Bijele siluete Mladena Žunjića

Slikarstvo koje pršti od siline boja, od brzine i nepredvidljive izmjene ritma gesta

Bijele siluete je naziv novoga niza slika, ulja i akrila na velikim formatima platna (metar-metar i pol) suvremenog hrvatskog umjetnika, slikara iz Zagreba, Mladena Žunjića.

Slike čine dvije razina, prva, donja s izrazitim kolorističkim resprostiranjem snažnih, rezolutnih poteza s nekoliko dominantnih boja, koje se prepliću u žestokom uzbuđujućem ritmu tvoreći čudesnu konstrukciju suživota znakova, linija, ploha, traka (sve pomalo podsjeća na avangardnu glazbu Johna Cagea), dok je gornja razina ispunjena s nekoliko silovitih poteza bijele boje, natkriljujući, nadživljujući, nadrastajući koloristički sustav ispod njihovih bijelih, posve bijelih jurišajućih pramenova.

Žunjić različito kombinira donji svijet na ovim slikama, služeći se dominantnim bojama, plavom, zelenom, crnom, upućujući nas na razmišljanje o karakteru svake pojedine boje, boje za sebe ali i u gusto zbijenoim zajedničkom svijetu, a da bi svaku sliku iz ovoga ciklusa okrunio bijelim linijama, ovalima, krugovima i kvadratima, koji lebde, čvrsto ukorijenjeni u svoj jedinstveni gornji svijet.

Mogućnost žestokog i brzog slikanja, snažno povučenih poteza kistom, špahtlom, veliki format pruža, reklo bi se u nemjerljivim količinama i to Žunjića od samoga početka kontinuirano privlači u istraživanju volumena slike. Gradeći gornji sloj uz pomoć obrisa, kontura (silueta) slikar jasno govori o skrivenosti dijela motiva, promišljanja, stvarnosti, koji tek treba otkriti, naime, svatko od nas, suočen s ovim slikama, mora, valjalo bi, razotkriti tek naznačene tragove boje i dešifrirati njihovo kretanje.

Sve Žunjićeve slike krasi ritam žestok, snažan,  neujednačen ili posve usklađen, njegove boje plešu na temelju zamišljene koreografije slikara, koji pak odlučno, bez ikakva ustezanja i bojažljivosti prati vlastite emocije, tumače podsvijesti.

Žunjić je slikar istraživač, pustolov, koji se doista neustrašivo kreće u  zastrašujućim veličinama velikog formata nimalo ne strahujući kako bi mogao zalutati u tolikom prostranstvu, služeći se vješto, superiorno s paletom boja u označavanju osvojenog teritorija. Žunjićevo slikarstvo pršti od siline boja, od brzine i nepredvidljive izmjene ritma gesta, u stalnom i neprestanom traženju, prodrijeti što dalje, otisnuti se u neistražene prostore i ostaviti trag o vlastitom slikarskom življenju.

Miroslav Pelikan