Inspekcija osmišljena za progon Mamića

Zdravko Mamić žrtva skretanja pozornosti od lopova na slobodi

Nevjerojatno je s koliko su se strasti mediji obreli u osuđivanju Zdravka Mamića dovodeći ga do bijelog usijanja s kojim se gubio svaki smisao i razum istinske prosudbe njegova mjesta i uloge u stvaranju hrvatskog nogometa. Transferima je igračima omogućio osobni razvoj u klubovima međunarodne konkurencije koja u nas ne postoji!!!

Luka Modrić

Nepravomoćna osuda Zdravka Mamića osuda je igrača nogometne vrste i njihovih postignuća; ona se ne odnosi samo na njih nego i na narod, na građane i mladež ili, kako nazvati, mase koje su dočekale nacionalnu vrstu bez ijednog nacionalističkog incidenta. Za SP-a su i mediji koji  su ga osporavali zamrli kritičkim osvrtima. Napokon, model ili način njegova poslovanja kojim je doslovce kroz Dinamo stvarao kostur reprezentacije najzad su prihvatili klubovi Rijeke i Osijeka, da bi Hajduk svoju neprilagođenost pretvorio u ogorčenje prema HNS-u i uspješnom Mamiću oslonjen na prolaznu slavu i navijačku potporu bližoj ulici nego li istinskom navijanju.

Luka Modrić svjedok pravosudne farse  protiv, zločinačkog udruživanja, kako je prikazan proces protiv Zdravka Mamića, proglašen je od suda krivokletnikom. Zar zato što je svjedočio u korist osobe koja je njemu i brojnim igračima omogućila nastavak briljantne nogometne karijere koju je u nas nemoguće postići. „Krivokletnik“ Luka Modrić izabran je, a ne proglašen, najboljim veznim igračem svijeta na netom završenom SP-u u Rusiji (2018.). Njegovo svjedočenje sud nije respektirao. Nije ni činjenice što idu u prilog Zdravku Mamiću nepravomoćno osuđenom na šest i pol godina zatvora točno u vrijeme početka SP-a. Bio je to, sad je jasnije no ikad, strateški plan kojemu se osječki sud nije nadao. Nije očekivao ni veličanstveni i spontani doček. Narod, građani, mladež ili kako hoćete, to osobito valja ponoviti i naglasiti, bez i jednog nacionalističkog incidenta prikazao je istinski duh nacije. Nogometna je reprezentacija, HNS i svi koji ga čine zasjenili su medijsku, političku, pravosudnu i svaku drugu zlobu anacionalno orijentiranih likova dobro raspoređenih u državi kakva je Hrvatska danas. 

Povijest optuživanja Zdravka Mamića kampanja je što se vodi dvadesetak godina protiv Hrvatskog nogometnog saveza kojemu je GNK Dinamo „darovao“ najviše igrača koji su činili kostur svih reprezentacija; one od 1998. do danas. Na svakom EP-u i SP-u, ako izuzmemo održano u Africi, sudjelovala je nacionalna reprezentacija što je HNS-u osiguravalo financijsku i materijalnu neovisnost o sredstvima proračuna RH. Moćan tvorac spomenute činjenice bio je stručni stožer HNS-a vođen Izvršnim odborom na koji je Zdravko Mamić imao neupitni utjecaj. Taj su utjecaj mediji koji nisu skloni nogometu kao nacionalnoj identifikaciji već u samom početku prepoznali u osobi Zdravka Mamića kojeg su na svaki način izložili kritikama i objedama. Proglasili su ga robovlasnikom. Pamti li netko to razdoblje? Kad su mediji najzad shvatili da su se igrači trudili kako bi postali, ne samo njegovi robovi nego, i vlasnici kapitala kojim ih je unovčio započeli su intrigama ne spominjući pritom koliki je bio doprinos od toga poreznoj nemani. Optužen kao kriminalac umjesto podržan kao vrhunski menadžer postao je meta, ili kako volim reći, pogodak u cilj kojim je sve dobro, korisno i uspješno promašeno. Nitko ne spominje koliko su njegovim vođenjem Dinama profitirali ostali hrvatski klubovi što je sudjelovanjem u međunarodnom natjecanju ligaških prvaka kojima pripadao dio nagradnog kolača za sudjelovanja u UEFA-inim natjecanjima. Postao je žrtva medija i nezahvalnosti za sve što je učinio za transferirane igrače, ali i za društvo u cjelini.

Zdravko Mamić nije smetnja nogometnom ni bilo kojem športu nego politici kojoj ne odgovara nacionalna Hrvatska. Pamti li netko hajku, uz medijsko podržavanje, na HNS i na Zdravka Mamića? Jedan od panegirika posebno svjedoči o ministriranju Željka Jovanovića o kojemu Tomislav Klauški, inače lik koji godinama zadire u tkivo koje s nacionalnom Hrvatskom nije u najboljim odnosima, na portalu Indexa 12. travnja neke godine napisao je: „A najbolje od svega jest to što na mjestu ministra prosvjete imamo jednog doktora znanosti, liječnika i intelektualca, pa nas neće smetati njegove poruke šefovima nogometnog saveza da se "pogledaju u ogledalo i pljunu u ono što vide". A onima koji se usude zbog toga ga kritizirati da im se mogu "pridružiti pred ogledalom“. Za ovaj pregled nije bitno kako su se prepoznali Jovanović i Klauški svoje likove u ogledalu tek činjenica je da je Željko Jovanović bio prinuđen na ostavku, što nije slučaj s Klauškim za pisanje, kao moralna ništica. Do Jovanovića ne drži struka, ni znanje nego isključivo politika demagogije.

