Hrvatski Fokus
Hrvatska

Hrvatska anno Domini 2018. (3)

Zašto je državna vlast neučinkovita i neodgovorna?

 
 
U Hrvatskoj se manje-više svi slažu u tome da je državna vlast neučinkovita i neodgovorna. To je preozbiljna činjenica da bi se o njoj šutjelo i preko nje prelazilo tek tako. O tome nimalo poželjnom stanju potrebno je govoriti što više kako bi se ona osvijetlila što bolje. Učinkovit ili, rečeno stranom riječju, efikasan je onaj od čijega se posla u najkraćem mogućem roku dobije očekivan i kvalitetan rezultat. Neučinkovit ili neefikasan je onaj tko za neki posao troši neprimjereno puno vremena, a rezultat toga posla slab je toliko da ni izdeleka ne udovoljava očekivanjima. Odgovoran je onaj tko posao radi savjesno i sa sviješću o dobrim ili lošim posljedicama svakoga svojeg čina. Tko na takav način ne obavlja posao ili ne obnaša dužnost taj je neodgovoran.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/07/copertura.jpeg
Učinkovitost odnosno neučinkovitost stoji u uskoj vezi sa znanjem, sposobnostima i umijećima, koji se jednom riječju nazivaju kompentencije. Tko je za što kompentatan taj je u tome i učinkovit, i obrnuto. Odgovornost odnosno neodgovornost posljedica je postojanja ili nepostojanja svijesti o tome da se posao mora obavljati i dužnost obnašati savjesno, tj. da svaki čin mora imati i etičku dimenziju, a to znači da se smije raditi samo ono što je moralno ispravno i dopustivo. Tko u poslu ili dužnosti vodi brigu o etičnosti svojih čina taj je odgovoran, i obrnuto. Nema ništa gore nego kada se u pojedinicu udruže nekompetentnost i neodgovornost. Takav stvor bez ikakve je zadrške kadar činiti »čuda« od kojih mnoge oko njega boli glava kao za najjače mamurnosti. Zbog toga tzv. obični ljudi osjete olakšanje kada takav »menadžer« ili »dužnosnik« u svome »čudotvorstvu« pretjera toliko da čak i u »liberalnoj« Hrvatski mora završiti iza brave.
 
Budući da je došlo vrijeme da radi vlastita dobra više ne smijemno varati sami sebe i neprimjereno uljepšavati stvarnost, valja jasno reći to da je hrvatska državna vlast neučikovita i neodgovorna zato što veliki dio njezinih obnašatelja upravo čine spomenuti »čudotvorci«, dakle ljudi čije su komptencije i moralni habitus dvojbeni. Na žalost, Hrvatsku, ne vode ljudi neprijeporna intelektualnoga i moralnog integriteta ili, kako bi rekao »prastari« mislilac Platon (427.-347. pr. Kr.), najbolji od svih što ih ima domovina, nego neki posve drugačiji ljudi (čitaj: intelektualno nedorasla i moralno upitna čeljad).
 
To ne znači da u Hrvatskoj nema ljudî koji bi državu vodili kompetetno i odgovorno. Ima ih puno, ali je politički sustav nakazan toliko da su oni većinom daleko od toga da bi mogli sudjelovati u obnašanju vlasti. Slikovito moglo bi se reći da je to zato što su u prijelomnu trenutku nahrupili »divlji« i zauzeli sve što se moglo zauzeti, pa »pitomi« sada nemaju nikakve mogućnosti da se u uključe u državne poslove. Hrvatska je već skoro 30 godina taokinja zdravu razumu nepojmljiva iživljavanja što ga »divlji« provode nad njezinim građanima, njezinim gospodarstvom i njezinim materijalnim dobrima. Budući da bît i srž društveno-političkih i gospodarskih odnosa nije moguće promijeniti preko noći, Hrvatska će još dugo patiti zbog vladavine »divljih«. Potrajat će to dotle dok »divlji« u većem broju ne onemoćaju silom prirodnih zakona a u manjem broju djelovanjem tzv. pravne države. Kada se na neki od tih načina očisti prostor od »divljih«, istom tada »pitomi« će doći u prigodu da državu vode kompetetno i odgovorno.
 
