Vrt zemaljski

Dom rodni

        Događa se u životu ovom da hrvatskim slovom pjesnici počaste

        djecu, bake, laste – pa i učitelje.

        A kad prođu ljeta i zakažu iz davnine želje, sred živoga svijeta

        pjesnici se sjete pjesmom počašćenih usred bujnih snova te im

        pišu snova ode i sonete, premda znat ne mogu da li i sad žive

        ili im se u grobu već anđeli dive!

        Istina je prava da pjesnici uvijek (a i oni stare) prisjetit se vole

        i pjesme i priča što sokole, što viđenja stara oživljuju, bude.

        Kada se na javi, snagom Božje volje, neka priča davna u snima

        pojavi, u trenutku blagom, povjeruju časom da sve prošlo iznova

        se zbude.

        I Hrvate, narod ponosan, zli udesi prate pa pjesnici često zaborave

        svog rođenja mjesto, jer u svjetu tuđu u pakao uđu gdje im sila

        vatre zadnje misli satre. Tek poneki znade da se vatra vodom a

        zatvor slobodom zamijeniti treba., jer i mlost Neba tada uz njih 

        biva. Dogodi se ipak u životu ovom da zalud se skriva ljubav što

        ju srce za dom rodni ima. Istom kada plamen te ljubavi svete

        bude vidljiv svima – zle mu sile prijete.

        A pjesnici- slobode vjesnici, boemi, poete, opet pišu ode i sonete

        te za djecu priče iz kojih na javu VRT ZEMALJSKI niče.

        I čeka.. još čeka, to grijeh nije,- da ga ruka neka makar čašom

        vode zalije!

Malkica Dugeč, 4. 8. 2018.