Izložba fotografija Svetozara Prodanovića

U Galeriji Muzeja grada Splita u srijedu 3. listopada 2018. godine otvorena je izložba Meštrović i Prodanović

Fototeka Atelijera Meštrović u Zagrebu broji oko 4000 fotografija koje su vezane uz život i djelo hrvatskog umjetnika Ivana Meštrovića. Posebno vrijedan dio fonda jesu fotografije nastale ti­jekom umjetnikova života. Osim fotografija koje su snimili otac i sin, Milan i Svetozar Prodanović, treba istaknuti austrijskog fotografa Carla Thies­sa koji bilježi Meštrovićeve bečke dane s početka 20. stoljeća, te E. O. Hoppéa i R. Marjanovića koji fotografiraju djela izložena na samostalnoj izložbi u Victoria and Albert Museumu u Londonu 1915. godine, a četiri godine kasnije iste će fotografije koristiti za prvu monografiju Ivana Meštrovića. Iz toga vremena treba spomenuti i album Vjekoslava Cvetišića koji prikazuje umjetnikov dom u Mletačkoj 8, u Zagrebu kao i djela izložena na IV. kolektivnoj izložbi Ivana Meštrovića održanoj 1932. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Meštrović također surađuje i s Foto-Firštom u drugoj polovini 1930-ih. S nastankom Atelijera Meštrović kao muzejske institucije, započinje suradnja s Brankom Bali­ćem, Tošom Dapcem, Mitjom Komanom, Jozom i Ninom Vranićem, Marijom Braut, Marijanom Szabom, Nenadom Gattinom i u posljednjih deset godina s Damirom Fabijanićem, Borisom Cvjeta­novićem i Zoranom Alajbegom.

Prilikom inventiranja fotografija u fototeci Ateli­jera Meštrović u Zagrebu, evidentiran je veći broj fotografija pripisanih Milanu i Svetozaru Proda­noviću. Milan snima Meštrovićeva djela nastala u razdoblju između 1908. i 1922., a Svetozar na­stavlja suradnju s Meštrovićem do zatvaranja svojeg atelijera 1934. godine. Suradnja je rezultirala velikim brojem kvalitetnih fotografija djela Ivana Meštrovića objavljenih u katalozima izložbi kao i monografiji Ivana Meštrovića iz 1933. godine.

Iako dosad nespominjani, a slobodno se može reći i nepoznati fotograf, Svetozar Prodanović ostavio je trag kakav je malo koji fotograf njegova profila i vremena ostavio u dokumentarnoj hrvatskoj fotografiji. Ovom izložbom se predstavljaju život i djelovanje Svetozara Prodanovića u nastojanju da se njegov rad vrednuje u skladu sa zahtjevima profesionalne umjetničke fotografske struke. To je razlog zašto se pristupilo iz tri različite perspektive: povjesničara umjetnosti, konzervatora restauratora i fotografa.

Lana Majdančić, kustosica Atelijera Meštrović u Zagrebu napisala je Prikaz života i rada Svetozara Prodanovića (Slunj, 1895.- Zagreb, 1961., Martina Bagatina, viša konzervatorica i restauratorica pri Hrvatskom državnom arhivu napisala je kraću povijest fotografije kao i oštećenjima koji se s vremenom događaju na fotografijama, a Maro Grbić, povjesničar umjetnosti, pisao je tekst o tehnici i načinu fotografiranja Svetozara Prodanovića.

