Pjesnik i domoljub

Vladimir Živaljić piše istinu za naraštaje koji dolaze

 

 

Vladimir Živaljić, pjesnik domoljubne, ljubavne, misaone poezije, nikada nije tražio riječi u rječnicima, u časopisima, na nekim portalima kojima bi napisao stihove, inspirirao se, kojima bi upotpunio prazne listove, ispisao ih samo zato da bi mu prošlo vrijeme. On je pisao srcem koje je proživjelo i sreću i tugu, srcem koje je prošlo ratišta, ostavljajući svoje voljene da bi im pružio slobodu, da bi sačuvao ono što su mu otac i majka ostavili u nasljeđe… Nikada nije pošao u bilo kojem životnom pravcu da nije slijedio srce, otvorio ga za život, ljubav, borbu, slobodu … Znao je što sve život sa sobom nosi, znao je jer su ga roditelji usmjerili na sve staze, ne plašeći se izreći mu ni ono što ga loše čeka u postojanju. Ali uvijek su ga ohrabrivali u tome da slijedi samo „govor“ srca. I prema njima, prema braći, domovini, ženi, djeci, prirodi, potrebama, strahu…

Nositi pušku preko ramena, moliti se za dobro, vjerovati u pobjedu za vrijeme najvećih patnji i razaranja nije lako. A ratovi ostavljaju ožiljke, ne samo u vrijeme u kojem se vode, ratovi ostavljaju ožiljke zauvijek. I Domovinski rat ih je ostavio … Ne može se o njemu ne pisati ako je toliko podijeljenih ćutnji prouzročio …

 

A pjesnik … pjesnik ih još jednom proživi … Ne iz želje da otvara stare rane već iz potrebe da opiše trenutke koji su se usjekli u vene, dušu, tijelo … Ratovi nikome ne donose dobro. Vladimir Živaljić piše istinu tih dana da bi ostali zapisani za naraštaje koji nikada ne bi trebali osjetiti taj strah tih nemilih trenutaka … On želi ostaviti i iza sebe pisane zapise svojih osjećaja, ratnih grozota da bi ukazao na svu bolnost koju je prošao, a ostaviti im mogućnost s kojim bi nastavili dalje živjeti u miru i u svakom trenutku razmisliti čitajući njegove stihove da su ratovi oni koji donose zlo.

 

Samo ljubav pobjeđuje! On to, itekako, zna. Samo ljubav.

Volio je, i voli iznad svega majku i oca, volio je, i voli domovinu. Roditelji su morali otići, zaklopiti oči jer svakome dođe njegovo vrijeme, ono prirodno.

Boli, uvijek će boljeti njihov odlazak.

Ali rat nije prirodna smrt, u ratu se umire jer tako netko drugi želi.

S time se nije mogao pomiriti, nije mogao dopustiti da ostane miran u tim nemirnim vremenima … Zbog tih nemira danas piše, zbog svega danas živi i kroz poeziju …

Jer vrijeme ne smije postati zaborav. Zaborav ne smiju biti ni agresori. Svatko mora osjetiti i nositi na duši ono što je prouzročio, što je sam želio, čemu je težio …

Otimati tuđe, razarati nečije, lišiti nekoga života iz pohlepe, zlobe, radi vjere, radi objesti nehumano je djelo. I o tome se treba poetski izraziti …

Istina se mora zapisati. Istina zaslužuje ostati, ma koliko bila bolna, dio povijesti koja se piše u ime svih nas. Vladimir je pjesnik, on nam svojim ćutnjama ostavlja istinu, čak i ono što mi svi znamo, ali se ne umijemo na takav način izraziti.

Pjesničke su duše ranjive, ne jednom, one su ranjive uvijek iznova jer svakim stihom nanovo prožive sve životne nevolje   

 

No, nadasve, pjesnik je onaj koji vjeruje u ljubav …

A ljubav je domovina i zbog toga svi ovi stihovi zaslužuju biti dio svih nas, dio iskona, dio budućnosti …

Iz ljubavi prema domovini neka ostanu zapisi …

 Jer baš kako piše i sam autor

Ibi est nullum futurum sine historia

Prijevod:  (Bez povijesti budućnosti nema)

i sami smo svjesni tih riječi.

Vladimir Živaljić i kao pjesnik, slikar i kao čovjek koji je prošao kroz puno životnih trenutaka, raznih ćutnji, što sretnih, što tužnih donosi nam istinu stihovima i slikom u vrijeme Domovinskog rata i u poslijeratno vrijeme. O svemu nam predaje vjernu sliku kroz poeziju.

Na nama je da se, čitajući, srcem predamo njegovim ispisima …Neka djela i kada bol nanose toliko su nam draga da ih sa ponosom čuvamo u sjećanju, s radošću o njima zborimo … Jer pjesnik koji piše istinu ne može biti drugo no hvaljen preko svojih djela …

Vjerujem da će poezija Vladimira Živaljića pronaći put do vaših srca i da spoznaja koliko se ljubavi gaji prema domovini, prema roditeljima, prema svemu što ovaj život donosi nagnati i vas koji čitate da prigrlite poeziju kao istinske zapise jedne duše koja uz sva teška iskušenja još uvijek vjeruje u ljubav … Samo u ljubav.

 

Nikome ne daj sine

 

Ima jedna kuća odmah pored puta,

u avliji trešnja, stara dunja žuta.

Kučica od šarka trune ispod trijema.

Napuštena prazna odavno ga nema.

Sablasna tišina kraj je okovala

A nekad se čuo samo žamor djece.

Tek poneki starac vratio se doma,

mladi rijetki svrate praznikom, za svece…

 

Zaboravit ne mogu istjerat iz duše.

Navikle su noge tebi da me vode…

Iz dimnjaka davno više ne dimi se.

Tek na njih dolaze i gnijezde se rode…

Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome!

Srce kuca brže, obraz mijenja boju…

A zidovi doma kao da me mole:

„Nikom ne daj, sine, didovinu svoju“

 

I mene, ko druge, pomeo je vihor.

Podosta mi rijetke kose moje sjede.

Svaki put kad svratim suza nova krene…

A sjeta u duši lagano  me jede…

 

Bože, snage daj mi za posljednje riječi!

Kada dođe vrijeme da svoj križ ja spustim.

Ponovit ću iste riječi svoga oca

na nebo kad krenem prije nego usnim… za uvijek.

 

Nikom ne daj, sine, didovinu svoju!….

 

Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome……

Ima jedna kuća odmah pored puta,

u avliji trešnja, stara dunja žuta.

Kučica od šarka trune ispod trijema.

Napuštena prazna odavno ga nema.

Sablasna tišina kraj je okovala

A nekad se čuo samo žamor djece.

Tek poneki starac vratio se doma,

mladi rijetki svrate praznikom, za svece…

 

Zaboravit ne mogu istjerat iz duše.

Navikle su noge tebi da me vode…

Iz dimnjaka davno više ne dimi se.

Tek na njih dolaze i gnijezde se rode…

Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome!

Srce kuca brže, obraz mijenja boju…

A zidovi doma kao da me mole:

„Nikom ne daj, sine, didovinu svoju“

 

I mene, ko druge, pomeo je vihor.

Podosta mi rijetke kose moje sjede.

Svaki put kad svratim suza nova krene…

A sjeta u duši lagano  me jede…

 

Bože, snage daj mi za posljednje riječi!

Kada dođe vrijeme da svoj križ ja spustim.

Ponovit ću iste riječi svoga oca

na nebo kad krenem prije nego usnim… za uvijek.

 

Nikom ne daj, sine, didovinu svoju!…

 

Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome…

 

Renata Bencek