Za svjetlom kreni

Sva zvona zvone na uzbunu i duha i tijela

        Spoznaje uče (korijen im se od davnine vuče) da i čekanju jednom

        dođe kraj. Tako ljudi bolove trpe, čekaju u nadi da će biti bolje,

        zadnju snagu crpe i sa sve više volje sate, dane, mjesece broje.

        A kad se iscrpe od briga i znoja, još svi čvrsto stoje, premda ih

        i glava, i sve tijelo bole. A i glad ih muči. Tako spoznaja uči,

        a vrijeme teče. Zadnja nada tone. I sva zvona zvone na uzbunu

        i duha i tijela. Strepi duša cijela. Pripreme za novo već je otkucao

        sudbine nam sat. I svako je slovo u povijest zapisano.

        Već je prošlo vrijeme pripreme i trema, ali ništa nova, baš ničega

        nema. Iščeznuše čak i htijenja da se vrijeme mijenja.

        Spoznaje su krive što svi ljudi tako čekaju i žive već na rubu snage

        pred bezdanom tame. I kuće su već prazne, same zjape  bez

        djece, bez voljene mame, bez mirisa kruha.

        I sve su tek varke, lažljive atrape poludjela duha.

        Čekanje još traje. Premda već i zadnje otkucaje najavljuju zvona

        iza nebosklona. Zar još vrijeme bolje osvanuti ne će?

        I tko se to ruga, tko li zlobu kreće protiv ljudske volje, protiv

        Božje riječi što i nadu od beznađa liječi?

        I čekanju jednom dođe kraj, trgne li se čovjek i k svjetlu

        učini prvi koračaj. Pa nek' zvona zvone, nek' sve ure svijeta

        najavljuju smak, ti za svjetlom kreni, jer si čovjek jak i nek vide

        svi hrvatskoga roda da si potomak!

Malkica Dugeč, 23. 4. 2018.