Zanimljivije je vratiti se mislima i ljudima koji su ga podržali, medijima koji su ga slavili u očekivanju da HNS, i oni koji ga čine budu uništeni ili, rekli bi stručnjaci, meliorirani unatoč činjenici da je HNS, za razliku od Ministarstva znanosti obrazovanja i športa politička kaljuža koja se ni danas nije riješila kadrova nego samo ministara. U kaljuži su od komaraca močvare opasniji krokodili potrošene prošlosti sustava pustih reformi, izmjena ili dopuna zakona i uredbi u kojima je vrhunac apsurda uvođenje športske inspekcije; ona nije uvedena zbog športa nego isključivo zbog nogometa i Zdravka Mamića. Načelom: što više papira čistija je stražnjica od ministra izabrana povjerenstva, prčkala su s inspektorima i papirima. Silno su se trudili udovoljiti načelu: „papak dobio zadatak“. Sve što se nekritički podržavalo vjerno je oslikavalo stanje i problematiku športa što je talog stranačkih nadmetanja čije su posljedice prezaduženi nogometni klubovi u istim odnosima u lokalnoj i u državnoj politici koja budućnost Hrvatske trasira stečajevima, saniranjem ili kalkuliranjem s tvrtkama što dugove ne smanjuju, a nova zaduženja proglašavaju uspjehom. U takvom ozračju samo HNS, na koji je imao utjecaj Dinamo kojeg je vodio Mamić, bio je uzor kojeg je, najzad, slijedila Rijeka i nedugo za njom Osijek da bi proslavljenom Hajduku ostala „vjerna publika“ što je drugo ime za ulicu s parolama, bakljama, petardama i nasiljem umjesto kapitalom.

U nas su uvijek dominirale rasprave o sukobima interesa umjesto o sukobima s pameću koja ignorira unos stranog kapitala na račun odljeva domaćeg. Zagovornici promjena uvijek su imali hipotetički pristup „za bolje sutra“ što je praksa doživjela s „malo sutra“. Koga je briga koliko sredstava troši naša AGITPROP kultura koja financira bibliobuse i brojne festivale, smotre i slična događanja koja ništa ne dohoduju nego samo troše? Nitko ne pita za sredstva iz proračuna, niti bilo koga zanima, u čije su se ime tražila dok ih je bilo. Tražila su se u ime ideoloških obrazaca. Tiskali su se plakati, dijelile su se majice u kojima se trčalo s logotipom sukladnim obilježjima borbe protiv, protiv, droge za zdravlje i dosjetke iz asortimana biljnih apoteka i opasnosti na cestama. Kolika su samo sredstva potrošena na preventivu umjesto na kazne kao jamstvo odgovornosti. Sve to asocira na parazite koji ne razaraju samo domaćine nego i šanse za osobno preživljavanje na njima. Za razliku od takvih, za definitivnu kritiku, u nas još nitko nije u stanju shvatiti da je nogomet postao šport tržišta i da se na dresovima nogometaša nalaze natpisi tvrtki koje nude proizvode koje domaće tvrtke nemaju računa reklamirati jer prodaja ne donosi profit dok su sve kampanje čisti gubitak. U nogometu se odavna umjesto lovorovog vijenca dijele premije, a umjesto klupske vjernosti ugovori.

Hoće li glupani ikad shvatiti da logotip „Kupujmo Hrvatsko“ čini trošak naše gospodarske komore ili turističke zajednice što nije slučaj kad proizvođač športske opreme ili avioprijevoznik milijunskim zaradama nudi svoj proizvod ili usluge umjesto kampanje. Kad tu činjenicu, prije svih, spozna naša gospodarska misao sa službama za nadzor i sigurnost prema kojemu je naše pravosuđe ravnodušno uspijevat će likovi koji kampanjama siromaše društvo koje Zdravko Mamić svojim djelovanjem obogaćuje, pridonosi mu već i činjenicom da njegovih preko 200 zaposlenika nisu financirani proračunom RH. 

Osudom Zdravka Mamića nije osuđen samo on osobno nego i hrvatski nogomet kao, uvjetno rečeno, tržišni izazov koji je bio i vjerojatno će ostati tajna sve dok se ne shvati da je šport na kraju hijerarhije zloupotrebe i na vrhu nacionalne prepoznatljivosti što nije slučaj s našim gospodarstvom, pravosuđem, odgojem i reformama u kojima bi, recimo, prioritetno valjalo postaviti selekcioniranje i zbrinjavanje smeća, a ne obrazovanje. Zbrinjavanje smeća nije samo fizičko, kemijsko i radioaktivno nego je stručno, političko, obrazovno, nacionalno, gospodarsko i pravosudno.

Nema smisla nabrajati štete što su učinjene u našem gospodarstvu među kojima su danas aktualna pitanja Agrokora i od ovih dana Uljanik kojemu bi bolje pristalo ime IDS-ov Muljanik. Očito je da su naše službe bliže borbi nego li suzbijanju  gospodarskog kriminala. Borbe su posljedica nebrige i odgovornosti što započinju tek kad se likovi obogate kako bi njihovim sredstvima bil stimulirani duuugotrajni pravosudni procesi s odvjetničkim timovima i upitnim sankcijama. Suzbijanje onoga što naše pravosuđe naziva kriminalom i zločinačkim udruživanjem omča je Zdravku Mamiću stavljena oko vrata unatoč činjenici da nikoga nije opljačkao, materijalno ugrozio, a najmanje se za zločin organizirao. Optužni proces posljedica je nedorasle legislative u kojoj je športska inspekcija osmišljena za progon Mamića, a pravosuđe kao sačekuša kojom se lovi Zdravko Mamić kako bi skrenuo pozornost s lopova na slobodi.

Željko Mataja