Hrvatski Fokus

IDS-ovi čelnici ne priznaju hrvatski suverenitet nad Istrom

 
 
Na pisanje ovog teksta ponukala me jedna diskusija na twitteru sa Ivanom Jakovčićem, bivšim dugogodišnjim predsjednikom IDS-a, bivšim istarskim županom i sadašnjim zastupnikom Republike Hrvatske u EU Parlamentu, po kojoj je vidljivo da političari dobiju amneziju kada se govori o njihovu sudjelovanju u stvaranju hrvatske države i kako prekrajaju i iskrivljavaju povijesne činjenice. Ni kada im se predoče njihove vlastite izjave, ne žele priznati da su to rekli već naravno pobjegnu u blokadu sugovornika. Blokada je njihovo pravo i njihov izbor, ali postoje i drugi načini da se blokade obezvrijede i iznese istiniti slijed događaja.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/08/JNA-Pula-1968-emajl-_slika_O_81419725.jpg
S obzirom da sam dionik toga vremena, svojim svjedočenjem, svjedočenjem drugih sudionika i dostupnim materijalnim dokazima opisati ću slijed događaja, da ostane zapisano, pored drugih zapisa jedno slavno vrijeme u stvaranju hrvatske države i sramotnu ulogu koju je tada odigrao IDS u Istri i Hrvatskoj.I ne samo tada, nego sve do današnjeg dana!
 
PULA I ISTRA PRED RASPAD JUGOSLAVIJE
 
Ističem četiri najvažnije činjenice koje su tijekom komunističke vladavine (1945.-1990.) oblikovale ,,istarsko društvo” i koje su se u trenutku promjene pokazale lošim, protivnim, čimbenikom u stvaranju mlade Hrvatske države.
1. Prvo, iz Istre je nakon Drugoga svjetskog rata, ali i kasnije, protjerano i izbjeglo najmanje polovica stanovništva. To je nesumnjivo smanjilo, gotovo posve poništilo, mogućnost otpora novoj komunističkoj vlasti, tako da se ta vlast mogla ponašati kako je god htjela i biti bezobzirna  prema svim narodnim pravima i pitanjima. Stoga se u Istri nije uspjela oblikovati bilo kakva značajnija narodna oporba komunizmu i Jugoslaviji. Oni koji se nisu slagali, ili su bježali preko granice ili su prestrašeni šutjeli , ili su se prilagodili poretku (tih je bilo najviše). Dapače niti povijesne 1971. nije hrvatski narodni pokret našao u Istri značajnije uporište. Sjećam se kako su provjeravali istarske studente  u Zagrebu i bili zadovoljni da su Istrani ostali na partijskoj liniji .
 
2. Dalje ,nastali se gubitak stanovništva neposredno poslije rata,  popunjavao velikim dolaskom novog stanovništva u Istru iz prostora cijele ondašnje države. Uz to, došlo je do seobe stanovnika iz hrvatskih sela u gradove. Pula se kao ratna luka, sa zračnom i morskom lukom, pretvarala u jaki vojni grad, sa svim rodovima vojske i sa visokim vojnim školama, dolaskom mladih časnika i dočasnika u "Jugoslaviju u malom"! Ti su se mladi časnici i dočasnici ženili sa domaćim djevojkama ,dobivali stanove i osnivali obitelji. Miješani brakovi i djeca, a danas? i unuci iz tih brakova okosnica su sadašnjeg IDS-a. Sam predsjednik IDS-a Boris Miletić je iz takve strukture stanovnika Pule.
 
3. U Istri se posljedično gotovo potpuno izgubila hrvatska narodna svijest među istarskim nositeljima tog komunističkog poretka i vlasti, kako kod onih u Partiji (stranci), Savezu boraca, Sindikatu, Omladini, tako i kod onih u drugim pratećim savezima, ustanovama, radnim sredinama medijima i učilištima. Nemali sloj vladajućih u Istri, u tom i takvom poretku, nije bio odabran na osnovi sposobnosti i pripadnosti svom narodu već uglavnom po izboru, preporuci i zaštiti od strane saveznih tijela i raznih jugoslavenskih saveznih i tajnih službi. U tom okviru oni su u svemu bili, i ostali, poslušnici i gorljivi promicatelji jugoslavenstva. Istra je, prema popisima stanovništva iz godina 1981. i 1991., postala hrvatskom pokrajinom s najvećim udjelom Jugoslavena. Konačno, brojno istarsko iseljeništvo po svijetu nije pomoglo narodnoj preobrazbi u Istri. Štoviše, uz tek manji dio svjesnih istarskih Hrvata, ono joj se suprotstavilo. Oni talijanskih korijena (esuli) odvojeno su se ustrojili u raznim svojim udruženjima, pretežito osvetničkog, ponegdje i fašističkog usmjerenja. Dobar se dio iseljenika slavensko-hrvatskog podrijetla uključio u talijanske zajednice, župe i društva ili, pak po istarskoj  ili nekoj drugoj liniji, još užom, zavičajnoj sličnosti (Labinjani…). Ti su, uglavnom, bili pod kišobranom jugoslavenskih međudržavničkih predstavništava i u dosluhu s njihovim raznim protuhrvatskim službama.
 