Nepodnošljiva lakoća obavljanja javnih poslova
 
Veliki češki književnik i mislilac Milan Kundera (rođen 1. IV. 1929. u Brnu, 1975. emigrirao u Francusku) godine 1985. objavio je roman »Nepodnošljiva lakoća postojanja« u kojemu je, kao i u prethodnom romanu »Šala« (1975), formalno i stilski superiorno te s puno humora i s posebnim osjećajem za tragikomično i groteskno prikazao život u komunističkoj Čehoslovačkoj. Budući da je Kundera u mladosti i sâm bio komunist, dobro je poznavo ljude i okolnosti o kojima je počeo pisati nakon što je shvatio koliko je kumunizam kao politička praksa zloćudan, ali istodobno i nakazan, groteskan i smiješan. Nepodnošljiva lakoća postojanja Kunderina je metafora za nekadašnju čehoslovačku komumističku stvarnost u kojoj se sve radilo toliko nekompetentno i neodgovorno, dakle sasvim površno i nezamislivo olako, da je to zdravu razumu bilo nepodnošljivo ali i jako smiješno, a to je u sveopćoj nsereći bila svojevrsna dobrobit jer smijeh blagotvorno djeluje na ljudsku psihu.
 
Kako smo i mi sami 45 godina prolazili kroz sličnu stvarnost, takva metafora i te kako nam je shvatljiva. Za razliku od današnje Češke i današnje Slovačke koje su nepodnošljivu lakoću postojanja u velikoj mjeri odložile u povijesnu ropotarnicu, u Hrvatskoj je posvemašnja površnost i odsustnost svake odgovornosti, dakle lakoća življenja od koje, na kraju, sve nas boli glava, i dalje temeljni obrazac ponašanja mnogih »javnika« i jedini način vođenja javnih poslova. Dok se svijet oko nas u posljednjih 30 godina uvelike promijenio, mi smo i dalje nemoćni i tupi zarobljenici političke prakse iz doba tzv. samoupravnog socijalizma. Samo, još se nije pojavio domaći pisac koji bi sadašnju hrvatsku stvarnost majstorski opisao kao Kundera. Teško je to priznati, ali umno smo zahirili toliko da se nakon tzv. demokratskih promjena u Hrvatskoj nije pojavilo ni jedno spomena vrijedno književno ime (ako se izume dramatičar i prozaik Miro Gavran koji se bio afirmirao još prije 1990.).
 
Budući da se u Hrvatskoj sveudilj gusla po starome, to nimalo nije čudno što ju, osim lakoće življenja od koje sve nas boli glava, teško pritišću i tri zla pod kojima je stenajala i bivša (druga) Jugoslavija i koja su ju, uz druge čimbenike, na kraju došla glave. Tri negativne konstante društevenoga, političkoga i gospodarskog života što ih je Hrvatska naslijedila od bivše države i koje za 30 godina nije bila kadra učinkovito prevladati jesu korupcija te partitokracija, koja se u okolnostima višestranačja »razvila« u pluripartitokraciju, i negativna selekcija. Svođenje tih triju zala u podnošljive okvire jest posao koji Hrvatska mora obaviti ako napokon želi zadobiti vjerodostojnost kao demokratska država kojoj je stalo do vladavine prava kako bi se očuvalo opće dobro i stvorili uvjeti za kakvo-takvo blagostanje njezinih državljanja. Kada se to učini, tada će prestati i lakoća življenja od koje sve nas boli glava. 
 
S obzirom na stupanj uključenosti u poslove upravljanja državom i njezina vođenja zaposleni u državnim upravnim tijelima, ustanovama i službama podijeljeni su na državne dužnosnike i državne službenike. Oni koji obavljaju jednostavne administrativne i tehničke poslove svrstani u skupinu državnih namještenika. U ovom napisu zanima nas to koliko su državni dužnosnici učinkoviti i odgovorni u obnašanju svojih dužnosti, kao i to koliko državni službenici svoj posao obavljaju pravodobno i kvalitetno te savjesno i s jasnom sviješću o posljedicima onoga što rade.
 
Na temelju općeprevladavajućeg mišljenja da je državna vlast u Hrvatskoj neučinkovita i neodgovorna, nije teško zaključiti to da su i državni dužnosnici i državni službenici jako daleko od toga da bi svoje dužnosti obnašali i svoje poslove obavljali na učinkovit i odgovoran način. Razina kakvoće rada i jednih i drugih u pogledu učinkovitosti i odgovornosti zastrašujeće je niska. Dok je tako, tzv. obični ljudi smije se ne nadati nikakvu općem napretku ni boljemu i pristojnijem životu.
 
Tko je »naš čovjek« taj zna sve i sposoban je za sve
 
Ni skoro 30 godina nije bilo dosta da se Hrvatska oslobodi komustičke partitokratske prakse koja je plodno tlo za nastanak i bujanje negativne selekcije, zla koje upravljanje državom i njezino vođenje svodi na veliku karikaturu. No ta karikatura nije nimalo smiješna kao kakav crtački uradak istog naziva nego, na žalost, nevesela i mračna slika mučna i tegobna života što ga zbog nekompetetnosti i neodgovornosti onih koji obnašaju vlast proživljavaju milijuni hrvatskih građana.
 
