Temeljno djelo hrvatske renesansne književnosti

Obilježena 450. obljetnica Hektorovićeva "Ribanja i ribarskog prigovaranja"

Sveučilišna knjižnica u Splitu sudjeluje u manifestaciji Dani europske baštine u Hrvatskoj izložbom Marulianuma„450. obljetnica Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja“ koja je otvorena u srijedu, 10. listopada, u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu na Odjelu specijalnih zbirki. Izložbu je otvorila Mirta Matošić, ravnateljica Sveučilišne knjižnice, a popratilo predavanje dr. sc. Bratislava Lučina, voditelja Marulianuma i izbor izvornog rukopisnog i tiskanog gradiva srodnog temi iz zbirki Sveučilišne knjižnice u Splitu.

Prvo izdanje 'Ribanja i ribarskog prigovaranja' Petra Hektorovića, jednog od temeljnih djela hrvatske renesansne književnosti, objavljeno je u Veneciji 1568. U tom pjesničkom opisu trodnevne plovidbe od Staroga Grada na otoku Hvaru do uvale Nečujam na otoku Šolti i natrag spajaju se odrednice ribarske ekloge, poslanice i putopisa, pa djelo nema parnjaka ni u domaćoj ni u europskoj književnosti. 

Izložba ima tri sastavnice: foto-panoe, izdanja Ribanja iz fundusa SKS i dvije mrežne stranice. Prvi pano prikazuje izdanja Ribanja i pjesnikov utvrđeni ljetnikovac Tvardalj. Na drugom je zemljovid s ucrtanom putanjom plovidbe i slikama mjesta koja se spominju u Ribanju. Treći pano prikazuje Nečujam, kamo je Hektorović došao da se pokloni uspomeni svojega književnog uzora Marka Marulića. Jedna mrežna stranica donosi slike i tekstove o Ribanju, a druga interaktivni zemljovid plovidbe.

Narativno djelo u stihu Petra Hektorovića, u kojemu autor opisuje trodnevni boravak na moru s dvojicom hvarskih ribara: Paskojem Debeljom i Nikolom Zetom, te malodobnim Paskojevim sinom (kojem se ne otkriva ime i koji u dijelu ne govori). Ribanje obuhvaća oko 1700 stihova: govor pripovjedača i dijalozi i likova su u dvostruko rimovanom dvanaestercu, dok su umetnute narodne pjesme u drugim metrima (trinaesterac 8+5, osmerac, kombinacija deseterca i osmerca, bugarštički stih). Djelo je, kako svjedoči datacija autora na njegovu kraju, dovršeno u siječnju 1556., prvi put je tiskano u Veneciji 1568., a opisano se putovanje/ribarenje po svoj prilici odigralo u ljeto 1555. Kompozicija Ribanja je trodijelna: svakom je danu posvećen podjednako dugačak dio. Prvi dan družina ribari u Starigradskom zaljevu (u uvali Zavala i na rtu Kabal, a za objed pristaju u luku u kojoj se nalazi imanje Bartučevića (Lučišće), gdje susreću njihove težake i sluge te ih daruju ribom. Još na moru Paskoje postavlja Nikoli zagonetku (gatku) o ulovljenom zubatcu, koju Nikola uspješno razrješava i zaslužuje pehar vina, a poslije objeda obojica pjevaju dvije zdravice/počasnice  Hektoroviću, s početnim stihovima „Naš gospodin poljem jizdi, jizda da mu je“ i „Lipo ti je, brajo, pogledati lipa skoka junačkoga“. Zatim Paskoj pripovijeda zgodu na Solinskoj rici (Jadro) gdje je neki mudri čovjek velikom društvu objasnio tajnu kruženja vode u prirodi – Hektorović otkriva da je to bio Hijeronim Bartučević! Drugi dan prolazi u vožnji barkom do Brača i Suleta (Šolte). Ribari Hektoroviću pjevaju 'bugaršćine':