4. Posljednju, najmanju, skupinu činili su Istrani s hrvatskom narodnom sviješću koji su se uključili u svehrvatske udruge i stranke ili su osnivali svoje istarsko-hrvatske stranke. Samo se ova skupina naših Istrana izvan Domovine ponijela prema dolazećim promjenama i u Hrvatskoj pošteno i domoljubno.
 
Nameće se zaključak: Istra je pred promjene imala nedostatak narodnog i protukomunističkog ljudstva, nedostatak državotvornog ljudstva, jaku komunističku i nenarodnu svijest u stranačko-boračkoj ustrojbi i protuhrvatsko istarsko iseljeništvo (esuli). U to vrijeme krajem 1989. godine Pula je bila veliki garnizon (koristim izraz koji se tada upotrebljavao) JNA sa svim tadašnjim rodovima vojske, mornarice, pješadije, avijacije i školskim vojnim centrima.
 
Pula je bila sjedište 5. Vojnopomorskog sektora, 139.motorizirane brigade JNA, te 185. lovačko bombarderskog puka. Ukratko, u Puli je bilo stacionirano oko 12 tisuća vojnika, 10 ratnih brodova, više od 1000 podmorskih mina težine 585 kilograma, 26 tisuća tona eksploziva, 56 tisuća tona streljiva, a i oružje TO bilo je pod ključem u vojarni na Muzilu. I taj podatak govori o snazi ovog garnizona. JNA je na pulJskom području imala imovinu na čak 1800 hektara, po čemu je bila grad s najviše vojnih objekata u SR Hrvatskoj. Hotel Riviera, Zgrada Suda  i Vojna bolnica bile su neke od nekretnina u vlasništvu armije (Glas Istre, 19. studeni 1991.). U Istri je armija raspolagala ukupno s 139 vojnih objekata i otvorenim morem od Medulina do Barbarige. Tu je bila i jedna od najjačih zrakoplovnih baza tzv. Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva (JRV), gdje je danonoćno za akciju bilo spremno 40-45 zrakoplova tipa MIG -21 i Super Galeb, naoružanih i opremljenih bombama i raketama velike razorne moći.
 
Unutar garnizona Pula i na aerodromu djelovala je jaka Kontraobavještajna služba (KOS). Po mnogim vojnim analitičarima najveća opasnost za Pulu i Istru dolazila je od tzv. JRV jer su napadi iz zraka bili razrađeni do tančina, prilikom mnogobrojnih vježbi pilota za vrijeme školovanja u Puli. KOS je kontrolirao sve (Glas Istre, 29. prosinac 1992.). U tim i takvim uvjetima kada je prijetila opasnost pogibije velikog broja stanovnika Pule i njenog razaranja od strane JNA, hrvatsko vrhovništvo donijelo je odluku blokirati sve JNA vojarne i objekte. U Puli je s obzirom na brojnost i snagu JNA, trebalo pregovorima dogovoriti da JNA napusti Pulu. Tu nezahvalnu ulogu preuzeo je tadašnji gradonačelnik pok. Luciano Belbianco, koji je uspješno pregovore završio i JNA je napustila sve vojne objekte.
 
Dana 15. prosinca 1991. godine, komisije Vojno-pomorskog sektora i Kriznog stožera Pule izvršili su primopredaju više od 30 kasarni, vojnih objekata, brodskih luka, skladišta. Svi predani objekti precizno su upisani u knjige. Članovi komisija i predstavnici Europske Zajednice u više su navrata zajedno kontrolirali predane objekte o kojima su brigu preuzeli pripadnici MUP-a. Vojni objekti predani su civilnim vlastima Glas Istre, 30. listopad 1991. Sa pripadnicima bivše JNA otišlo je i dosta obitelji, tako da se Pula u to vrijeme bila poprilično  ispraznila.
 
