Protestantizam i sotonizam na fresci katedrale

Freska želi prikazati Isusa Krista kao bludnika!

 

 

Podsjetimo: Protestantizam i sotonizam NWO odražen na fresci katedrale Terni-Narni-Amelia (Italija). Freska odobrena od ondašnjeg biskupa i danas nadbiskupa Vincenza Paglije, predsjednika Pontificijske Akademije za Život. Imajući u vidu ono čemu smo svjedoci ovih dana, smatrim korisnim podsjetiti na članak koji sam napisao 18. ožujka 2017. U njemu se posebna pažnja posvećuje Nadbiskupu Pagliji, jednom od onih – i to ne prvih – koje optužuje exnuncij Vigano u svom nedavnom pismu:

Prvo moramo predočiti kontekst. Trećeg ožujka ove godine LifeSiteNews dao je jednu informaciju, koja da nije sto puta provjerena i bez realne potpore snimki, videa i opetovano posvjedočenih informacija još od samog početka zbivanja događaja, čovjek ne bi vjerovao. Doista, naučeni smo već na dosto toga, ali ovaj udes je tako gadan i odvratan, tako bezočan da je mjera besramnosti i drskosti koju vrše potpuno slobodno i bez ikakvih posljedica na svoje položaje izvjesne kljućne osobe na visokim položajima u Crkvi, prvenstveno u Zapadnoj Europi. A doista, Italija, Njemačka, Austrija… prednjače u tome. Dakle, još 2007. godine (za vrijeme Benedikta – iznenađenje?), ondašnji biskup Terni-Narni-Amelija (na sto km od Rima prema Perugi) dao je u unutrašnjosti katedrale oslikati fresku koja je sotonsko bljuvanje na Isusa Krista, Crkvu, katoličku vjeru i moral. Freska je ova:

 

Idemo po redu. Freska želi prikazati Isusa Krista koji nosi mreže pune homoseksualaca, bludnika i bludnica, transeksualaca, narkotrgovaca sve do jednog  golih i polugolih u značajnom erotičnom tonu. Pretpostavlja se da u takvom stanju idu u nebo, i da će tamo nastaviti sa svojim ljubakanjem – i ostalim. Freska je bila naručena od samog biskupa Paglije kako rekosmo 2007. Deset slikara se prijavilo na natječaj, na kojem je od istog biskupa odlučeno dati autorstvo argentinskom slikaru Ricardu Cinalli, poznatom po slikanju ljudskih tijela. Spomenut ćemo usput da je Ricardo neprikriveni homoseksualac. Svakako, biskupu to nije bio nikakav problem, kao ni Velečasnom Fabiju Leonardis, od biskupa zadužen za kulturnu baštinu biskupije. Ovdje su surove činjenice za činjenicom, prvo prema slikarovim komentarima djela prikazani na dojnjem videu (na španjolskom i italijanskom); videu koji je dio programa objavljenog na televiziji, nakon toga preko same analize djela i na koncu prema karijeri koja je slijedila biskupu Pagliji – trenutno je Predsjednik Pontificijske Akademije za Život. Prethodno Predsjednik Pontificijskog Vijeća za Obitelj (uzdignut istovremeno na čast nadbiskupa za vrijeme Benedikta) – pod njegovim nadzorom je bio Susret Mladih u Krakovu prošle godine. Odmah nakon toga – na Veliku Gospu 2016., imenovan je za Pontificijsku Akademiju za Život.

 

Jako su značajne pojedinosti dane od samog slikara (dolje video, na italijanskom i španjolskom): »Raditi s njim bilo je fantastično, iz ljudske i profesionalne perspektive", istaknuo je Cinalli italijanskoj La Repubblica (ljevičarski i antiklerikalni list) u ožujku prošle godine. "Nikad, kroz četiri mjeseca u kojima smo se viđali skoro tri puta svakog tjedna, Paglia nije me pitao da la vjerujem u spasenje. Nikad nije bio  doveo u neugodnu situaciju.«

 »Tu nije bilo detalja koji bi se izveo slobodno ili slučajno. Sve je bilo analizirano. Sve je bilo diskutirano. Oni (Paglia i Leonardis) nikad mi nisu dopustili raditi na moju ruku.«

Podcrtajmo ovo: nije tu bilo detalja napravljenog bez volje i odobrenja Paglije i Leonardisa. Sve, svaka sitnica je tu napravljena uz izričito traženje i volju, i potpunu suglasnost biskupa i velečasnog zaduženog za kulturnu baštinu. A sad pripazite na sljedeće:

