Slikareva umjetnost istodobno je i subverzivna i duboko anarhična
Izložba 'Nepodnošljiva lakoća inercije' osječkog umjetnika Marija Matokovića, u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split otvorena je u četvrtak 23. kolovoza u splitskom Salonu Galić i može se razgledati do 8. rujna 2018.
U mnoštvu umjetničkih poetika kritički usmjerenih prema društveno nepovoljnim odlukama i nepravdama koje se gotovo svakodnevno proizvode od strane vlasti u zemljama diljem svijeta, Mario Matoković preko svojih radova zauzima izravan stav prema onome što smatra nezadovoljavajućom situacijom u vlastitoj domovini i postavlja suštinska pitanja o uvjetima života u Hrvatskoj i o tome što to uopće znači biti Hrvatom ili Hrvaticom u trenutnim okolnostima. Njegovi radovi vizualna su artikulacija razmišljanja o odnosu države i njenih stanovnika, a sazdani su na uvjerenju prema kojem se država prije svega smatra društvenim konstruktom koji ne bi trebao biti imun na preispitivanja i promjene.
Matokovićeva produkcija medijski je raznovrsna i pozamašna, a njegov umjetnički svjetonazor nije aktivistički intoniran nego kritički nastrojen. Razlog leži u tome što, prema autorovom razmišljanju, umjetnosti samoj po sebi nedostaje snage za direktnu promjenu neke postojeće društvene ili političke paradigme, no s druge strane to nipošto ne znači da njegovi radovi komuniciraju isključivo apatiju ili rezignaciju. Iako svaki rad na izložbi u Salonu Galić na svoj način problematizira neke od negativnih obilježja života u Hrvatskoj i tako neizbježno podsjeća promatrača na aktualni koloplet turobnih tema poput nezaposlenosti, iseljavanja, loše demografske slike ili korupcije, to opetovano načinjanje „otvorenih rana“ strategija je usmjerena prema izložbenoj publici koja se može protumačiti kao vapaj za njenom reakcijom. To je neka vrst poziva na savjest gdje se Matoković kao autor (nevidljiv i pasivan sugovornik) ili akter (vidljiv i aktivan sugovornik) u svojim radovima („dokumentima“ koji ilustriraju hrvatsku sadašnjost referirajući se na njenu nedavnu prošlost) nastoji obratiti posjetiteljima galerije kako bi od njih isprovocirao bilo kakav glas o problematici zastupljenoj na izložbi. Matokovićeva umjetnost istodobno je i subverzivna i duboko anarhična upravo zbog toga što joj je početna zadaća ta da potakne izložbenu publiku na izricanje vlastita stava u odnosu na ono o čemu njegovi radovi slikovito progovaraju, a o čemu je često najpraktičnije šutjeti. Ona je također prvenstveno usmjerena na pojedinca jer je zajednicu mnogo teže pokrenuti.
„Osim što se nadahnjuje mogućnošću bilo kakve konstruktivne promjene koja bi potencijalno mogla proisteći iz iskrenog uvida u našu zbilju, početna točka Matokovićevog stvaralaštva temelji se na prijeziru prema latentnim stanjima, a inspiraciju svakodnevno pronalazi u neposrednoj okolini (on će tako reći da je u Hrvatskoj glupost neuništiva). Jedno od primjera spomenutih stanja za Matokovića upravo je ono koje je posljedica po mnogima trenutno najistaknutijeg obilježja hrvatskog društva: manjka samopouzdanja i osjećaja nemoći da pomogne samo sebi. Kod njega je umjetnost sredstvo kojim on kod pojedinaca želi probuditi odgovornost i potaknuti volju za promjenom stvari koje zahtijevaju kolektivno zalaganje i ustrajnost jedne veće zajednice. Iako se takav pristup može opisati utopijskim, pa i nerealnim, njegova odlučnost ne jenjava i oslikava se u odbijanju alibija i iskaza poput „hajde, nemoj to sada“ ili „pa još si mlad, ima vremena!“ u korist njegovanja specifične etike „ustraj, ne odustaj!“, što je krilatica ne samo njegovog privatnog nego i umjetničkog življenja i djelovanja“ (kustos Božo Kesić)
Mario Matoković rođen je u Osijeku 1985. godine. Diplomirao je 2010. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku na Odsjeku likovne umjetnosti. Profesionalno se bavi umjetničkom djelatnošću u području suvremene vizualne i likovne prakse kroz medij grafike, videa, instalacije te umjetničke fotografije. Izlagao je na brojnim domaćim i nekoliko međunarodnih izložbi. Sudjelovao na više umjetničkih radionica i projekata u domovini i inozemstvu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Finalist nagrade Radoslav Putar, nagrade za mlade umjetnike do 35 godina u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost, a 2017. Nagrađen je 3. nagradom na „5. Biennalu suvremene umjetnosti u Novorosijsku“ u Rusiji za rad „Zastava“. Osnivač prve umjetničke rezidencije u sklopu privatnog MMML Studija koji je zamišljen kao platforma za vizualna istraživanja, trenutno u vidu kratkih umjetničkih rezidencija ali i projekata koji doprinose unaprjeđenju kreativno-kritičkog mišljenja unutar zajednice. Živi i radi u Osijeku.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više