Samostalna Ukrajinska pravoslavna crkva

Današnja Ukrajinska pravoslavna crkva podijeljena je između tri glavne pravoslavne crkve

Ukrajinski zastupnici u četvrtak su podržali poziv predsjednika te zemlje Petra Porošenka o priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije, nejedinstvene zbog niza posljedica iz vrlo burne povijesti te istočnoeuropske zemlje u kojoj je sama crkva imala često i političku ulogu. Kako javljaju novinske agencije, glasanje u ukrajinskoj Vrhovnoj radi održano je nakon što se predsjednik Porošenko prošlog tjedna sastao s patrijarhom Bartolomejem u Istanbulu. Inače, rezoluciju o odcjepljenju ukrajinske crkve od ruske podržalo je 268 zastupnika, a minimalan broj glasova koji je bio potreban je 226. Porošenko je pak podršku parlamenta ocijenio kao 'povratak na povijesnu pravdu i jedinstvo'.

Ukrajinska pravoslavna crkva stvorena je 988. godine službenim pokrštavanjem tadašnje Kijevske Rusije, no ona ni danas nije jedinstvena, što je posljedica vrlo burne ukrajinske povijesti u kojoj je Crkva imala često i političku ulogu. Pored toga, dio Ukrajinaca u Rusiji, odnosno ukrajinskog svećenstva, također je imao značajnu ulogu u razvoju Ruske pravoslavne crkve, koju su doživljavali kao vlastitu u sklopu izgradnje i širenja ruskog carstva.

Današnja Ukrajinska pravoslavna crkva podijeljena je između tri glavne pravoslavne crkve: Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije, Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršijete Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve. Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije okuplja najveći broj ukrajinskih vjernika, a reformirana je uspostavljanjem neovisne Ukrajine. Ima velike simpatije i pretendira zauzeti čelno mjesto crkve u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije druga je po broju vjernika i autonomna sljednica Ruske pravoslavne crkve iz razdoblja Sovjetskog Saveza te se smatra jedinim službenim predstavnikom među ostalim pravoslavnim crkvama.

Tu je i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva, osnovana 1921. nakon uspostavljanja Ukrajinske Narodne Republike, koja je prema tamošnjim stručnjacima jedini relevantan sljednik Ukrajinske nacionalne crkve osnovane 988. godine u Kijevskoj Rusiji. Ova crkva okuplja relativno malen broj vjernika u Ukrajini i dijaspori te se zalaže za stvaranje jedinstvene Ukrajinske pravoslavne crkve. U Ukrajini, također, živi veliki broj pravoslavnih vjernika koji ne priznaju nijednu od spomenutih patrijaršija, što je posljedica velike politizacije u crkvenim redovima i učestalog pritiska Ruske pravoslavne crkve koja se već stoljećima iz političkih razloga protivi uspostavljanju posve neovisne, jedinstvene i međunarodno priznate Ukrajinske pravoslavne crkve.

Posebno mjesto u ukrajinskoj crkvenoj povijesti zauzima Ukrajinska grkokatolička crkva, koja je zadržala autohtoni ukrajinski crkveni identitet i pretendira na mjesto čelne crkve u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva do danas nije razriješila pravno-politička pitanja s Ruskom pravoslavnom crkvom, koja se protivi njezinoj samostalnosti. Razlog tim nesuglasicama nalazi se u vrlo složenoj povijesti i činjenici da je Ukrajina više stoljeća bila rusko-carska i potom rusko-sovjetska kolonija. Posebno je problematično razdoblje u 16. stoljeću, kada su Ukrajinci prešli na katoličku vjeru i prihvatili autoritet Rima jer je Carigrad još ranije pao u ruke Turcima. Dodatni problem stvorila je Ruska pravoslavna crkva, koja je ukrajinske grkokatolike u 17. stoljeću počela preobraćivati na pravoslavlje te je preuzela nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom, koja je do Brestske crkvene unije bila posve neovisna, jedinstvena te odgovorna jedino Carigradskoj patrijaršiji, a potom i Vatikanu.

Ti događaji doveli su do masovnog ukrajinskog okretanja leđa novoj rusificiranoj crkvi koja je često zagovarala jedinstvo s Rusijom i potpuno ukidanje prethodno dogovorene ukrajinske autonomije. Još uvijek nisu riješene ni pravno-političke nesuglasice između crkvi Kijevske i Moskovske patrijaršije. Jedna od njih zastupa stajališta potpune neovisnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, a druga autonomiju u sklopu Ruske pravoslavne crkve. Također valja napomenuti kako se crkveni autoritet u tradicionalno jakoj kršćanskoj Ukrajini koristi kao političko sredstvo pri postizanju određenih ciljeva, što pogoduje jačanju ateizma, dok će proglašenje autokefalnosti sasvim sigurno unazaditi ionako narušene odnose između Kijeva i Moskve. (Hina)