 

Sam biskup prikazan je polugol u jednoj mreži. U sjetilnom – nazovi erotičnom – zagrljaju sa skoro golim bradonjom čija je samo stražnjica napola pokrivena lepršavom i dosta uskom plahtom. Dok je velečasni s druge strane iste mreže, potpuno gol – vlastito mu bedro prikriva intimne organe -, u erotsko senzualmom izrazu lica, tugaljivog pogleda zapaljenom ognjicom poroka. Na ramenu mišićavog tijela ucrtano strijelom probodeno srce i na njemu riječ: amore, ljubav. S obzirom na Oca Fabija Leonardisa, ističe Cinalli da se radi (bolje reći radilo, jer je preminuo kratko vrijeme nakon završetka freske) o vrlo „otvorenom“ čovjeku, ali nije htio reći je li bio homoseksualac ili ne: Otac Fabio je bio potpuno otvoren čovjek. Ne spada na mene reći da li je bio homoseksualac ili ne – to nije bitno, ali njegova otvorenost je bila apsolutna.

 

Erotika i porok, usred katedrale. I to bljuvotinu dao je oslikati biskup Paglia. Kad ovo vidiš, čovjeka počne gušiti i mora sjesti. Suze bi potekle, a od zapanjenosti ne može još ni jedna da teče. Ali nije samo bljuvotina. Tu je i bogohula. Tu je i psovka i pogrd Imena Božjeg usred katedrale. Jer, rekosmo, svaki je detalj bio razmotren od Paglije i Leonardisa. Kao i oni vezani za navodni lik Spasitelja: motiv za lice uzet je od lokalnog frizera, jer ljudi imaju tendenciju za vidjeti lice Kristovo previše muževno, citirajući slikara Cinallu. To jest: treba vidjeti Isusovo lice ženkasto, umiljeno poput ženskog… ili s prizvukom homoseksualnog izričaja. Je li frizer bio sodomskog nagnuća, to ne znamo, ali je deklarativno tražen zbog njemu svojstvene eksteriorizacije. Ali kako su doznali za njega? Bit će da se u izvjesnim krugovima upravo komentiraju izvjesni vanjski dojmovi, vrsta i ton perja, i slično. Jer nije baš lako naći „nekog frizera s takvim i takvim izričajem“. Pritom, nadodana je i druga hula Bogu: kroz prozirnu tkaninu na tjelu navodno prikazanog Spasitelja naziru se spoljni organi. Usred crkve uz odobrenje biskupa i velečasnog.

 

Cinalli je htio prikazati i akt prodiranja spolnim organima – koristim ovaj žargon jer se ne radi u biti o seksualnom odnosu, seksualni odnos u skladu s naravi počiva na smislu svrhunaravnosti čovjeka, dok korištenje spolnih organa u ovoj ili onoj perverznoj aktivnosti je nešto sasvim drugo – među prikazanima u mrežama, ali tu je jedino naišao na crvenu crtu Paglia i Leonardis. „To mi – dakle slikar je imao nakanu – nisu dopustili, jer– komentira Cinalli razloge koje su mu dali Paglia i Leonardis – nije ni potrebno.“. A zašto nije ni potrebno? Jer, srećo moja, to se pretpostavlja. To jest, pretpostavlja se da će i dalje – u nebu! – biti slobodni za „ljubav“.

 

Ovdje vidimo dodatnih točaka i sa Islamom; naime, „vjerni muslimani“ na nebu imat će na raspolaganju kojih 70 djevica s kojima će moći uživati svaki „dan“. I nakon svakog odnosa ponovno će biti „djevice“ i tako opet „sutradan“ moći biti ponovno razdjevičene na slast i uživanje dobrom muslimanu. Samo ova slika i stavka koju zastupa Islam dovoljna je da se cijela ta religija – previše je zvati je tako – svrsta u bijedni apsurd, besmislenu sektu i zamaglenje razuma. A evo, nešto slično zastupaju Paglia i Leonardis ovim djelom. Doslovce prenosi Cinalli njihov stav: „Biskup i O. Leonardis… rekli su mi da oni ne smatraju da bi bilo neophodno dći do tog ekstrema za manifestirati slobodu koju čovjek, u biti, ima u ovom svijetu i u sljedećem.“ S druge strane logično je da je tako: jer isti je autor Muhamedove priče o nebeskom uživanju muslimana s djevicama, i biskupove i Leonardisove ideje o ovakvoj nekoj «slobodi» u budućem vijeku – taj autor obiju ideja je đavao. No, makar ne bilo prikaza spolnog prodiranja, Cinnali priznaje u razgovoru s La Repubblicu da su osobe u mreži prikazane u erotičnom značenju. „U ovom slučaju, prikazane osobe nemaju – u smislu eksplicitnosti – seksualnu nakanu, ali da erotičnu.“ I još nadodaje, da ne bi bilo mjesto sumnji: “Mislim da je erotični aspekt najistaknutiji među osobama u mreži“.