najprije Paskoj o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu, s temom svađe braće oko podjele triju zarobljeniih konja, što završava Markovim smrtnim ranjavanjem Andrijaša, Andrijaševim oprostom bratu i stereotipnom molbom da majci ne otkrije njegovu smrt. Zatim Nikola pjeva bugaršticu o Radosavu Siverincu i Vladku, udinskom (vidinskom) vojvodi, u kojoj Vladko na prijevaru zarobi Radosava te nakon što mu Radosav predbaci vlastitu, ali i ženinu nevjeru, naredi svojim slugama da ga pogube. Obojica ribara pjevaju Hektoroviću još jednu narativnu, baladesknu pjesmu, s početnim stihom „I kliče djevojka, i pokliče djevojka“, koju Hektorović najvjerojatnije nije napisao dokraja. U pjesmi djevojka pita kralja Šišmana na obali Dunaja: gdje su joj dva mlada kraljevića, a on joj odgovara da su zarobljeni kod cara Pajazita na Porti. Andrijaš moli turskog pašu da oslobodi brata Lazara i njega, uz obećanje da ne će pasati sablje, nego će postati kaluđeri u Svetoj gori.

Plovidba prema Nečujmu na Šolti daje povoda Hektoroviću da najavi posjet imanju don Dujma Baništrilića (Balistrilića), kod kojeg je znao boraviti i Marul Marko, te da pohvali Split i njegove 'književnike' i 'razumnike'. Potaknut Nikolinom nepažnjom – zaboravio je uzeti Hektorovićevu čašu, ispisanu arapskim slovima, dar prijatelja donesen 'od Damaška strane', pa su se morali vraćati na Brač – Paskoj govori o pogubnosti 'nepomnje', a zatim 'pripivajući' postavlja Nikoli zagonetke s pretežito kršćanskim moralno-didaktičkim sadržajem, koje Nikola 'odpivajući' rješava. Poskoj naposljetku niže izreke 'koje je govoril mudri Pitagora'. Jutro trećeg dana provede u Nečujmu; odlaze u crkvu, razgledavaju Balistrilićevo imanje. Na moru, pri povratku u Stari Grad, susreću galiju koja dolazi iz Splita; vlasnik galije, Hektorovićev znanac, ugošćuje ih na svom brodu, gdje pred svima detaljno opisuje i hvali Tvardalj: samu građevinu, njezino zelenilo (katalog bilja unutar kojeg se spominju oleandri i čempresi što ih je Hektoroviću darovao 'dom Mavar' Vetranović', ribnjak. I ovog dana ribari nižu naizmjence mudre izreke, koje se najvećim dijelom odnose na ljudske grijehe i vrline. Za večerom Hektorović drži ribarima poduži govor prepun vjeronaučnog znanja (deset Božjih zapovjedi; djela milosrđa; čin vjere, ufanja i ljubavi). Nakon noćnog ribolova pod svijećom vraćaju se prije izlaska sunca u Stari Grad.

U književnoj se historiografiji često raspravljalo o problemu žanrovske pripadnosti Ribanja te se ono trojako određivalo: normativnim renesansnim generičkim odrednicama ribarska ekloga i pjesnička poslanica te čisto deskriptivnim pojmom putopisni spjev. Strogo formalno gledano, Ribanje jest pjesnička poslanica upućena Jeronimu Bartučeviću: to signaliziraju ne samo za poslanicu karakteristično obraćanje primatelju na početku i na kraju djela (s datacijom), nego i brojna apostrofiranja naslovljena unutar teksta. Ipak, dužina djela, njegova segmentacija, dijalog likova, umetanje brojnih sekundarnih žanrova (narodne pjesme, zagonetke, mudre izreke, sve je to inkopatibilno sa  žanrom pjesničke poslanice kakav poznajemo u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Uostalom, informacijska je Ribanja kao poslanice za njezina primatelja beznačajna, pa on više figurira kao osoba kojoj je djelo posvećeno  nego kao stvarni primatelj pjesničke poruke. Atribut kao putopisni spjev djelo zaslužuje zbog činjenice što se u njemu stihovima tematizira putovanje moremi to što kompozicija djela slijedi itinerar. No opis onoga što putnici vide čini razmjerno malen dio ukupnog teksta, a i tu je uglavnom riječ o kultiviranom prostoru u prirodnom okružju (Bartučevićevo imanje u Lučišću i Balistrilićevo u Nečujmu). Paradoksalno, najviše je stihova posvećeno Hektorovićevu utvrđenom ljetnikovcu Tvardlju, polaznoj i dolaznoj točki putovanja.

