucionalni i izvaninstitucionalni, onda je to da ga se nagovori, privoli, kako god, da se Luka ne oprosti od reprezentacije nakon ovog Svjetskog prvenstva. Luka, Hrvatska te treba, Vatreni će te itekako trebati i kad završi ruska bajka.

Mario Zorko, glavni urednik Sportskih novosti, https://sportske.jutarnji.hr/rusija2018/vijesti/komentar-glavnog-urednika-sn-modric-je-kapetan-kao-sto-je-bio-drazen-prije-godinu-dana-su-ga-razapeli-a-bez-njega-ne-bi-bilo-nicega/7579860/