 

Napomenut ćemo završavajući komentare ovog (ne)(zlo)djela da je stav Crkve o homoseksualnosti totalno jasan i kategoričan: radi se o jednom od četri tradicionalna grijeha (pored pobačaja, uskraćivanje plaće radniku i eksplotaciji siromaha) koji viču sa zemlje Bogu za osvetu. To jest: Bog kažnjava nacije i pojedince koji promiču ova zlodjela. Takav je nauk Crkve do pred naše vrijeme (posebno predkoncilski period); „Katekizam Katoličke Crkve“ iz 1992. makar podjsetio na četiri tradicionalna grijeha koji vape Bogu za osvetu, ublažuje osvrt na homoseksualnost. Istina, ne krije se da je teški grijeh i navodi se da je homoseksualni čin „suštinski neuredan“ i da „ne može biti opravdan pod bilo kojim okolnostima»“, ali se ne podcrtava njegova posebna težina i posljedični zaziv Božje kazne. To je «negativna» teologija za današnje standarde i ako treba prikriti istinu za ne biti manje popularan ili prihvaćen od svjestkih kriterija, neka bude tako.

 

Sveti Toma Akvinski je pojasnio svojom genijalnom preciznošću izuzetnu teškoću ovog grijeha: ne radi se tek o bludu, koji je doista teški grijeh, ali nije protunaravan. Dok je homoseksualnost perverznost seksualne relacije – to u biti i nije, već perverzno korištenje spolnih organa – koja ide protiv naravi i Božje zamisli prema čovjeku. To je duboki razlog posebnog stupnja ovog grijeha: jer ide protiv Božjeg nacrta za ljudsku narav. Drugim riječima, ovim grijehom nanosi se posebna uvreda Bogu, osim čovjeku.

 

Dodatne iznimne posljedice ovog djela

 

Da je u određenim povijesnim trenucima bilo izuzetnih nereda u Crkvi i među klerom, to ne ćemo kriti. Ali postoji jedna ogromna razlika koju ćemo brzo pojasniti. Prvo, podsjetit ćemo na jedan nevjerojatno težak period u Crkvi s obzirom na raširenje sodomizma među klerom: kraj XI. stoljeća. No, Bog je tada dao podignuti Svetog Kardinala Pietra Damianija koji se s potpunom odlučnošću i ogromnom energijom suočio s tim problemom, tražeći njegovo definitivno istrjebljenje. Sv. Damian je autor poznate knjige Liber Gomorrhianus (Knjiga Gomore) u kojoj označuje a) posebnu težinu tog grijeha, b) zahvaćanjem istim djela klera i c) borbu i istrijebljenje ove užasno sramotne situacije. Navodimo par misli Sv. Damiana: „Ovaj porok ne može se uopće porediti s bilo kojim drugim, jer sve nadmašuje preko svake mjere. Ovaj porok je smrt tijela, gubljenje duše; zarazuje tijelo, gasi svjetlo razuma, izgoni Duha Svetoga iz hrama srca, čini da uđe đavao podstrekač razvratnosti; potiče na greške, ozlijeđuje sposobnost intelekta za istinu, varajući je; priprema zamke onom koji hoda, zatvara okno rupe  onom koji padne u nju; otvara Pakao, zatvara vrata Raja, transformira građanina nebeskog Jeruzalema u stanovnika paklene Babilonije: siječe člana Crkve i baca ga požudnim plamenovima upaljene Gehene.“

 

Ali i: Ali ako se ti doista poniziš, klicao bih iz sveg srca u Gospodinu zbog tvog duhovnog preporođenja. Kad bi jedno istinsko i tjeskobno kajanje udarilo u dubinu tvoje duše, ja bih mogao s pravom radovati se beskrajnom radošću… Zamjera Sv. Damian starješinama olako gledanje spram kažnjavanju ovih grijeha. Ne dozvoljava ređenje onih koji prakticiraju sodomiju i zahtijeva da se izbace iz svećenićkog staleža ili redovnika već zaređene homoseksualce. Također osuđuje blud kleriga s djevojkama, časnim sestrama, bludnicama i sa životinjama. Posebno je strog i prezriv prema biskupima uvučenim u sodomiju sa svojim podređenim, prema svećenicima homoseksualcima koji koriste ispovijed za odriješiti jedne druge, te prema klericima koji bi održavali grješne odnose s adolescentima.

