Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Zablude i činjenice o reformi obrazovanja (2)

Voluntarističko ponašanje aktualne vlasti

 
 
Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih/lažnih statistika, masovnih medija i političara da je sve u najboljem mogućem redu i da vlast djeluje na najbolji mogući način, javnost osjeća da nešto ipak nije u redu, jer su uvjeravanja i činjenice često u raskoraku. Kako onda znati što je istina, a što nije? Što je važno, a što beznačajno? Tko je za što uistinu odgovoran? Jedini način za to je redovito izvješćivanje javnosti o zabludama i o stvarnim činjenicama o stanjima i događanjima. No to nije lako, jer to zahtijeva neovisne medije i neovisne komentatore. Ova kolumna upravo ima namjeru biti od pomoći u tome, ukazujući na zablude i činjenice koje koje su u raskoraku s njima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/08/image-04-normal.jpg
Da sve na ovome svijetu podliježe temeljnom načelu prirode i života da je „samo promjena stalna“, pa je tako i u obrazovanju, i obrazovnom sustavu, no zabluda je ako se promjena u jednoj oblasti proglasi toliko potrebnom da bez nje sve ostalo u društvu ne može dalje funkcionirati. To je zabluda i pogrješno razmišljanje, kada se zna da je život općenito, a društveni život pogotovu, toliko kompleksan i kompliciran uslijed međudjelovanja velikog broja činbenika koji imaju utjecaja na njega, da je davanje prevelikog značaja samo jednom od tih mnogobrojnih utjecajnih činbenika, velika pogrješka i zabluda. A upravo se s takozvanom reformom obrazovanja čini takva grješka, proglašavajući potrebu reforme obrazovanja našom najhitnijom, najvažnijom i napotrebnijom reformom, da bi hrvatsko društvo i hrvatska država krenule putem sustizanja onih društava i država, koje su po relevantnim gospodarskim i funkcionalnim kriterijima, daleko ili znantno ispred nas.
 
Da je pristup reformi obrazovanja koji se trenutačno primjenjuje u Hrvatskoj zabluda, može se pokazati putem nekoliko neupitnih i neosporivih činjenica:
1. Činjenica je da je jedini ispravni način u pristupu rješavanja bilo kakvog problema, da se prvo izvrši analiza stanja, detektiraju i definiraju problemi radi kojih valja nešto mijenjati ili reformirati, prikupe podaci o rješavanju sličnih problema, izvrši analiza primjenjlivosti i opravdanost primjene nekog rješenja u odnosu na „naš“ problem, te se primjenom metoda analize sustava, kao što su operaciona istraživanja, optimalizacione metode, input-output analize, i sličnih znanstvenih metoda, izvrši odabir rješenja za „naš“ problem, izvrši teorijska i eksperimentalna potvrda ispravnosti odabranog rješenja, te se konačno problem riješi na odabrani način, koji je teoretski, znanstveno i praktično verificiran, i praktično održiv
 
2. Činjenica je da se metodologija rješavanja problema izložena u točci 1., onima koji „reformu“ obrazovanja „rješavaju“ voluntaristički, vjerojatno čini prekompliciranom, dugotrajnom i prezahtijevnom, a to su političari i državna vlast, pa je po pravilu ne primjenjuju već probleme „rješavaju“ voluntaristički, koristeći „prečace“ za koje se obično ne zna kuda vode, jer se zasnivaju na principu 'grješka-pokušaj-grješka-pokušaj… i tako u beskraj, dok se ili slučajno ne pogodi pravo rješenje, ili što je češće slučaj, pogorša postojeće stanje u odnosu na ono kakvo je bilo prije voluntarističkih reformskih zahvata.
 
3. Činjenica je da se najnovijoj reformi obrazovanja u nas nije pristupilo po metodologiji iz točke 1., već se političkom odlukom odlučilo za voluntaristički pristup i metodu 'grješka-pokušaj-grješka…', tvrdeći da je Hrvatskoj potrebna CJELOVITA reforma obrazovanja, a tome se pristupilo tako da se kreće sa „reformiranjem“ osnovnoškolskog i dijelom srednjoškolskog obrazovanja, ne reformirajući zasada ništa u visokoškolskom obrazovanju, uz ni na čemu utemeljenu tvrdnju da osnovna i srednja škola trebaju biti „škola za život, a ne škole gdje se treba učiti da bi se nešto znalo!“, ne definiravši što fraza „škola za život“ konkretno treba da znači. Doduše MZO i sama ministrica često naglašavaju da ova nova „škola za život“ treba omogućiti lakše i efikasnije uključivanje učenika u svijet rada nakon završetka školovanja, kao da je naš njaveći problem što su osnovnoškolce i srednjoškolce nakon završenog 8. razreda osnovnih škola, i 2., 3. ili 4. razreda srednjih škola, čekala radna mjesta i poslovi, za koja oni nisu bili osposobljeni?! Činjenica je dapače da je situacija sasma obrnuta. Nema radnih mjesta na kojima bi se mlada populacija mogla zaposliti, bez obzira jesu li prošli „školu za život“ ili nisu, jer je naše gospodarstvo ovih 20 prošlih godina tako temeljito opustošeno, da je odlazak u druge zemlje, gdje tomu nije tako, jedini logičan izbor za mlade.
 
