Hrvatski Fokus
Hrvatska

U početnom krugu pakla

Proljeće u Mostaru, a rat…

 
 
Sama sam. Sjedim pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti… Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem iosluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.     
Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.
Nekakav se nemir uvukao u  mene.
Sve mi smeta.
Svega se plašim.
Od svega strepim.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/09/behar_proljece_aa_1.jpg
Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.
ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.
Ta, proljeće je!!! Proljeće je i u Mostaru.
Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.
Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.
I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno. I obavijenoaurom neke djevičanske nevinosti ičistoće.
A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.
 
Uvlači ti se u dušu… Budi te jutrom. Mazi po licu.
Usporava pokrete.
I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.
I svi su ti ljudi bliski i dragi.
Kao rod rođeni.  
Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.
I ozario lice… Njegovim osmjehom.
Jer- moj grad i osmijeh ima!
I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.
I svakome pruža ruke…
I prima ga u zagrljaj.
E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!
 
Vrijeme vam je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.
Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.
Ispruže suncu na pozdrav.
I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…
„Što te nema, što te nema.
Rumen istok kad zarudi
I duša se miru sprema…
Što te nema? Što te nema?“
 
Odjekivala je tako pjesma svakog proljeća  dosad i  vrvio život ulicama Mostara. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.
Vrijeme kada se i mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.
 
A gdje li je sve to sada nestalo?
Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?
I što ove spodobe ovdje traže?
Oni za takvo što ni ne znaju!
Oni umjesto ljubavi, sijumržnju.
Umjesto radosti, donose tugu i očaj.
Umjesto života, ostavljaju pustoš .
 
I zgarišta… I pepeo… I smrt…
 
No, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu.
Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije.
Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.
Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog
tvoga ponovnog vraćanja.
Vraćanja u mirisna jutra.
Vraćanja baščama,
ulicama,
beharu,
mirisima…
I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…
 
I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.I tvoje.
Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.
A sada?
A sada i nebo sivo. Pritislo… Olovno, neprijateljsko. I sumorno.
Nigdje ni radosti, ni sunca, ni svjetlosti.
Ali, ja znam tko mi je ukrao
Svjetlost
Nad mojim Mostarom
Ubio dušu moga grada
I slomio srce  svojim jalom
Znam i tko mi je
Raspolutio tišinu
Nad mojim Ilićima
I mojim Cimom
Znam i tko je prekinuo kikot
Grozdane i njenog dragana
Znam tko mi je ukrao
I mirise rodne
Nad mojim Mostarom
Znam i tko je posijao mržnju
Nad mojom Neretvom
I mojim gradom
I neka im svi njihovi grijesi
Oh, Bože!
Bez ikakva jala
Budu oprošteni
Ali
Skrušeno Te molim…
Samo bez našeg
Zaborava
 
Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući. I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.
I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.
Rat!!! Rat je i ovdje!
Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.
Nadala sam se. I još se uvijek nadam…
‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?
A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.
Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi,uperene točno prema tvojojškoli. I prema tvome Mostaru.
U početnom smo, draga moja, paklenom krugu.
 

Vera Primorac

Povezani članci

Cinkaroši i spletkaroši

HF

Plenkovićeva opstrukcija referenduma

HF

Tko ima uši neka sluša!

HF

EKO-POLITIKANSTVO – Glavnina lažnih ekologa živi u velikim betonskim gradovima

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...