Hrvatski Fokus
Hrvatska

Briga i strah lebde i u zraku

Nego, reci ti meni, molim te, jesi li gledala sinoć na TV Sarajevu, što uradiše četnici u Ravnom?

 
 
‒ Bože dragi, Bože dragi, koliko se toga ovdje promijenilo, za ovo vrijeme, koliko me ovdje nije bilo!? I ljudi i ulice. Nigdje više onih priča o poeziji, o školi, o književnim susretima, o književnim večerima… Odzvanjaju sada ovdje, neki novi zvuci i tonovi… Trešti neka nova glazba… Kruže neke nove priče i stihovi…
Moram odmah vidjeti Ivanku, Maju i Moniku. Ispričati se s njima i podijeliti s njima radost našega ponovnog viđenja. Ali i
vidjeti kakvi to novi vjetrovi pušu …
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/08/ilustracija.jpg
Vraćam se brže bolje kući. Žurno se uspinjem stepenicama, ali na samom vrhu stubišta, u polumraku… tri siluete.
Vrišteći od radosti što me, nakon dugog izbivanja, opet vide, a upravo su me tražile kod kuće, strčaše niza stube moje drage prijateljice, Ivanka, Maja i Monika. I odmah zapljuštaše pitanja.    
• Odakle tebe sada?
• Kada si se vratila?
• Zašto nas nisi potražila?
 
‒ Pa moje ženske glave, što ste navalile? Tek sam sinoć stigla…
‒ Drage moje, Lucija ima pravo! Polako. Pustimo ju da dođe malo k sebi, pa će nam onda sve potanko i u miru ispričati.
‒ Ima Maja pravo! Moramo se sve četiri negdje naći  na kavici  pa malo proćakulati o svemu. Hajde, kod koga ćemo? Ali da nam nitko ne smeta! Je li tako!?
‒ Pa može kod mene! Trenutno sam sama pa ćemo se moći ispričati do mile volje, o svemu i svačemu ─ predloži Ivanka.      
‒ Baš si nekakva! Ne daš meni nikako da dođem do izražaja? Uvijek tvoja mora biti posljednja!
‒ Je li baš?
‒ Hajde, ne ljuti se odmah! Ja se samo zafrkavam. Ti si bila i ostala moja jedina i najdraža novinarka.
‒ Ne foliraj, Majo, majke ti!
‒ Ne foliram. Stvarno!!! Iskreno ti kažem.
‒ Ali da znate, naredni je sastanak kod mene ‒ ubaci se i Monika u raspored našega sastančenja.
 
Nevoljko se spuštam niz stubište. Moram ići u kupovinu. A nisam baš raspoložena ni za razgovore niti za susrete. Sve me ovo skupa ispunjava nekim strahom. Nekom strepnjom. Strepim od same pomisli što bi nam se moglo dogoditi ako… kada…
I nisam jedina. Briga i strah lebdi i u zraku. Na svakom licu. I pri svakom susretu i razgovoru.
I svugdje gdje se god makneš.
 
Spuštam se nekako nevoljko, tromo. K'o prebijena mačka. Najradije bi se vratila u stan i iz njega ne micala. Niti želim nekoga sresti niti  razgovarati. Ali, ispred samog ulaza u našu zgradu… stoji Ivanka. Ni sama ne znam kako i odakle se najedanput pojavila. Zamišljena i odsutna duhom. Kao da se, pod teretom neke teške brige, odjedanput slomila i izgubila.
‒ A gdje si se opet uputila?   Nije, valjda, i ovaj put, na neki opasan novinarski zadatak?      
‒ A Lucija, to si ti! ‒ sva zbunjena odgovori Ivanka. 
‒ Da ti pravo kažem, nešto sam se zamislila… Ne obraćam ti pažnju ni kuda idem ni pored koga prolazim.
Nego, reci ti meni, molim te, jesi li gledala sinoć na TV Sarajevu, što uradiše četnici u Ravnom? Idem tamo službeno pa se osjećam baš  nekako… Strahujem od onoga što me tamo čeka.
‒ Vidjela sam, vidjela… Vidjela i zanjemila. Pa plakala… plakala, a onda bjesnila i proklinjala. Ali, nakon Vukovara i Ovčare, od njih čovjek može svašta  i vidjeti i očekivati. Bože dragi, Bože dragi, što nam to uradiše?! ‒ Samo čudovišta, moja Monika, mogu nešto takvo uraditi. Što im smetaju ti jadni ljudi? Ni luk jeli ni luk mirisali.
‒ Propao im, moja Lucija, plan za okupaciju Dubrovnika pa se svete…
I nije samo to! Njima smeta i granica.
‒ Ma kakva sad granica?
‒ Pa granica između njih i nas, između katoličanstva i pravoslavlja, koja je oduvijek i bila u Ravnom. Oni bi je malo pomjerili i prekrojili. Onako kako im odgovara. Kao što su uvijek i radili. Prekrajali pa mijenjali i uzimali.
Pa bi tako, kao i dosad, svoje trenutačno stanje podebljali, pa ga onda malo i povećali. I nije im dosta što su nam 45. ukrali Srijem, Herceg Novi, Kotor, Boku, Ulcinj… Sada bi to još malo i proširili.
I nitko tamo u Srbiji ne dignu glas protiv takvog bezumlja i divljaštva. Ni nakon Vukovara ni nakon Ovčare. Evo, sada ni nakon Dubrovnika i Ravnog.  
Na prste jedne ruke si mogao prebrojati sve one koji su dizali svoj glas protiv ovog  ludila i bezumlja. Ostali su se javljali samo onda kada je trebalo pljeskati Miloševiću, i kada je trebalo ići u klanje, paljenje i silovanje…
‒ Čoče (čovječe), ogoli se! Nema ratova ‒ kukali su svi oni uglas.   Stoljećima i stoljećima.
‒ A tko zna kakvi su sada i ovi sada pridošli? Što li snuju i što li planiraju? Načičkali se okolo Mostara i čvrsto nas stegnuli u obruč. Sam Bog zna što nam se sve sprema i kakva se neman dokotrljala i do nas.  
‒ Tako nam i treba! Dok su oni planirali zločine, agresiju i okupaciju, mi smo k'o kakve guske, slušali njihove isprazne priče i njihove bajke o bratstvu i jedinstvu.
‒ Istina je, istina!!! Baš smo ti mi, po svemu što nas je snalazilo i što nas snalazi, neka nesretna generacija. Na jednoj strani priče naših najbližih o našim stradanjima od njihove kame, o jamama, ubijanju i klanju, a na drugoj ono čime su nas oni kljukali i punili nam glave u školi.
‒ A mi, draga moja, rođeni u jednom ratu, možda zauvijek skončamo u  ovome drugom, sadašnjem ‒ s gorčinom u glasu, dobaci Maja.
 
NAPOMENA: Ovo je dio teksta o vremenu prije sukoba između Hrvata i Muslimana, iz još neobjavljenog romana iz podruma, pod radnim naslovom Nitko mi nebo ukrasti ne će.
 

Vera Primorac

Povezane objave

Fenomen Šešelj. Samoizdaja i nemir bitka

HF

Jude za sva vremena

HF

ZAGREBANCIJE – ZET i ZET-ovci

HF

Hrvati se pouzdavaju jedino u – Boga!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više