Negativna selekcija jest pojava da se obnašanje vlasti i upravljanje državom ne povjerava najstručnijima i najboljima, što bi bilo očekivano jer je u skladu sa zdravim razumom, nego »provjerenim kadrovima« (kako se govorilo u tzv. samoupravnom socijalizmu) odnosno »našim ljudima« koji su po ćudi stranačkim moćnicima. Ta pojava posljedica je totalitarna uma po kojemu jedino oni koji pripadaju istom taboru (partiji, stranci ili stranačkoj koaliciji) jesu dobri, moralno ispravni, stručni, sposobni i vješti te kao takvi kvalificirani za obnašanje državnih dužnosti i za posao u državnim ustanovama. Tko nije »naš čovjek« taj je po takvoj misaonoj matrici ljudsko biće nižeg reda koje uopće nije prikladno ni sposobno baviti se državnmim poslovima.
 
Negativnom selekcijom, koja je rak-rana hrvatske politike i države, podjednako je zahvaćen i korpus državnih dužnosnika i korpus državnih službenika. Naime, »naši ljudi« jesu ministri, ministarski zamjenici i pomoćnici, državni tajnici, načelnici odsjeka i ureda, šefovi odjela, voditelji službi i ključni referenti. Ako se ima ima u vidu to da se ljudi s poštovanja vrijednim profesionalnim biografijama uglavnom ne angažiraju u strankama jer ih i bez toga njihov stručni, znanstveni ili umjetnički rad i angažman ispunjava potpuno, tada je jasno da stranačko članstvo većinom čine ljudi bez stručnih ili kakvih drugih respektabilnih postignuća, dakle anonimci neznatnih profesionalnih a katkada i opskurnih moralnih kvaliteta.
 
U stranke se uglavnom učlanjuju notorni karijeristi. To su silno častohlepni ljudi koji strastveno čeznu za profesionalnom i društvenom afirmacijom i tomu su spremni podrediti sve (rečeno slikovito: spremni su gaziti preko leševa). Budući da takvu afirmaciju ne mogu postići vlastitim silama jer one su ili nedostatne ili jednostavne slabe, notorni karijeristi ulaze u stranke jer u njima, ovakvima kakve su sada, pronalaze idealane motore za ostvarivanje svojih ambicija koje, kao što se pokazalo do sada, nisu nimalo pozitivne, nego uglavnom štetne za državu i društvo. Nitko u vodstvu ni jedne stranke ne zna na vrijeme prepoznati takve potencijalne štetočine koje preko stranke žele ostvariti ono što ne mogu na drugi način. To jednostavno nije moguće jer u strankama manje-više svi su isti – ljudi skromnih intelektualnih sposobnosti i upitnih moralnih uvjerenja.
 
Negativna selekcija na djelu
 
Ljudi se druže isključivo sa sebi sličnima. Ni jedan sveučilišni profesor neprijeporna moralnog habitusa koji iza sebe ima blistavu znanstvenu karijeru vjerojatno nema potrebe težiti za time da ga fotografiraju ili snimaju u društvu političara na ministarskom položaju koji tvrdi da ne zna da njegovi podređeni opetovano krše zakon ili se čak upuštaju u kriminal jer on se, kao, bavi strateškim planiranjem (!) pa ne stigne nadzirati što se događa u »operativi«. Ali zato pojedinci opskurnih moralnih kvaliteta koji su, na primjer, kupili diplomu pa im je sada potreban posao u skladu sa »stečenom« stručnom spremom i te kako će težiti tomu da barem sjena kojega od političkih moćnika padne na njih, jer već i to biva relevantna činjenica u njihovu »profesionalnom« životopisu.
 
Tu negativna selekcija stupa u akciju. Naime, takvi i slični »stručnjaci« dobro znaju da nemaju što tražiti ondje gdje se ne pita za diplomu nego se zahtijeva stvarno znanje. Zbog toga učinit će sve da bi stekli svojstvo »naših ljudi«. Nakon što takvi stvorovi dosegnu tu »kvalitetu«, u pogon neizostavno stavljaju provjerene mehanizme kao što su laskanje i dodvoravanje stranačkim čelnicima pa i njihovo neukusno glorificiranje ako je to potrebno. Ta verbalna djelatnost obično je učinkovita toliko da njezini praktikanti ne mogu a da zauzvrat ne budu nagrađeni visokim dužnostima ili dobro plaćenim radnim mjestima u državnoj upravi.
 