4. Činjenica je da se osnovnoškolska i srednjoškolska reforma obrazovanja ne će moći provesti bez odgovarajućih kompetencija onih koji je trebao provesti u školama, u direktnom dodiru sa djecom, a te su se kompetencije mogle steći u sustavu visokoškolskog obrazovanja, ali nisu, i sada MZO i ministrica ne promišljajući o reformi visokoškolskog obrazovanja, bivajući u velikoj zabludi, smatraju da će obrazovni kadar (učitelji, nastavnici, profesori…) te potrebne kompetencije, koje nisu stekli tijekom svoga visokoškolskog obrazovanja, steći na „partizanski“ način na nekim ubrzanim tečajevima, koje drže isto tako nekompetentni predavači na tim tečajevima ?!
 
5. Činjenica je da vođenje izrade pompozno nazvane CKR („Cjelovita Kurikularna Reforma“) povjerena osobi (Boris Jokić) koja nema ni jednu jedinu minutu efektivnog rada u samom obrazovnom sustavu, koji školski dnevnik nikada nije imao u ruci, i kojemu su sva „znanja o školskom sustavu“ ona koje je pokupio anketirajući djecu o tome što misle o školi ?!
 
6. Činjenica je da MZO i ministrica domaće recenzije CKR-a ne smatraju relevantnima, već materijale CKR-a šalju na recenzije u inozemstvo. Koliko je to ozbiljno svjedoči i činjenica da je Kurikul za hrvatski jezik poslan na recenziju u Englesku?! A domaći recenzenti, akademici, sveučilišni profesori, profesori, nastavnici i učitelji iz obrazovnog sustava, su imali na stotine argumentiranih primjedbi na materijale CKR-a, ali su te recenzije ostale bez odgovora MZO-a.
 
7. Činjenica je da se MZO i ministrica, vjerojatno pod snažnim utjecajem izvjesnih lobija iz IT sektora, „lavovski“ bore za uvođenje informatike u osnovnoškolsko obrazovanje, opravdavajući time trošenje stotine miliona kuna proračunskog novca za informatičku opremu tipa microbit, kako bi se djeca nuačili 'programirati', bivajući u zabludi, i dovodeći u zabludu javnost da će iz naših osnovnih škola i srednjih škola izlaziti sami gotovi programeri?!
 
8. Činjenica je da je fraza koju često rabi ministrica, da baš ovakova reforma obrazovanja koju misli provoditi ima, po nekim njenim izjavama, 90-postotnu suglasnost roditelja, najblaže rečeno zabluda, ako ne i ordinarna laž, jer 90 % roditelja nema ni pojma o tome o čemu se radi u toj reformi obrazovanja, a o CKR materijalima nemaju baš nikakova pojma, pri čemu im se u tome pridružuje i veliki broj zaposlenika po školama na izvođenju nastavnog plana i programa. Dapače, čak je bezobraština govoriti o „velikoj“ podršci izradku nazvanom CKR, kada je na stotine kompetentnih i kvalificiranih osoba, koji su ujedno i roditelji, iznijeli na stotine primjedbi na te materijale.
 
9. Činjenica je i velika zabluda, ako ne i nešto puno gore, da MZO i ministrica smatraju da je bilo važno definirati ISHODE poučavanja, a način i sadržaj poučavanja pojednih nastavnih predmeta, prepustiti radi veće „autonomnosti“ nastavnog osoblja, da ih oni sami određuju. Nije to samo ozakonjenje određenog „dopuštenog“ kaosa u nastavi, i po metodama i po sadržajima, već je to i znatno povećavanje opterećenja nastavnog osoblja, bez adekvatne stimulacije za takvo povećano opterećenje, uz istovremeno povećanje stimulacije za ono nastavno osoblje koje neće raditi s djecom, radi naprimjer rada na EU programima.
 
10. Činjenica je da se o logičnoj potrebi da se unaprijedi obrazovanje i sam obrazovni sustav, govori već dulje vrijeme, ali je činjenica da se NIKADA nije izvršila stručna i objektivna analiza stanja u obrazovnom sustavu glede nastavnih sadržaja, nastavnih metoda i organizacije nastave, što je bila i najčešća primjedba recenzenata, već se izradi CKR-a prišlo uz poticaj politike, voluntaristički, bezglavo, na brzinu i pod političkim pritiskom da se to 'mora brzo završiti', jer bez toga, naime tobože, doslovno ne ćemo moći imati veći BDP?!
 
Ovih deset činjenica u svezi zabluda u odnosu na reformu obrazovanja, je dovoljno da se shvati, da se radilo o političkoj odluci, skupljanju političkih poena uz 'prosipanje' fraza o tome „vidite da smo mi uradili ono što drugi nisu bili sposobni uardaditi“, pravdajući taj „uradak“ neophodnošću baš sada i baš tako. A zapravo se radi o dovođenju u zabludu javnost i narod, time skretajući pozornost sa činjenice da vlast ne rješava odista goruće probleme zemlje, kao što su korupcija, klijentelizam, iseljavanje, stagnacija BDP-a, nedostatak investicija u gospodarstvu čime je uzročno povezano i nedostatak novih radnih mjesta, korumpirano sudstvo, i sve veći gubitak suvereniteta države po svim elementima koje neku državu čine suverenom. To je činjenica, a tko tako ne misli ili je naivac, ili sudionik takvog sustava. No na izvjestan način, i sam narod je sudionnik takvog sustava, glasujući na izborima uvijek za iste stranke koje su već toliko puta iznevjerile očekivanja glasača.
 

Laslo Torma

Povezani članci

I politička trgovina ima vijek trajanja

HF

Od Bismarcka do Angele Merkel

HF

Arhitekti opsjena i srpski genocid

HF

Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...