Sjećanja Lukše Obradovića

Autorov kolor je fin i nježan, fragilan i nenametljiv, suzdržan, tih i blag

Suvremeni dubrovački slikar, pripadnik srednje generacije hrvatskih likovnih umjetnika, Lukša Obradović i dalje je vrlo aktivan, kontinuirano slikajući i izlažući ili se pripremajući za nove samostalne izložbe, prisutan je s izborom svojih radova i na stranicama globalnih galerija, jednako tako dio vremena provede i u depoima u kojima je pohranio svoje brojne slike iz prošlih razdoblja, preslagujući ih i tražeći najučinkovitiju kombinaciju sačuvanih radova  ali i u svakodnevnoj komunikaciji s mnogobrojnim turistima, putnicima namjernicima  koji posjećuju Dubrovnik.

Pri susretu sa slikama od prije nekoliko godina ili još više, slikar se prisjeća njihova nastanka i motiva koji mu je poslužio, prisjeća se i riječi i gesta i osoba i više njih u grupi, koji su doprinijeli da se stvori, oživotvori ova slika u koju trenutno gleda. Odlaže je i zagleda se u drugu i opet naviru sjećanja, sjećanja…

Da, dubrovački umjetnik Lukša Obradović, slikar je sjećanja na proteklo vrijeme, na događaje u kojima je sudjelovao, na riječi koje je čuo, tiho, šaptom izrečene ili posve glasno da i drugi čuju i dočuju ono što je bila tajna, nešto skriveno, izdvojeno od svjetlosti dana.

Uz sjećanja na prošlo, najčešće se nađu i slike koje govore o onome što još nije došlo a trebalo bi i neizbježivo je. I te je trenutke marno prenosio na platno Lukša Obradović, ostavljajući spomen na budućnost ( koja se možda nije ni dogodila, ipak ili srećom).

Mnoštvo likova, portreta, fasada poznatih građevina, glumci, pisci, festival, drama, komedija, glazba, instrumenti glasovi, sve se ukomponiralo u jedinstvenost neponovljivog života Grada, dijelom ili većinom pretočen i na Obradovićeva platna. Ponekad imam dojam kako slikar Grad često prikazuje kao glavnu rolu i u drami, komediji, tragediji, simfoniji, operi, i u životu, gdje su stvarni stanovnici Dubrovnika, samo stalni statisti, tek rijetki s jedva zapaženom ulogom.

Kolor Lukše Obradovića je fin i nježan, fragilan i nenametljiv, rekli bi suzdržan, tih i blag. Njegov je Grad otmjen i ponosan, čvrst i vječan, samo su ljudi prolazni, no što je s njihovim djelima? Čest motiv na slikama Lukše Obradovića jest sv. Vlaho, s ljudskim, svakidašnjim licem, iznad Grada, uzvišene geste, zaštitnik.

Sjećanja Lukše Obradovića bilo bi intrigantno i zanimljivo vidjeti u jednom dobrom izboru, u prostoru u kojem se može izložiti više desetaka djela, stotinu, kako bi i posjetitelji mogli zaroniti u vrijeme i pronaći tragove vlastitog postojanja.

Miroslav Pelikan