Zdravko Mamić – žrtva medija, politike i sudstva

Zdravko Mamić – konstruirana meta politike koja ga je godinama sustavno uništavala

Orkestrirani i dugotrajni napadi vođeni protiv Zdravka Mamića dokaz su da nema neovisnih medija, a pravosudni proces protiv njega potvrđuje da je, oprezniji bi rekli, proces suspektan. To je  drugo ime za nepovjerenje na koje se čitatelji i gledatelji naviknuti kao i svi što svakodnevno započinju malim dozama kave, cigareta ili ne daj Bože droge, da bi postali ovisnici. Građani, htjeli ili ne, postali su ovisnici o medijima. Nevažno je jesu li vlasnici stranci. Pisana ili izgovorena riječ se ne kontrolira, a potonja se u eteru gubi i zaboravlja. I tako iz dana u dan.

Znanje i spoznaja nisu istine!. Istina je ono što se događa danas kako bi se sve od jučer zaboravilo. Još jučer je Hrvatska, da ne kažemo nacija, slavila finaliste SP u Rusiji i između ostalih, slavila Lovrena, a danas je pravosuđe odlučilo vaditi mu krajnike s dna tijela jer sve iz njegovih usta bilo je, kako sudac veli, pod prisegom lažnog svjedočenja u procesu protiv Zdravka Mamića nepravomoćno osuđenog na 6 i pol godina za zločinačko udruživanje. Naravno, mediji su takvu vijest odmah dočekali i interpretirali sukladno animozitetima kojim su ga prikazivali u vođenim kampanjama protiv njega više od deset godina.

Ljudska i pravosudna istina nisu iste

Pravosudni procesi što duže vode događanje gubi smisao svega što se u procesu traži. Pravosudne i ljudske istine nisu iste. Ljudske istine pravosuđe ignorira a sudac ne sluša ono što govori svjedok sve dok ga istragom ne prisili da kaže baš ono što želi čuti kako bi proces izgubio ljudsku istinu u korist pravosudne tehnike kojom se laži drže istinom ako su po volji suca. 

Kampanja protiv Zdravka Mamića, da osvježimo memoriju, započela je medijskim optužbama u kojima je tretiran kao vlasnik nogometnih robova sve dok igrači i sami nisu pokazali želju kako bi postali njegovi robovi ali i kapitala koji im je transferima omogućio. Zatim je plasirana priča o praznom stadionu koji bi bio pun da nema Zdravka Mamića. Kad su iscrpljeni uzaludni pokušaji započela je priča o hrvatskoj javnosti koju stanje u klubu vrijeđa, a javnost zanima da Dinamo uz zahtjev „jedan čovjek – jedan glas“ postane kolektivno pravo njegovih navijača. Napokon, Mamić je jedino javno optužen za sukob interesa unatoč činjenici da nije bio politički dužnosnik  nego športski djelatnik protiv kojeg je posebno bila aktivna stranka na vlasti SDP-ea. Javnost nikad nije saznala tko se krio iza potrošenih floskula. U TV studio dovođeni su opsjenari oslonjeni na iskustva drugih klubova pa su uz pomoć socioloških laprdanja jamrali o otuđenosti kluba koji je bez njihove pomoći osvajao prvenstva države i postupno dosegao plasman u međunarodnim kupovima UEFA-e s prihodima koji su visoko nadmašili eventualni priljev od plaćenih ulaznica i „pomoći“ organiziranih navijača što su klubu priređivali štetu uništavanjem inventara stadiona, a vatrom i paleži dokazivali ljubav prema klubu koji je UEFA asocijacija kažnjavala novcem koji je namirivao klub. 

