Za potvrdu svoje teze navodi rezultate nekakve ankete iz travnja 1990. koju je proveo Fakultet političkih nauka
Otišao nogomet u povijest pa se mogu malo baviti – poviješću, ustvari mitologijom s kojom nas pokušava predriblati prof. Dejan Jović u knjizi „Rat i mit“. Kako je ljeto pa se po vrućini malo čita, a i dok se još uopće čita i dok ne izumru dinosaurusi koji još znaju i pisati olovkom, davat ću vam Jovića u malim dozama. Bogme je i „otrovan“ pa da kome ne naškodi, izazove, recimo, ospice, virtualne, digne tlak i zato su dobre male doze. Fini je on jedan gosi'n profesor – za razliku od tamo nekih koji se, identitetski, određuju kao „Srbi“ (ustvari Srbijanci) on za nas „ovdje“ (i njemu je nejasno što je to doista „ovdje“) ne piše da smo „svi ustaše“; on nas određuje, većinski i na različite načine kao „etnototalitariste“. U tu bratiju pripada ovdašnja intelektualna, politička elita, branitelji prije svih. Matematički, fizikalno, kemijski…, a poglavito propagandno (polit-marketinški i sl.) razlika između „ustaša“ i „etnototalitarista“ jednaka je – nuli. Malo zamotano u „znanost“ – da se „vlasi ne dosjete“.
Nu pustimo „ustaše“ – etnototalitariste“, krenut ćemo putem jednoga od mnogih meandara, bolje reći, jednim od putića (nisu samo dva!) koji Jovića „od izvora“ do njih vode. Znam kako naši čitatelji znaju kako su svi (tzv.) Hrvati zapravo Srbi (katolici), ali što su onda „ustaše“, s navodnicima i bez to možda nisu znali. Nedavno mi se srondao kamen sa srca: i „ustaše“ su ustvari Srbi (Šešelj). Koji i kakvi o tome drugom zgodom – da ne odlutam u bespuća srbijanske paranoje i još opakijeg ludila.
Hrvati nisu željeli državu
Vratimo se Jovićevoj mitologiji u njegovu istraživanju „politike identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“. Krenut ćemo od njegove tvrdnje kako je “…teza o jedinstvenosti hrvatskog naroda i njegovoj „vječnoj“ težnji za nezavisnošću, koja se iskazala u pobjedi Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1990. – zapravo mit“ („Rat i mit“, str. 14.). Kad Jović napiše „mit“ na mnogim mjestima, ali o tom potom, on se može jednostavno prevesti kao – „laž“. Podaci s kojima barata Jović kao potvrdom ovdje citirane tvrdnje iz ankete su koju je u travnju 1990. proveo Fakultet političkih nauka zagrebačkog Sveučilišta na uzorku od 2608 ispitanika iz cijele Hrvatske (valjda „SRH“, o.a.). Prepričavam Jovića (str. 13. navedene knjige):
1. 10,66 posto ispitanika „smatra da se Hrvatska treba odcijepiti i postati samostalna država“,
2. 51,66 posto smatra „da bi se Jugoslavija trebala organizirati kao konfederacija samostalnih republičkih država“,
3. 13,35 posto je za „federalnu državu s jačom ulogom saveznih organizacija“,
4. 13,67 posto smatra „da je sadašnje uređenje federacije dobro i ne treba ništa mijenjati“.
Prvo, ankete ovoga tipa u socijalizmu – pa nisu ispitanici bili toliko blesavi, bogme ni hrabri da na politička pitanja odgovaraju iskreno. Iskren odgovor jednako zatvor. Ankete u području industrijske sociologije, možda, sve ostalo što bi diralo u „sistem“ i njegove mitove, svi odgovori na takva pitanja su stručno bezvrijedni. (Ankete o tzv političkim preferencijama i danas su ništa, uglavnom namještaljka.)
Drugo, pitanje o konfederalnom, kao o budućem uređenju zapravo je besmisleno jer je SFRJ bila konfederacija sastavljena od „republičkih država“. Utoliko je ono identično s onim treba li ili ne treba išta mijenjati. Ono je pak u travnju 1990. bespredmetno, a to su na FPN-u trebali znati, jer tadašnje „uređenje“ više nije odgovaralo ustavnom – Srbija naime već bila „rasturila“ Jugoslaviju. Ukinute autonomije Kosova i Vojvodine, prema planu njegova učitelja prof. Jovana Mirića, rascvala se antibirokratska revolucija u organizaciji Slobodana Miloševića… I tako FPN je tog travnja pronašao manje od 11 posto hrabrih, da ne ulazim u njihovu kvalifikaciju, koji su se odvažili „zaokružiti“ hrvatsku samostalnost. To se tada nije usuđivao ni Tuđman ni HDZ, taktički nikako. Jednostavno, anketa kao bilo kakav dokaz Jovićeve citirane tvrdnje ne vrijedi ništa. Osim, dakako, kao (o)slika vremena u kojemu je nastala. Realnije bi bilo zbrojiti rezultate pod 1., 2. i 4. (10,66 + 51,66 + 13,67 = 75,66) i tako doći blizu, ili sasvim dostatno broju onih koji su bili za samostalnu hrvatsku državu, što je 1991. potvrdio i referendum.
Obećao sam Jovića davati na kapaljku kako bi čitatelj tako stekao i imunitet pa još samo sitnica: „Samo u mitovima svaki narod želi svoju samostalnu državu: u stvarnosti to nije slučaj, već i zbog toga što u stvarnosti narod nije homogen entitet, niti je tijelo koje govori, osjeća i misli“ (str. 12. istoga). Navodi Jović tu raznih primjera, a ja mogu potvrditi kako je dijelom u pravu – jer ima naroda i naroda („elita“) koji žele i svoju i tuđe države, osjećali ne osjećali ili to činio netko u njihovo ime. Metnimo kako je Jović ipak u pravu, ali zašto onda ne znam za narod koji se, ma bilo kako dočepao i ma bilo kako male države i došao do susjedne države (i naroda) i rekao: evo vam naša državnost, što bismo se zlopatili s njom, primite nas u svoje krilo. Pada mi na pamet tako razvijena Skandinavija; ne vidim niti jedan razlog da Norvežani ne vrate svoju državnost Šveđanima. Što će im pored tolikog, osobnog, bogatstva, još i država.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više