 

Vidimo dakle, da otkad je Crkve i čovjeka, grijeh se uvuče. Gdje je onda razlika između vremena Sv. Damiana i današnjeg, između onih biskupa koje on prezire i grdi, i Paglia koji daje da ga slikaju nagog na katedralnom zidu? U tome što se u ono vrijeme grijeh krio, a u ovom i u ovakvim slučajevima koje danas razmatramo, grijeh se ističe kao da bi bio neka krepost! Ne stide se grijeha, i još se prkose svime time! I još blabunjaju o nekoj tobože „slobodi“ na onom svijetu!? Doista, ovi neredovi izgubili su svaki stid. Najgore je što još nismo završili sa svemu ovom. Jer ono što bi bilo za očekivati jest da vjernici uđu u ovu katedralu i isprskaju cijelu fresku tako da ne ostane ništa od ove grozote. Žalimo se – i s pravom – na tolike bogohule koje siju lijevo i desno ateisti i antikršćani na cijelom svijetu, ali najgora bogohula jest upravo ova: koja proizlazi iz „naših“ redova. A s pravom nam leti misao na sud Sv. Ivana kad veli: izašli su od nas, ali nisu naši. To je „sinagoga sotone“.

 

Doista, freska je prouzročila gnjev među vjernicima i Cinalli je strijepio da bude uništena nakon dovršenja… ali biskup Paglia to nije dozvolio! I tada, red za redom, događaju se neshvatljive stvari za Katoličku Crkvu. Biskup Paglia je ne samo stavljen pod upitnik, već i doslovce i jednostavno unaprijeđen, baš tako: imenovan je nadbiskupom 26. lipnja 2012. od Benedikta XVI. te predsjednikom Pontificijskog Vijeća za Obitelj(!?). Još prje toga – sjetimo se da je freska dovršena 2007. – konkretno 2009. imenovan je Predsjednikom Biskupske Konfrerencije Umbrije. 2011. bio je među prvim članovima novoosnovanog Pontificijskog Vijeća za Novu Evangelizaciju (ha, ha, ha – smijem se; rugam se, ali boli me kako se prljaju crkveni pojmovi. Ovo je smijeh podsmijeha i prijezira prema agresorima naše vjere.). Drugog veljače 2013. bio je nasljeđen na biskupiji od apostolskog administratora Ernesta Vecchi, ali ni on nije htio izbrisati fresku. 

 

Paglia ide dalje. Tek dva dana nakon toga dao je polemičnu izjavu prema kojoj bi Država trebala priznati neka prava neoženjenih parova, također ukljujući i homoseksualce. Tko da se čudi ovoj izjavi nakon ove – potpuno realne makar s drugog ugla – slike njegove biografije? No, digla se buka u katoličkom tisku – tada je njegova freska bila zataškana praktično izvan biskupije Terni – na ove riječi, našto je Paglia rekao da mu je žao što je bio tako (a kako bi drugačije trebao biti?) shvaćen, ali nije opovrgao svojih riječi. Kako se onda čuditi što civilne vlaste donesu zakon o istospolnim parovima i njihovim „pravima“? Eto, to je bilo djelo našeg Predsjednika Papinskog Vijeća za Obitelj.

 