Zdravko Mamić konstruirana je meta politike koja ga je godinama sustavno uništavala. Umjesto pohvala i priznanja za uspjeh koji je ostvario u nogometu i na nogometnom tržištu počeo je biti proganjan zbog dva temeljna razloga. Prvi je sasvim sigurno politički. Nogometom kao moćnim socijalnim agregatom i uspjesima Dinama iz dana u dan postao je sve više neovisan, a transferirani igrači osigurali su mu moć koje naše gospodarstvo nema. Dinamo iz kojeg su se novačili nogometaši postao je kostur reprezentacije koja je jednako bilježila uspjehe. Od bronce na SP-u u Francuskoj 1998. do srebra 2018. u Rusiji najviše zasluga imao je Zdravko Mamić. Zbog golemog javnog interesa postao je prijetnja politici i nogometnoj konkurenciji od koje nije nikad mogao očekivati priznanje, a osobito ne od instrumentaliziranih skupina navijačkih hordi. Drugi se razlog svodi na osobnu ljubomoru poznatu doskočicom „našu javnost zanima…“ Mediji su stvarali kaotično stanje ili pretvaranje svojih, da kažemo privatnih, animoziteta u javni i društveni interes. Javnost obično „zanima“ ono što joj se servira bojama paleta od žute do crne bez bilo kakve odgovornosti. To je  došlo osobito do izražaja kad je na vlast došao SDP kao najveći konkurent HDZ- u ili stranci prema kojoj je Mamić bio benevolentan.

U dugoj, bespoštednoj borbi postao je žrtva uvrjeda, moralnog unakazivanja, optužbi i bestijalnog ugrožavanja. Sve je to izdržao kao osoba, suprug i roditelj do crte kojom nije samo ugrožen njegov integritet nego i život. Nepoznavanje vrijednosnih načela suvremenog nogometa sve manje ima veze sa športom, a sve više s tržištem kojemu ne pomažu rasprave koje se vode u ime moralnih naputaka i verbalnih modela koji su, uz političke proteze, bliži zagađenju nego li rješenjima. Likovi što se vrzmaju oko nogometa oslonjeni na politiku koja ih je lansirala, kako bi vodili glavnu riječ, položajne su a ne stručne kompetencije. To su osobe koje ne koriste literaturu, ne prate pozitivna iskustva jer ih nije postavio kriterij rada nego politike koja rad prezire o čemu osobito svjedoči Sabor u kojemu se mnoge političke kurve tretiraju kao elita. S unaprijed pripremljenim odgovorima na svako pitanje drže svoje pozicije bez imalo odgovornosti pa je rasprava s takvim ljudima i pravosuđem u društvu parada izgubljenog vremena.

Obraćanje Zdravka Mamića javnosti čini se uzaludnim; ono je od strane medija kontaminirano i doslovce zgađeno kao javni prostor. Puno je veći problem što se Zdravko Mamić nije u stanju obratiti pravosuđu i službama odgovornim za red, mir i sigurnost građana. Nikad i nitko nije istraživao pozadinu skupinâ (čitaj: udrugâ) koje se proglašavaju u ime Dinama a da nisu članovi kluba. Godinama skupina navijača nastupa u ime Dinama skandiranjem parola uvrjedljivih i nedostojnih sadržaja civiliziranog svijeta. Nitko nije tražio likove koji su plavom bojom skrnavili zagrebačke fasade i drugi javni prostor napisima: „Mamiću Srbine“, „Mamić četnik“ „Mamiću odlazi iz Dinama“! Nije jednostavno dokazati čija su jaja podmetnuta u gnijezda iz kojih se ne će rađati samo mržnja, zavist i pakost prema klubu i Zdravku Mamiću, nego i prema reprezentaciji. U cijelom tom sumanutom i od politike zanemarenom prostoru nikoga ne zabrinjava činjenica do koje se stiglo protiv Mamića kad ljudi koji s njim nemaju izravni konflikt napadaju ga fizički i oružjem, zar u ime navijanja ili bolesti koje naše pravosuđe ne pokušava liječiti!

Živimo u vremenu posvemašnje površnosti i improvizacije koju provodi tisak i društvene mreže informacijama u koje se zaplićemo. Postali smo žrtve iluzija i propagandnih predrasuda kako bi pratili sve što se događa u Mamićevu okruženju kako bi odvratili pozornost na bitnu ugrozu našeg pravosuđa i postupaka što vode politički i pravni prevaranti koji su trenutno zaokupljeni problemima Uljanika s Trećim majem koji pitanja vezana uz Agrokor odgađaju kao i pravomoćnu osudu Zdravka Mamića koju sad osvježavaju prozivanjem Dejana Lovrena kako bi se krajnici što nagrizaju zdravlje optuženog liječili s dna tijela njegova svjedoka  a ne iz njegovih usta.

Željko Mataja