Borba za Hrvatski Zavod sv. Jeronima

Crnogorsko i srpsko nastojanje preotimanja hrvatskoga zavoda

O proslavi petstogodišnjice utemeljenja (1453.-1953.) upravitelj Zavoda mons. dr. Juraj Magjerec (Molve 1885. – Rim 1957.) dao nam je u svojoj knjizi (str. 49. – 69.) vrlo zanimljiv historijat diplomatskih problema oko djelovanja Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, koji jako dobro odavaju odnose regionalnih sila, ali i sasvim nepotrebnu pakost i sitne računice nama susjednih država koje su željele hrvatskome narodu rascjepkanost pa i nestanak i ometale svakojako njegov probitak. U toj protuhrvatskoj lomači davali su goriva i neki „naši“ ljudi poput Simeona Pieroticha (Šime Pjerotić), opskurnog lika koji je pod pseudonimom Argus gradeći se prijatelj pravašima i Josipu Franku razjarivao Srbe (obrenovićevski režim lojalan Austriji!), da bi ubrzo pokazao pravo lice u talijanskim časopisima u Trstu radeći protiv Hrvatskoga zavoda sv Jeronima. Prije negoli prijeđem na fakta napominjem da je izvjesni slovenski srbofil i književni balvan, beogradski parazit Josip Plut nepravedno optužio A. G. Matoša da je Matoš taj Argus, čime je zamalo doveo do linčovanja našega arbitera elegantiae.

Juraj Magjerec

Dokumenti sami govore za sebe, ali napominjem da je mađarsko držanje išlo za što slabijom pozicijom Hrvatske, ali i monarhije, držanje naših otpadnika Luja Vojnovića (živio u Zagrebu i primao mirovinu za vrijeme NDH, osjećao se Srbinom) i Šime Pjerotića je jako ružno i izdajničko, talijanske manjine u primorskim krajevima i vladajuće većine u Parlamentu talijanskome čisto kolonijalno i iritirajuće; Austrijancima je trebalo savezništvo s (dobrim dijelom masonskom) Italijom, pa su svoj početni čvrsti stav premekšali i okrenuli „pilu naopako“, a vladajući  koalicionaši (hrvatski sa Srbima) su se pasivizirali da ne povrijede uvrijede osjećajčiće ondašnjih političkih vođa hrvatskih Srba. Naravno, Talijani su u Prvome svjetskom ratu okrenuli kabanicu, te su svi napori Austrijanaca ispali tragikomično.

O ulozi ministra Sonina i liberalno masonskoga tiska što se tiče ulaska Italije u Prvi svjetski rat dao bi se napisati lijepi rad. Već pri razgovoru o budućem imenu Zavoda moralo se radi Austro Mađara odustati od hrvatske nacije i rabiti riječ narod. Austrougarski veleposlanik kod Svete Stolice grof Revertera tražio je da se Zavod nazove svetojeronimskim umjesto hrvatskim. Revertera polazi i dalje; traži da se ne uzima u obzir kod imenovanja zavodskog rektora mišljenje zagrebačkoga, zadarskoga i sarajevskoga nadbiskupa,te da nije uopće bitno da ravnatelj zavoda bude Hrvat. Traži još i to da u Upravnom vijeću Zavoda bude jedan član austrougarskog poslanstva pri Vatikanu. Crnogorsko djelovanje je složeno i pod utjecajem ruskog poslanika Vlasova; tadanji vladari Crne Gore su se osjećali Srbima (kralj Nikola Petrović) i željeli su u svojoj megalomaniji ako ne vlast nad Srbijom, tada bar minimalno proširenje na istočnu Hercegovinu i istočnu Bosnu; iracionalnost te politike ogledat će se u Skadarskoj krizi uoči Prvoga svjetskoga rata kada će šestina crnogorske vojske izginuti, da bi se ubrzo pod zajedničkim pritiskom Austro-Ugarske i Velike Britanije povukli iz teškom krvlju osvojenoga albanskoga grada Skadra. Dinastija Petrović je za „nagradu“ nakon Prvoga svjetskog rata izgubila prijestolje; Crna Gora je pripojena savezničkoj Srbiji.

U Baru je katolika bilo vrlo malo, većina je prešla na islam u XVII. XVIII. stoljeću; dok se u Kotoru i Dubrovniku značajan broj inteligenata (gimnazijskih profesora, propalog plemstva, sitnih trgovaca) osjećao Srbima ili bar jugoslavenski orijentiranima – što dugujemo kako masonskoj komponenti, tako i Hrvatskom narodnom preporodu kojemu se čak i ljevičar Krleža čudi i ruga; dok se svak bori za svoje naši grade jugoslavenske kule u pijesku. A slijep bi vidio nakon 1878. u Bosni, te nakon krize jednog čisto hrvatskog i katoličkog zavoda da tu nema bratstva, već da se nasrće na hrvatski narod i njegove svetinje! Slijedi skraćen i prilagođen tekst dr. Magjerca.

