Nedopustivo je da se govori o "knjiškoj produkciji Hrvata u Vojvodini", treba govoriti o "knjiškoj produkciji Hrvata u Srbiji"
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“, i dr., a povodom članaka o imenovanju povjerenstava za nagrade „Iso Velikanović“ i „Emerik Pavić“ objavljenih na Portalu kulture ZKVH 3. i 4. rujna 2018. godine.
U više svojih otvorenih pisama govorio sam o netransparentnom, haotičnom i krajnje pristrasnom načinu vrednovanja knjiške produkcije Hrvata u Republici Srbiji, ali sve se i dalje nastavlja u istoj maniri. Naime, na Portalu kulture Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) iz Subotice objavljeni su, 3. i 4. rujna 2018. godine, članci o prvim sastancima Povjereništava za nagradu „Iso Velikanović“, odnosno „Emerik Pavić“, koji to upravo potvrđuju. Jedno i drugo Povjereništvo imenovao je i ove godine Tomislav Žigmanov i u oba su njegovi već poznati i proslavljeni poltroni.
Prije svega je nedopustivo da se govori o „knjiškoj produkciji Hrvata u Vojvodini“ (a ne Hrvata u Republici Srbiji), no to je posljedica koncentracije svih hrvatskih institucija u Subotici, pa tako Hrvati u ovoj državi zapravo nemaju svoj Zavod za kulturu! O vrijednosti knjiga hrvatskih autora ovdje i dalje odlučuje Tomislav Žigmanov preko svojih Dulića, Čelikovića, Zebića i sličnih (svi iz Subotice), bez obzira na dosadašnje kardinalne propuste u tom radu (primjerice, veličanje plagijatorice pjesama Ive Andrića)!!! Tako Žigmanov i njegov uski krug subotičkih poltrona i mediokriteta kontinuirano u dužem vremenskom periodu vrši negativnu selekciju u kulturi, politici i svemu drugom kada su u pitanju Hrvati u republici Srbiji.
I dok je upitno da li su za nagradu „Iso Velikanović“ u periodu od tri godine u igri samo dvanaest naslova, i po kojem kriteriju, haotičnost se ogleda u spisku od trideset i dva naslova i jedne „publikacije na srpskom jeziku“ za „najbolju knjigu u 2017. godini“, odnosno nagradu „Emerik Pavić“, navedeno po oblastima:
I. Književnost
a. poezija (8)
b. drame (1)
c. proza – kratke priče (2), roman (2)
d. književnost za djecu i mlade (4)
II. Povijest, etnografija i leksikografija (6)
III. Znanost, publicistika (4)
IV. Umjetnost (4)
V. Udžbenici (1)
Publikacije na srpskom jeziku (1).
Već iz ovoga se vidi da kriteriji moraju biti potpuno nejasni jer se nikako ne mogu porediti „Izabrana djela“ Miroslava Slavka Mađera (471 str.) i O čuj, puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska (36 str.) Tomislava Žigmanova ili Dani Balinta Vujkova, zbornik radova sa znanstveih skupova“ Katarine Čeliković. Jasno je da je Mađeru bio potreban cijeli život, Žigmanovu jedna večer, a Čelikovički je i suprug (za debeli honorar od našeg novca) mogao sakupiti radove sa znanstvenih skupova, pa da svi oni dođu u istu ravan za nagradu „Emerik Pavić“!
Međutim, nisu u istoj ravni. Mađer je iz Žigmanovu mrskih Hrtkovaca, Čelikovićki su dovoljni honorari i ono „znanstveni skupovi“, a Žigmanov je Ravnatelj ZKVH, Predsjednik „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji, Zastupnik u Skupštini Republike Srbije, Prvi elektor za HNV i sve drugo što treba kada su u pitanju Hrvati ovdje i njegova djela su samim tim, bez obzira na kvalitet i broj stranica, najbolja (on je već jednom dodijelio sam sebi nagradu za „najbolju knjigu“ godine). A nesretna „publikacija“ na srpskom jeziku je van svake konkurencije jer zvijezdica označuje da ne spada u ništa (inače je nedvosmisleno roman), jer Žigmanov knjige ovdašnjih Hrvata napisane na drugim jezicima smatra nenapisanim (svojevrstan apartheid) i vjerojatno će biti spaljena (originalan fašizam), kao već neke do sada!
No, nemojmo prejudicirati, uskoro će nas Žigmanovljevi vjerni povjerenici iznenaditi užim izborom naslova za nagrade, jer knjige ocjenjuju, kako sam već i ranije pisao u svojim otvorenim pismima, i po općem dojmu (po šarenilu naslovne stranice i da li ju je smislio „ovdje jedini hrvatski dizajner“, po kvaliteti papira, po kubaturi, težini u kilogramima i sl.). Ipak najbitnija je podobnost autora, pa možemo slobodno tipovati na O čuj, puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska, što god to značilo.
Branimir Miroslav Tomlekin