I sada prijatelju moj, dok je isto Vijeće bilo pod predsjedništvom nadbiskupa Paglije, organiziran je pod njegovom palicom Susret Mladih u Krakovu. I koji je materijal davao Paglia tvojoj djeci, koju si ti slao u Krakov da budu s Bogom i dadnu svjedočanstvo vjere? Evo, ovakav materijal im je dao, dovoljno plastičan da se jasno vidi koliko su ovaj čovjek i njemu slični opsjednuti seksom (pažnja, nepristojne slike): Dati ovakav materijal mladima, u dobi kad hormoni prave požar u tjelesima unatoč što idu na Susret Mladih – jer mladi su mladi – …jest za kvalificirati to ravno kriminalu. Zbilja, kad su bio objavljen ovaj materijal, jedan psiholog je sugerirao da bi nadbiskup trebao biti ispitan u skladu s danim normama stručno nazvanim Dallas Charter, ustanovljenima radi zaštite mladih protiv seksualne eksploatacije. Dr. Richard Fitzgibbons, psihijatar koji je davao svoje usluge kao savjetnik pri Kongregaciji za svećenike i kao pomoćni profesor na Institutu Ivan Pavao II. za Studije o Braku i Obitelji na Katoličkom Sveučilištu Amerike, je otvoreno rekao: „Moja prva profesionalna reakcija s obzirom na ovaj pohotni i pornografski materijal bila je da se radi o psihološkom i duhovnom zlorabljenju mladih. Kao stručnjak koji je  tretirao svećenike koji su seksualno iskorištavali mlade, kao i žrtve seksualnog maltretiranja u Crkvi, ono što sam našao posebno zabrinjavajućim bilo je da su pornografske slike ovog programa bile jako slične onim korištenim od seksualnih zlorabljivača mladih.“

 

Ali Paglia zgrće i gura naprijed kao buldožer. I što ga je čekalo nakon susreta mladih? Nagrada, eto što ga je čekalo: imenovanje Predsjednikom Pontificijske Akademije za Život i Velikim Kancelarom Instituta Ivan Pavao II. Sarkazam je još jači datumom imenovanja: na samu Veliku Gospu. Njegova ideološka orijentacija odmah je postala očitom: nije više bilo potrebno da članovi Akademije potpišu deklaraciju vjernosti Crkvenom vjekovnom i nepromjenjivom učenju o pravu na život. 17. veljače ove godine doslovno je potvrđeno da su svi članovi Akademije dobili otkaz ostavljajući jedino samog sebe i njegovu usku ekipu na čelu praktično ispražnjene organizacije. Kako iz svega priloženog jasno proizlazi da ga osjećaj stida ne krasi, istog dana Nadbiskup Paglia je dao izjavu u kojoj je hvalio nedavno preminulog osnivača Italijanske Radikalne Partije, Marca Pannellu. To što je Marco bio dosta aktivni biseksualac, što je kroz dugo godina bjesomučno napadao katoličku vjeru i samo Crkvu, kakve to ima veze? To što se zadrto i ne popuštajući borio za legalizaciju pobačaja, „homoseksualnog braka“, „prava transžendra“, razvoda i slobodnih unija, zar je to važno? Toga borca za razbijanje konkordata između Crkve i Italije, Paglia je nazvao „čovjekom velike duhovnosti“, te da je njegova smrt „veliki gubitak, ne samo za članove Radikalne Partije, već također za našu zemlju (opaska: ovakvim 'misliocima' ne ide na ruku reći 'za našu domovinu').“

[Panella kada se borio za legalizaciju razvoda. Time se počinje. Prvo ruši brak, onda život. Kardinal Stepinac je bio rekao: "ozakoniti razvod u jednoj državi veća je pošast od rata". Dolje, Panella s velikom zastupnicom pobačaja i svega ostalog, Emma Bonino.]

I još ga u oblake uzdigao: „Njegova povijest pokazuje kako čovjek može pomoći da se povijest giba prema odbrani dostojanstva svake osobe, posebno marginiziranih. Pripada mi veliko zadovoljstvo reći da je Marco doista bio duhovan čovjek koji se borio i nadao protiv svake nade.“ Zaključujući: „Moramo primiti i održati njegovu (Panellinu) vitalnost.“

 

Nevjerojatno kako je sažeo u samo jednom paragrafu tako bitne i karakteristične masonsko-gnostične pojmove: progres povijesti (dakle, govori se o «kolektivnoj svijesti»), vječna briga o marginiziranima (koji tone sve dublje i nikako da isplivaju. Ne bi li blo lijepo da se netko pobrine da prestanu to biti?) i njihovom dostojanstvu (gdje se Bog ne spominje, a još ponajmanje Isus Krist), neka «duhovnost» koja je čisto materijala i najviše kulturna, to jest naprednjačka. Održati (svakako „u društvu“, to da ga Bog primi kod sebe, to ne vrijedi) i primiti (kako se to radi, preko nekog „energetskog“ procesa?) njegovu vitalnost. Doista je sposoban…

 

http://odostatogaistodublje.blogspot.com/2018/08/podsjetimo-protestantizam-i-satanizam.html