U književnoj se povijesti raspravljalo i o 'realističnosti' Hektorovićeva djela. Realni toponimi i realni prostorno – vremenski odnosi u opisu puta te brojni banalni detalji ribarske svakodnevice što ih opisuje Hektorović zasigurno pridonose dojmu realističnosti. S druge strane, u djelu su brojni i knjiški, artificijelni postupci poput kataloga riba i kataloga bilja,stihovanih zagonetki i mudrih izreka dvojice ribara te Hektorovićeve završne parafraze katekizma.

Kao posebno nerealistični, neuvjerljivi dijelovi Ribanja, te kao estetski manjkav, svojevrsni kršćansko-moralizatorski balast, uvijek se ističu Paskojeve i Nikoline mudre izreke i zagonetke. No, takav tip književno posredovanog znanja ima dugu tradiciju  (srednjovjekovni prozni prijevodi i Marulićev dvanaesterački prijevod Disticha moraliaCatonis te je i u Hektorovićevo vrijeme bio sadržan u popularnoj moralno-poučnoj književnosti. A kao ne postoje nikakva ozbiljna istraživanja o recepciji takve literature, skepsa o vjerodostojnosti znanja Hektorovićevih ribara temelji se isključivo na intuiciji.

Jedno od općih književno-povijesnih mjesta o Ribanju jest i tvrdnja o autorovu demokratičnom stajalištu prema ljudima nižeg staleža, što Hektorovića razlikuje od njegova suvremenika Hanibala Lucića, koji je u pjesmi 'U pohvalu grada Dubrovnika' iskazao izrazito konzervativne, aristokratske ideje, a u poslanici Jeronimu Martinčiću i netrpeljivosti prema pučanima 'mnoštvo koje dil razbora ne ima'. Ta se tvrdnja oslanja na eksplicitne Hektorovićeve iskaze '… ter se stah čuditi /da su ljudi mnozi viditi priprosti, /zlorušni, ubozi, a imaju dosti / Jer s takimi ljudi budu pribivati / razum, pravi sudi, i njih odivati…' a ne relativizira je ni primjedba o njihovoj kršćanskoj provenijenciji. Doduše, s obzirom na preklapanje ideoloških stajališta sve troje glasova u Ribanju, moglo bi se zaključiti i da su likovi ribara izraz autorove žudnje za mirnim očuvanjem staleških granica. Čini se da je Hektorović imao pred očima slabije obrazovana, pučkog čitatelja: tome u prilog govore jednostavan stil, izostanak klasicističkog-idiličnog rekvizitarija, kršćansko-moralistički pasusi, narodne pjesme, anegdote o kruženju voda, pa i idealizirana slika priprostih ribara.

Već je Branko Vodnik (1913.) označio Ribanje kao 'najoriginalnije djelo stare hrvatske književnosti', istaknuo njegovu realističnost i Hektorovićev 'demokratizam' zasnovan na kršćanskom načelu ljubavi prema bližnjemu'. Slobodan Prosperov Novak (1997.) je u Ribanju vidio svojevrsnu sintezu i vrhunac humanističkog i renesansnog odnošenja prema baštini, prije svega prema njezinu jeziku i književnoj kulturi. Zbog poetske kompleksnosti, izražene izvornosti (na strukturnom i tematsko-idejnom planu) te ponajprije zbog neprocjenjivog književnopovijesnog značenja umetnutih književno-folklornih tekstova Ribanje i ribarsko prigovaranje ulazi u najuži kanon hrvatske renesansne književnosti.

Nives Matijević