Čim je 1. kolovoza 1901. objavljen breve pape Lea XIII. „Slavorum gentem“ započela je hajka tršćanskih novina i osnovan je u Rimu Odbor dalmatinskih Talijana pod vodstvom conte Alacevicha, da se spriječi djelovanje Hrvatskog zavoda, tj. školovanje u Rimu naše odabrane svećeničke inteligencije. 29. kolovoza Alacevich i ekipa uz potporu talijanskog sudstva na silu upadaju u Zavod i zauzimaju ga. Zakoniti vladatelj u ime Vatikana dr. Josip Pazman zaludu prosvjeduje, događaju se velike demonstracije Hrvata u domovini što je zabrinulo Beč i Peštu. Austro Ugarska prosvjeduje, ali akcijom ugarskoga ministra predsjednika Szella dr. Pazman je opozvan od strane nadbiskupa Posilovića. Dr. Pazman je svečano dočekan u Splitu, iz njegove kočije su, ispregnuti konji i temperamentni Splićani su ga vukli kola svojim mišićima! Prva uprava Zavodom talijanske Vlade trajala je od 31. 8. do 4. 10. 1901. Uprava imovine povjerena je Coronini Kronbergu, predstavniku austrougarske monarhije.

Talijanski tisak počinje shvaćati o čemu se radi, te da iza tzv. Dalmatinskog komiteta stoje Italo Srbi koji se vole sakrivati iza dalmatinskog imena. Uplitanje Crne Gore 1901. kada njena delegacija boravi 4 mjeseca u Rimu, pravno je bilo lako osporiti jer već 1656. Sveta Rota (papinski prizivni sud) određuje da pod ilirske krajeve spadaju Hrvatska, Istra, Bosna, Hercegovina, Slavonija, ali ne i slovenski krajevi i Bar. Vatikan izbjegava diplomatski sukob sa Crnom Gorom, radi statusa katolika u Barskoj biskupiji. Naravno, hrvatski biskupi su u svojoj naivnost htjeli omogućiti subraći iz Bara studije u Rimu, kao i hodočasnicima okrjepu. To je bila mučna situacija za barskoga biskupa Šimuna Milinovića, koji je smatrao dužnošću podržati crnogorskoga vladara, ali i od Vatikana tražio da suspendira konkordat.

Sada se Austro Ugarska našla u muci, pogotovo su mađarski krugovi shvatili da su čineći štetu Hrvatima dali pravoslavnoj Crnoj Gori, time i Rusima i Srbima pravo da utječu na Hrvate preko katoličke ustanove! Sada se formira i Slavenski komitet sa već spomenutom bitangom Pjerotićem, te Ivanom Vitićem (kanonik sv. Jeronima, Vitići imaju dva roda sinjski i šibenski, umro 1931.) i Jeronimom  Đivanovićem (je li u rodu dubrovačkom svećeniku eruditu don Niku Đivanoviću?). Lošom politikom Austro Ugarske koja podilazi Talijanima ugrožava se eksteritorijalni status Zavoda, te promjenom imena stoljetni Zavod bi spadao pod Zakon o kongregacijama, odnosno pod milost talijanskoj Vladi da ga odobri. Papa je Leo XIII. već spomenuti Zavod bio pokrenuo uz suglasnost bratovštine sv. Jeronima i njenog pokrovitelja Austro-Ugarske, ne ulazeći u pitanje utrnule bolnice i gostinjca; Pavao VI. je stvarni utemeljitelj Zavoda  – Collegium Chroaticum ad S. Hieronymum godine 1790.!

Crnogorska misija je svim silama radila da se postigne ista prava i za Srbe u Zavodu sv. Jeronima, te da se doda uz pro chrotia gente et pro serbica gente, ili barem pro slavis Meridionalibus (za južne Slavene) 1902. Nastaju u Hrvatskoj demonstracije, sarajevski nadbiskup Josip Stadler dolazi u Rim, te predlaže papi formulaciju „Zavod sv Jeronima za hrvatski narod i za Srbe katolike Barske nadbiskupije“. Da izbjegne dalje komplikacije papa vraća Zavodu staro ime ilirsko! Nakon Coroninija Kronberga upravitelj Zavoda u ime Austro Ugarske je Otto Czernin de Hudenitz (uprava austrougarska od 4. 10. 1901. do 3. 2. 1907.). Upravitelj Crkve sv. Jeronima nakon odlaska dr. Pazmana bio je Slavonac mons. Andrija Friš, preminuo 1906.

O svetojeronimskoj krizi i Karlu Horvatu, upravitelju namjesto Friša, kasnije predavaču povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pisala je kvalitetno Mateja Rožanković iz Zadra 2012. godine. Postoji i kvalitetan rad o Svetojeronimskoj krizi Zorana Grijaka, posebno je zanimljivo što se bavi i Lujom Vojnovićem, kojemu je otac Kosto bio bliski suradnik hrvatskoga preporoditelja don Pavlinovića i Strossmayera; dočim je Lujo odigrao vrlo nečasnu ulogu u Svetojeronimskoj krizi kao crnogorski poslanik u Vatikanu, kasnije je radio za Petra Karađorđevića, poznatog po šovinizmu i ratobornoj politici. Za hrvatski narod i Zavod sv. Jeronima velike su zasluge talijanskoga svećenika kardinala Pietra Fiumasonija Biondija, ali o tom drugom prigodom!

Teo Trostmann