Otišao “srpskohrvatski”, dolazi “štokavski”

Nova taktika asimilanata

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati.

Robert Hodel

Dr. sc. Robert Hodel, švicarski slavist, stručnjak za srpsku i rusku književnost, profesor na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, na nedavno završenom 16. međunarodnom kongresu slavista u Beogradu u subesjedi za medije izrazio je zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika. Prema njegovim riječima na fakultetu u Hamburgu izučavaju se ruski, češki, poljski i štokavski, tj. nekadanji "srpskohrvatski jezik". Uz ostalo profesor je također rekao i ovo: "Mi nismo podelili štokavski jezik, koji je prema mom mišljenju jedan jezik. Prvo iz praktičnih razloga, jer bismo smanjili broj studenata. S druge strane, ako ste vi sposobni da čitate delo hrvatskog autora u originalu, ne vidim zašto istovremeno ne biste mogli da se bavite i srpskom i hrvatskom književnošću."(Nacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz nauke; Nacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz nauke).

Zanimljivo je da postoji s jedne strane zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika, a s druge pak strane ne rabe njihov etnolingvonim (nacionalni naziv jezika). Drugim riječima, prema profesoru, nacionalni jezik postoji i treba ga čuvati i razvijati, ali ime neka mu pak bude "štokavski jezik". Ako postoji štokavski standardni jezik, tada valjda postoji i štokavski pravopis, gramatika, rječnik pa i dvojezičnik jer sveučilištarci ne samo da čitaju književna djela nego ih i prevode, raspravljaju o različitim temama, čak i na stranim jezicima itd. S kojega jezika autor prevodi djela srpskih književnika na njemački, sa "štokavskoga" ili pak srpskoga i što piše na prevedenim knjigama, s kojega su jezika ti prijevodi? Ako ćemo polaziti od praktičnih razloga i razumijevanja, tada ne treba npr. češki i slovački dijeliti na dva jezika jer govornici češkoga i slovačkoga standardnoga jezika sasvim se dobro razumiju i mogu u izvorniku čitati i jednu i drugu književnost. Broj bi sveučilištaraca na fakultetu valjda na takav način bio povećan. Možda treba tada radi praktičnih razloga vratiti naziv "jazyk československý" kako je to bilo nekoć u češkoslovačkom Jezičnom zakonu iz 1920. god.? Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Izočnost sveučilištaraca, stručnjaka ili razumljivost ili nerazumljivost nije uvijek dobar kriterij za novonastali umjetni naziv jezika koji pokušava na neki način zamijeniti prijašnji. Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto drugih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima pravo barem se isto jezično ponašati.

U članku 3. Uredbe o potvrđivanju Ugovora o kulturnoj suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke, s protokolom od 1997. god. čitamo: "(2) To vrijedi za širenje i poboljšanje znanja hrvatskog i njemačkog jezika u školama, na visokim školama i drugim obrazovnim ustanovama, uključujući ustanove za obrazovanje odraslih." (UREDBA O POTVRĐIVANJU UGOVORA O KULTURNOJ SURADNJI IZMEĐU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I VLADE SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE, S PROTOKOLOM). U sporazumu o hrvatsko-njemačkoj kulturnoj suradnji još iz 1997. god. imali smo naziv hrvatski jezik, a sada netko hoće promijeniti taj naziv u štokavski jezik. U Hrvatskoj se jezik naziva hrvatski (hrvatski standardni jezik), postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u sklopu kojega djeluje Odjel za hrvatski standardni jezik, Odjel za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju. Na odsjecima za kroatistiku hrvatskih filozofskih fakulteta djeluju katedre za hrvatski standardni jezik (Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar). U članku 12. Ustava Republike Hrvatske iz 1990. god. stoji da je "u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo". Isto ili slično ima i Srbija, gdje postoji Institut za srpski jezik SANU, a na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu djeluje Katedra za srpski jezik s južnoslovenskim jezicima. Ispada da u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, postoji jedan službeni naziv jezika, a u pojedinim zemljama drugi. Pri tom, pod tim štokavskim jezikom strani član Srpske akademije nauka i umetnosti prof. R. Hodel u stvari podrazumijeva upravo "srpskohrvatski“ i nije, nažalost, jedini koji imenu jezika niječe nacionalno ime.

Treba li se čuditi da postoji "štokavski jezik"?

Treba li se katkada čuditi što inozemni slavisti na fakultetima pojedinih europskih sveučilišta izmišljaju ime jezika kad mi sami u svojoj državi niječemo vlastiti etnolingvonim. Primjerice, u suvremenim znanstvenim jezikoslovnim člancima možemo naići na naziv "standardna štokavštima" i to u članku jednoga zagrebačkoga jezikoslovca: "Standardna štokavština kao naziv obuhvaća sve novoštokavske standardne varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) i podvarijante (kao što su ijekavska srpska varijanta u BiH i Srbiji, jezik Srba u Hrvatskoj itd.)." (v. Širenje nastavka – i u genitivu množine e–deklinacije u suvremenoj štokavštini). U Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. – 2012. god. nema natuknice hrvatski jezik. Zanimljivo je pri tom da postoji natuknica čakavica i kajkavica, a natuknice hrvatski jezik nema (v. Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja).

Jedan mi je profesor u šali napisao: "Mislim da polako dolazi vrijeme kad bismo trebali početi skupljati novopredložene nazive za "srpskohrvatski": policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik… Bit će toga, jamačno, još zdravomu razumu usprkos." Treba li tada umjesto ukinutoga Vijeća za hrvatski jezik ustanoviti novo vijeće za "štokavski jezik" sa središtem npr. u Bruxellesu?

Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u sadašnjosti, ni u budućnosti postati neki drugi ili tzv. štokavski jezik. Hrvatski jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao je svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik tzv. regiona.

Artur Bagdasarov, HKV