Islamizacija beha Predsjedništva

Za ovu nepravdu »najzaslužniji« su Paddy Ashdown i Wolfgang Petritsch

Iz nekih velikih političko-interesnih dubina iz kojih ne daju da glas žrtava izađe van, čuju se govori zaraćenih strana o mirnim promjenama granica i mirnom preseljenju naroda. Žrtve ne smiju glasno diskutirati, tražiti civilizacijsko rješenje problema kojeg rat nije riješio. Naprotiv, rat je ga još više zakomplicirao, narodi na obje strane više stradali. I stradavaju i danas, u strahu, ne samo za sutra, već i za danas šta će biti na kraju neizvjesnog dana. Na obje zaraćene strane živi se u velikoj neizvjesnosti i strahu, jer ne zna se kad može ponovo zapucati i pokrenuti narode na zbjegove. Često, povijest nas tomu uči, na odlaske bez povratka. Na ratno pomicanje naroda i prisilno napuštanje domova i ognjišta, svijet je šutio, i šutnjom aplaudirao progoniteljima.

Progonitelji, osvajači, okupatori, i diktatori ostavljani su da dovrše zločinačke poslove prisilnog etničkog i vjerskog čišćenja, i za njih po zaustavljanju sukoba gotovo da nisu ni odgovarali, niti adekvatno bili kažnjavani. Dapače, neki ratni zločini, kao eres i njeni tvorci bili su nagrađivani na način priznanja i legaliziranja zločina. Na tom putu velikim korakom, izborom dva bošnjačka predstavnika u tročlano beha Predsjedništvo, kreće i veći entitet Bosne i Hercegovine. U interesnom odnosu suvremenog svijeta kojem više ništa nije sveto, osim materijalne dobiti kojoj je samo nebo granica, žrtva, Hrvatska je bila naknadno kažnjavana. Vjerojatno stoga što je se uspjela u bilo kakvoj mjeri obraniti i što nije dozvolila ostvarenje krvavih zločinačkih srpskih i muslimanskih ciljeva čistoga nacionalnog i vjerskog teritorija. Kada je svijet uvidio da je hrvatski otpor velik, da ga je nemoguće istrgnuti iz trinaest i više stoljeća dubokog beha korijena, rat zaustavlja, zločince nagrađuje, srpske čistim teritorijem, muslimanske nikad do sad tako pogubnom federacijom za hrvatski narod. O pogubnosti i tragičnosti takvog nakaradnog uređenja govore i rezultati izbora 7. listopada  2018. kada, po treći put, Muslimani a zatim Bošnjaci biraju svog čovjeka kao hrvatskog predstavnika u tronacionalno beha Predsjedništvo. Biraju dva svoja muslimansko-bošnjačka člana. Svjetska zajednica, koju su predstavljali šerifi Ashdown i Petritsch, potvrdili su se suzločincima nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini, ostajući povijesno zapisani najbrutalnijim progoniteljima Hrvata sa beha područja, i najzaslužnijim za biranje dva muslimansko-bošnjačka i jednog srpskog predstavnika u beha Predsjedništvo.

Svijet je sve učinio da beha problem još više zakomplicira, a hrvatski narod prisilio na nastavak borbe za teritorij, kao jamac njegova ostanka i opstanka u Bosni i Hercegovini. Iako je u ratu velik dio obranjenog prostora otet mu u Daytonu, ipak mu se nije moglo oduzeti pravo na traženje povratka teritorija kojeg je unio u Daytonske pregovore. Jer to je temeljno ljudsko pravo koje mu nikakve sile, nikakvi pobjednici ili „pobjednici", nikakvi Ashdowni, nikakvi Petritschi, nikakvi prisilni dogovori ne mogu oduzeti. Dakako ni dva muslimanska predstavnika u, danas zaista islamiziranom beha Predsjedništvu. Islamizacija beha Predsjedništva slika je buduće Bosne i Hercegovine. I stoga hrvatski narod to svoje legalno i legitimno pravo traži. U realizaciju tog prava koje je iznad svih drugih ljudskih prava i sloboda, jer narod bez teritorija nema ni prava, ni slobode, hrvatski narod je krenuo mirnim, demokratskim, civilizacijskim putem dijaloga, kompromisa i tolerancije. Potiče dijalog novog, pravednog za sva tri beha naroda prihvatljivog rješenja neriješenog gordijskog beha čvora.