Svetozar Prodanović rođen je u fotografskoj obitelji Milana M. i Marije Prodanović koji otvaraju prvi atelijer u rodnom Pakracu 1890. seleći se svakih godinu ili dvije i radeći u drugom gradu. Tako 1895. žive i rade u Slunju gdje je Svetozar rođen. U Zagrebu se trajno nastanjuju 1899. godine a Svetozar 1907. završava Državnu mješovitu pučku školu u Bogovićevoj ulici. Šest godina kasnije (1913.) nastavlja s obrazovanjem i upisuje I. tečaj slikarskog odjela škole Otona Ivekovića pri Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti. Na kraju školske godine Prodanović izlaže svoje radove na školskoj izložbi, te su oni istaknuti u Hrvatskoj prosvjeti. Školovanje traje dvije godine, ali ga prekida zbog odlaska u vojsku, te završava tek u veljači 1919. Već sljedeće godine počinje raditi kao fotografski pomoćnik kod Mihajla Merčepa, nekadašnjeg očevog suradnika i potom kod Arnolda Braunnera, te krajem 1922. nastavlja u očevom atelijeru u Ilici 168 u kojemu radi sve do svibnja 1930. kada atelijer prestaje s radom. U lipnju Svetozar otvara vlastiti atelijer u Ilici 152 koji djeluje do studenog 1934.

Prodanović fotografira u svim fazama od makete i studije u gipsu do modela u glini. Iste faze fotografira i kod Meštrovićevog Spomenika Grguru Ninskom. Valdecov model Spomenika kralju fotografira uz studiju s jedne i čovjekom s druge strane kako bi omjeri skulpture bili jasni. Taj način rada ponavlja i s Meštrovićevim Indijancima jer oba kipara šalju fotografije Spomenika na odobrenje naručitelju. U istom periodu (1924. do 1929) surađuje i s Ivom Kerdićem na desetak djela a zvono za crkvu Svetog Blaža u Zagrebu fotografira u zvoniku. Fotografija nadgrobnog spomenika obitelji Weiss jedina je poznata iz suradnje sa Slavkom Brillom. Nešto više ih je ostalo u suradnji s Vojtom Branišom a najbolja je Sveta Cecilija. Za Prodanovićev rad vrlo je važno spomenuti časopis Svijet u kojemu potpisan objavljuje od 1928. do 1932. samostalne izložbi u Salonu Urllich Frana Kršinića (1929.) i Maksimilijana Vanke (1930.), pregleda rada Roberta Valdeca, Međunarodne izložbe u Barceloni (1929.), Izložbe jugoslavenske skulpture i slikarstva u Londonu (1930.) kao i IV. kolektivne izložbe Ivana Meštrovića u Zagrebu (1932.).

U Fototeci Atelijera Meštrović u Zagrebu sačuvano je 170 fotografija Meštrovićevih djela s kojim surađuje od 1924. do 1934. kada nastaju javni spomenici: Josip Juraj Strossmayer (1924.) za Zagreb, Indijanci za Chicago (1928.), Grguru Ninskom za Split (1929.), Kralj Petar I. za Kastav (1931.), Andrija Medulić (1930.-1932.) za Zagreb, Zahvalnost Francuskoj za Beograd (1930.) i nerealizirani Spomenik Bolivaru (1929.-1930.) koji je zahvaljujući fotografijama rekonstruiran na izložbi. Njihovo oblikovanje Prodanović prati kroz različite faze nastanka, ponekad od gline do postavljanja u javni prostor. Iznimno su vrijedne fotografije ženskih aktova nastalih u međuratnom periodu zbog suptilnosti prikazivanja golih tijela s dozom senzualnosti što najčešće uspijeva biranim kutom fotografiranja i osvjetljenja igrajući se chiaroschurom. Osvjetljenjem će oživjeti portret u glini Johana Wolfganga Goethea, ali i naglasiti patnju Krista u  Raspeću Velikom za crkvu Svetog Križa u Meštrovićevim Crikvinama Kaštilcu u Splitu kao i mir Isusa u Vječno razapetom za grobnicu obitelji – crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama. Po završetku njihove suradnje, Meštrović više nema fotografa s kojim je tako intenzivno surađivao, a koliko je ta suradnja bila jaka svjedoči i fotomontaža Grgura Ninskog na Peristilu nastala četiri mjeseca prije postavljanja koju šalje don Frani Buliću, glavnom protivniku postavljanja Grgura na spomenuto mjesto.

Izložba ostaje otvorena do 11. studenog 2018. godine.

Nives Matijević