U tim uvjetima došlo je do osnivanja lokalne stranke IDS-a, Istarskog demokratskog sabora  14. veljače 1990. godine. Programske deklaracije i sam Statut stranke dokaz su njena autonomaškog i antihrvatskog usmjerenja, a ponašanje i izjave čelnika uredno je objavljivao lokalni list Glas Istre, tako da čelnici ne mogu demantirati svoje izjave i reći da oni tako nisu rekli. IDS kao stranka nije izašao na prve višestranačke izbore 22. travnja 1990. godine, već je svom članstvu i simpatizerima preporučio da glasa za SDP-SKH.
 
Programska deklaracija IDS-a objavljena je 7. srpnja 1991. godine  i preuzeta je od Stranke Jugoslavena“ Cilj i djelovanje stranke u sklopu višestranačkog demokratskog sistema je sudjelovanje u razvijanju svojim djelovanjem svih posebnosti tog prostora, kao regionalni entitet satkan na osebujnom etničkom sastavu, posebnosti gospodarstva i kulture, zauzimajući se za načelo jugoslavenske i svjetske univerzalnosti“.
 
Politika IDS-a može se pratiti kroz odnos prema pet područja
1. na odnos prema regionalnomu identitetu – na afirmaciju regionalnoga identiteta kroz istrijanstvo i stvaranje Istrijana kao i na predstavljanje IDS-a kao jedinoga zaštitnika u očuvanju identiteta Istre u borbi prisvajanja političkih simbola;
2. na odnos prema nacionalnoj državi i državnim institucijama u najosjetljivijim trenutcima njezina stvaranja i borbe za njezin opstanak u Domovinskome ratu i pitanje hrvatskih granica;
3. na pitanje autonomije Istre i na zagovaranje drugoga državnog ustrojstva Hrvatske nasuprot Ustavu RH, kroz transregionalizam regija u Europi regija;
4. na sukob ideologija s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom;
5. na odnos IDS-a prema talijanskoj manjini kao i na stajališta talijanske manjine prema novonastaloj državi Hrvatskoj.
Prvu točku možemo  pratiti po rezultatima popisa stanovništva prema tome kako tko se nacionalno  izjašnjava.
 
Popis  1981. godine pokazuju 157.112 Hrvata ili 72,2 %, 3.434 Slovenca ili 1,6 %, Talijana 7.859 ili 3,6 %, regionalaca 3.691 ili 1,7 % i ostalih 45.510 ili 20,9 %. Međutim popisom stanovništva iz svibnja 1991. godine, od ukupno 204.346 stanovnika Istre (obuhvaćenih današnjom Istarskom županijom) svega se njih 111.595 ili 54,61 % izjasnilo Hrvatima, dok se 37.027 ili 18,12 % stanovnika Istre izjasnilo po regionalnoj pripadnosti, Istrijanima. Treća narodnosna skupina bili su Talijani 15.304 ili 7,49 %.
 
Godine 2001. broj se regionalno izjašnjenih osoba smanjio na 8.865 ili 4,3 %. Od ukupno 206.344 stanovnika Istarske županije iz popisa 2001. godine relativni udio Hrvata u ukupnome stanovništvu Istre porastao je na 148.328 ili 71,9 % i time se vratio na prvobitno stanje iz 1981. godine. Porast broja Hrvata nije posljedica doseljavanja (1998. popisanih osoba više nego 2001. godine ili 1 % u relativnome omjeru), već raslojavanje regionalno izjašnjenih osoba iz popisa 1991. godine među kojima su najveći dio činili Hrvati. Od 18,12 % "Istrijana" 1991, do 12,11 % 2011. ipak pokazuje da se unatoč IDS-ovoj žestokoj kampanji i medijima povećala nacionalna svijest Hrvata u Istri, a smanjio broj "Istrijana".
 
Struktura stanovništva 2011.:

 

Hrvati 142.173 (68,33 %),
Talijani 12.542 (6,03 %),
Srbi 7.206 (3,46 %),
Bošnjaci 6.146 (2,9 %),
Albanci 2.393 (1,15 %),
Slovenci 1.193 (1),
regionalno se izjasnili – "Istrijani" 25.203 (12,11 %),
Neopredijeljeni 4.078 (1,96 %)
 
(Nastavak slijedi)
 

Lili Benčik

Povezane objave

Novi napad Velikosrba na Vukovar

HF

Odgovor na lažne tvrdnje Aurelija Rivellija

HF

Bošnjaci moraju odlučiti: europezacija ili daljnja islamizacija

HF

Jugoslavija i dalje najdraža nekima u Istri

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više