Pokazuje se, nažalost, da i srpski i muslimanski čelnici, uz svjetsku potporu, u prvom redu rusku i tursku, ne žele mirno i pravedno  rješenje, što i ne čudi budući da su godinama uživali u strašnim slikama beha građansko vjerskog rata za teritorij. Pravedno ali ni konačno rješenje nije rat donio. Ne će ga donijeti ni dva bošnjačko-muslimanska i jedan srpski član u beha Predsjedništvu. Trebalo je i treba tražiti drugi put, druga sredstva. Hrvatski narod kao najveća žrtva srspko-muslimanske diobe zemlje, ali i daytonske nepravde koju je do zločina usavršio šerifski dvojac Ashdown-Petritsch, izabrao je put mirnog razgraničenja unutar cjelovite Bosne i Hercegovine. Taj put potvrđuju mu i dva muslimansko-bošnjačka člana u tronacionalnom beha Predsjedništvu.

Hrvatski narod pod muslimanskim dvojcom u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine izabrao je crtanje granica unutar beha prostora mirnim putem, u kojem ni jedan beha narod ne bi progonio drugog, ne bi mu birao i nametao svoje vođe, svoje zakone i diktaturu. Progon je zločinačko etničko i vjersko čišćenje u kojem progonjeni gubi sve, mirno razgraničenje, mirna promjena granica je civilizacijski čin u kojem dobivaju svi, ni jedan narod ne gubi, nakon čega život jedni pokraj drugi biva snošljiv i miran. Mirno razgraničenje je univerzalna povijesna vrijednost stara koliko i samo čovječanstvo. Ono ima temelj u mirnom bratskom razgraničenju očinstva, poslije kojeg braća ostaju i dalje braća. Podijeljeni i odijeljeni ostajući uvijek u zajedništvu na očinskom gruntu.

Zar je to nemoguće među narodima? Zasigurno da nije, ali je potrebno određeno kulturno civilizacijsko dostignuće zaraćenih naroda da pristupe mirnoj diobi i promjeni ratnih granica. Svijet i beha ratni dobitnici, Srbi i Muslimani, danas Bošnjaci, protiv su mirnih promjena unutarnjih beha granica, ali su za ratne progone i prisilna etničko vjerska čišćenja. Tim činom progonjeni Hrvati gube, i zgubili su sve, ali mirnom promjenom granica dobiva zamjenu za ostavljeno.

Što je onda u humanom preseljenju gore i opasnije od prisilnog progona, otimanja i osvajanja? Ništa, ama baš ništa, i ta dva procesa diobe naroda ne mogu se, pa čak i ne smiju ni po čemu upoređivati. Zločin progona, i mirno preseljenje. Protiv mirnog razgraničenja su uvijek bili i jesu okupatori, agresori, osvajači, jači i brojniji narodi. Svjetska zajednica, Srbi i Bošnjaci su protiv hrvatskog mirnog beha razgraničenja, u kojem bi došlo, po slobodnoj volji pojedinca, i do humanog preseljenja u kojem bi svatko svoj dio Bosne i Hercegovine  zamijenio za drugi, i svi opet ostali u njoj. I dok je emigrantsko „humano" preseljenje mirnodopsko osvajanje teritorija na koji ulaze, a sa svog ostavljenog protjerali sve kršćane, zahtjev beha kršćana katolika za mirno beha razgraničenje, humanog preseljenja kojim bi nadoknadio svoj gubitak, je "anticivilizacijski" čin.

Samo ratnici, oni koji su u ratu izvršili etničko čišćenje hrvatsko pravo nazivaju svojim imenom. Kako je to „etničko“ čišćenje ako BiH i dalje ostaje naseljena sa sva tri naroda, ostaje i dalje nacionalno i vjerski šarena, za razliku od ratnog etničkog čišćenja gdje su neki njeni dijelovi ostali etnički i vjerski čisti kao sve današnje islamske zemlje. Neki svjetski moćnici hrvatsko pravo na beha teritorij, na svoj nacionalni entitet, ne priznaju jer ne priznaju da je Bosna i Hercegovina zajednica Hrvata, Srba i Bošnjaka, da je BiH i srpska i hrvatska i bošnjačka. Da je priznaju takvom, a ne samo muslimanskom zemljom tada na mirno razgraničenje ne bi mogli pitati: "Kakva će onda biti reakcija Bošnjaka? Hoće li tek tako dozvoliti da im se zemlja raspadne bez borbe? Radi se o veoma ozbiljnim komplikacijama".

Ovim protivljenjem hrvatskom pravu Svjetska zajednica ne samo da ne priznaje Hrvate, već javno kaže da je Bosna i Hercegovina  muslimanska zemlja, i da njeno razgraničenje Bošnjaci ne trebaju prihvatiti bez rata. Znači Svjetska zajednica zagovara novi rat na ovoj europskoj periferiji i u tom smjeru učinila je sve da beha Predsjedništvo bude bez hrvatskog zastupnika, ali zato sa dva muslimansko-bošnjačka.

Vinko Đotlo