Tajne službe i javne kuće “naših” medija

Zdravko Mamić – najveća žrtva unutar HNS-a

Tajne službe ma kako se one zvale i u ma kojoj se državi nalazile, kako piše G. Gerovac (Obzor, 13. kolovoza 2016.) ostaju tajne službe, kanali za obavljanje najprljavijih poslova, za ubijanje, otimanje, trgovinu drogom, subverziju, praćenje, prisluškivanje, ucjenjivanje i sve za dobrobit građana.

Naslov i tema su izvanredna prigoda da se, riječ je o nogometnim aferama, napokon ustanovi osoba odgovorna za pisanje svastike na poljudskom stadionu u kvalifikacijskoj utakmici za EP u susretu između Hrvatske i Italije prije tri godine. Osvrtom bi valjalo vratiti, kako se kaže, loptu na početak davno započetog procesa i hajke na HNS. Tko su, uistinu osobe što su koristile tajne službe kako bi, rekli bi stručnjaci, vodili hibridni, rat u ime osobnog ili političkog animoziteta protiv HNS u kojem je najveća žrtva Zdravko Mamić. Postao je meta pravosuđa kojom se diskriminira njegov doprinos uspjehu našeg nogometa što traje punih dvadeset godina.

Pojava svastike na poljudskom stadionu uoči kvalifikacijske utakmice protiv Italije za plasman na EP nije dobila medijsko značenje mada je bilo puno, puno ozbiljnije pitanje od Varginih SMS poruka u funkciji difamiranja tajnih službi. To, na neki način, znači da spomenute službe ne čuvaju Hrvatsku nego ju ugrožavaju, rekli bi, ideološki, stranački i samim tim politički. Na jednoj su strani službe aktivne u objedama, kako je to rekao i ostao živ Ivo Josipović, izjavom da u njedrima Hrvatske postoji ustaška zmija. Nažalost nije u njedrima Hrvatske ustaška nego je zmija ostatka države bratstva i jedinstva, a na drugoj strani način obrane od takve vrste, zar antifašizma? 

Mediji nisu pokazali dosljednost i upornost kako bi otkrili subverzivnu djelatnost vješto i profesionalno izvedene svastike koja nije bila djelo izvanzemaljaca nego službi čiji je identitet, sposobnost i vrhunsko znanje ostalo tajnom do dana današnjeg. Bila je to nacionalna ugroza iznimnog značenja, ne samo ciljem da se diskreditira HNS kao fašistoidna tvorevina, nego i onemogućavanje plasmana na EP kao povod za rušenje nogometne institucije kao moćnog kohezivnog čimbenika nacionalnog identiteta ili iste one pojave zbog koje je u bivšoj državi bio označen NK Dinamo.

Spontani doček nacionalne vrste sa srebrnom kolajnom diljem Hrvatske nakon povratka iz Rusije, kakvog nitko nije u stanju organizirati, prikazao je Hrvatsku, ali ne i državu, onakvom kakva je bila rezultatima referenduma o nezavisnosti i kakva se pokazala obranom od velikosrpske agresije. Nije bilo niti jednog nacionalističkog istupa da bi na kraju „država“ zlorabila Thompsona prikazujući Hrvatsku onakvom kakvom je žele likovi hibridnog rata, a ne onakvom kakva ona je. Taj čin nije naišao na kolektivnu osudu jer su građani nemoćni spram moćnih medija kojima vršljaju oni što su u njoj izrasli na zasadama socijalizma kao potrošenog ostatka države bratstva i jedinstva. Valjalo bi zaviriti u leglo nacionalnog zla kojeg zlorabe stranke za svoje političke ciljeve opstanka na vlasti umjesto za dobrobit države i njenih građana koji su žrtvama što nemaju cijenu platili slobodnu Hrvatsku životima i dijelovima tijela za domovinu, a nikako za državu kakvu imamo.

Sve afere vode mediji koji dobivaju informacije. Stvarno, od koga? Najvjerojatnije od jednako „pouzdanih“ kao što je to bio inkriminirani Blaž Curić koji je za novinarku Ivu Puljić Šego označen pripadnikom polusvijeta (Večernji list, 27. rujna 20018.). Tako je  autorica teksta nazivom insinuirala vozača ministra Tolušića koji je, navodno, dojavio istragu protiv Varge ili pisca lažnih SMS poruka. Zacijelo u polusvijet ne svrstava, recimo, bivšeg vozača, a danas uspješnog poslovnog čovjeka. Vjerujem da u tu kategoriju ne ubraja brojne, prije rata nitko i ništa, a danas su „nitko“ postali „ netko“. Čak i u politici?

Hrvatska tranzicijski nedovršena, međunarodno priznata i članica EU, postala je žrtva polusvijeta u medijima, u kulturi, u obrazovanju, u gospodarstvu, a osobito u politici; ona nije uspjela riješiti se kadrova što su nekad kontrolirali, a danas su ovladali kapitalom i službama koje jednu te istu pojavu različito kvalificiraju ili je naprosto ignoriraju. U nas ne postoji ni jedan nacionalni konsenzus onakav kakvog ga je ostvario HNS kao najbrojnija i najmoćnija sportska udruga i zato nije slučajno inspirator, organizator i međunarodno afirmirani posrednik u osobi Zdravka Mamića postao meta, kako sam već pisao, koja kad se pogodi promaši sve ostalo dobro i korisno što je učinio za hrvatski nogomet.

Ne postoji stranka sposobna ujediniti narod kao nacionalni uspjeh i spontanitet građanske mase što je prikazala Hrvatsku bez ijedne nacionalističke provokacije što je čini onakvom kakva ona uistinu je. Takva Hrvatska je smetnja nekim strankama i u sustavu dobro pozicioniranim pojedincima u medijima i u politici. Ne istražuju su kreatori sustavne hajke na Zdravka Mamića čiji je inicijator i glasnogovornik  u isto vrijeme bio ex ministar Željko Jovanović uz moćnu medijsku potporu.

Pamti li netko burno vrijeme kvalifikacija i održavanja EP-a u Ukrajini i Poljskoj? Pokojni Vlatko Marković u obnašanju predsjednika HNS-a tog vremena bio je osobito arogantan i nedostupan medijima. U jednom od osvrta na njegovo držanje prema medijima prikazan je metaforom: „ponaša se kao spomenik“. Uistinu se držao kao spomenik nemoćan spram novinara koji poput golubova koriste spomenike kao javni WC. Bio je bliži svjetioniku na pučini pakosti, zlobe, laži uvreda i podmetanja i jednako žrtva galebova koji su ga svojim pisanjem uneređivali. Danas, nakon euforije zbog srebrne kolajne i najboljeg na svijetu Luke Modrića, zaboravljaju se Scile i Haribde kojima je plovio kvartet HNS asova: Marković ogorčen na medije, Mamić vehementan javnim nastupima, Šuker optuživan i Srebrić diplomat i strateg koji je uspio oduprijeti se pritiscima koji su posebno navirali pred svako Europsko i Svjetsko prvenstvo u nogometu bitkama za vlast pretvarajući ih u brojna subverzivna požarišta političke i nogometne scene.

Naslovljeni tekst osvrta je djelovanje tajnih službi privatnih animoziteta i medija u funkciji prostituiranja kojim, umjesto da formiraju javno mišljenje, zajebavaju ga. Građane, da parafraziram Marka Twaina, čine budalama ili novinari stvarno tako misle?

Željko Mataja