A državni dužnosnici i državni službenici s takvim profesionalnim i moralnim pedigreom nisu sami na svijetu niti im je srce od kamena. Imaju oni dabome dosta rođakâ, prijateljâ i znanaca koje također treba zaposliti i uhljebiti (ljudi smo, moramo pomoći, ne?) premda ti pretendenti na državnu službu uglavnom niti znaju raditi što posebno niti su bogzna koliko pošteni. Ma daj, naučit će oni raditi »u hodu«, a što se tiče poštenja, nismo mi nikakvi sveci nego obični ljudi s neodstatcima i manama! Tako se najčešće odgovora na možebitne prigovore takvoj praksi. Eto ti one Kundirine nepodnošljive lakoće postojanja na djelu!
 
Tko što od koga može naučiti »u hodu« te po uzoru na druge steći naviku odgovornog ponašanja kada je, zbog razorna djelovanja negativne selekcije, cijela piramida državne uprave počevši od ministara pa do referenata nekompetentna do srži te bježi od odgovornosti kao vrag od tamjana?! To bi bilo kao kad slijepac naumi voditi slijepca. Dobro je poznato kako završavaju takvi naumi.
 
Sjajan novinar i publicist Veselko Tenžera (1941.-1985.) osamdesetih je godina u ondašnjem zagrebačkom tjedniku »Danas« objavio članak koji je u cijeloj Jugoslaviji uzvitlao veliku prašinu jer se Tenžera usudio opatrnuti »našeg velikana« Miljana Miljanića (1930.-2012.), ondašnjega državnoga nogometnog selektora, i u brk mu skresati što misli o njemu. U tome članku Tenžera je Miljanića nazvao Guliverom riječî i Liliputancem djelâ, dakle osobom koja se neprestance prenemaže i o svome poslu brblja do iznemoglosti, a postignuća su joj jadna i nikakva. Da Tenžera nije umro prerano, vjerojatno bi i za današnje hrvatske dužnosnike rekao isto i ne bi pogriješio ni za milimetar.
 
Naime, i hrvatskim državnim dužnosnicima djela su jadna i nikakva, ali zato im s usta ne prestaju silaziti bujice riječî o tome kako imaju »viziju« ovoga ili onoga, kako neko od ministarstava upravo izrađuju »strategiju« kojom će se riješiti ovo ili ono, kako će ovakve ili onakve »mjere« koju su oni donijeli ili »reforme« što ih provode učinkovito izvući društvo i gospodarstvo iz krize i tomu slično. Sav taj »posao« jalov je potpuno jer ga rade ljudi koji niti su mu dorasli niti ih je briga kakve će on dati plodove. Njima je bitno da se ne zamjere moćnijima od sebe jer bi tada odmah odletjeli s dobro plaćenih položaja. Kada ti moćnici »zglajzaju«, tada te sitne duše po njima pljuju kao što su im se prije klanjale i odmah traže novog zaštitinika. To je hrvatska stvarnost kakvu je iznjedrila negativna selekcija.
 
Na sreću, nije sve tako crno kako se čini na prvi pogled. Doduše, stjecajem povijesnih okolnosti oni koje Platon naziva najboljima od svih što ih ima domovina ne sudjeluju u hrvatskoj državoj vlasti, ali ih zato puno ima u hrvatskom športu, i to u svim njegovim granama. Takvi pronose glas o Hrvatskoj diljem svijeta više i bolje nego i jedan hrvatski političar, državni dužnosnik ili predstavnik tzv. civilnog društva. Ako su, da budemo politički korektni, Hrvatice, Hrvati i svi građani RH učinkoviti i uspješni na športskom području (a i u nekim dijelovima privatnoga gospodarskog sektora i u turizmu također se  polučuju dobri poslovni rezultati), zašto je onda državna vlast toliko neučinkita i neodgovorna? O tome smo pokušali nešto više reći u ovom eseju. Mislimo da je došlo vrijeme da se i u vođenju države napravi korjenit pomak. Unatoč brojnim preprekama što ih pred njezino djelovanje stavlja sadašnja vlast, građanska inicijava »Narod odlučuje« zdušno radi na tome da se broj »divljih« svede na podnošljivu mjeru i napokon dadne prilika »pitomima«. Pred nama su burni i sudbonosni dani.
 
(Nastavak slijedi)
 

Ivan Marković

Povezani članci

Bulažnjenje Zorana Šprajca ex Jovanovića

HF

AFORIZMI – Ne morate se ljubiti, ali se volite

hrvatski-fokus

DUBROVAČKA NOĆ

HF

Dvokružni razmjerni izborni sustav

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...