Kaplan: Kuda ide suvremeni svijet?

SAD će se u XXI. stoljeću pretvoriti u polinezijsko mestičku civilizaciju

Knjiga Roberta D. Kaplana "Osveta geografije" (Izvori, Zagreb, 2014.) izuzetno je štivo od 320 stranica. Vrlo je pregledno i čita se u jednom dahu. Kaplan je erudit (Braudel!), vidio je svijeta, slikoviti humanist(!) i objektivan stručnjak. Zemljopis je u djelu subjekt, ali ne deterministički jer bitan je činitelj i kultura i ljudski element koji uključuje povijesni i ekonomski razvoj. Možda sam pretjerao sa citatima, a objavit ću ih zbrda-zdola bez vlastitih komentara, tek kao vrijedno gradivo. Kratka biografija autora slijedi na kraju.

Kaplan započinje sa pričom o planinama koje su iako utočište švercera i bandita pretežno suzdržljiva sila koja u svojim njedrima štiti domaće kulture od žestokih ideologija modernizacije što prečesto poput pošasti muče ravničarske krajeve. (I Hrvatska i Hrvati u BiH i Crnogorci i Albanci u većoj ili manjoj mjeri su djeca planine op. T.T.) Početkom XX. stoljeća jedan od očeva geopolitike, Harold J. Mackinder, i njegov učenik, James Fairgrive, smatrali su da ideja Srednje Europe sadrži sudbonosnu zemljopisnu pogrješku kao trusno područje između Zapadne Europe sa njenim oceanskim interesima i euroazijske središnjice sa njenim kontinentalnim vidokrugom. Analiza Williamsona Murraya je da će se u XXI. stoljeću SAD suočiti s grubom zemljopisnom stvarnošću koju nameću dva oceana, zbog čega raspoređivanje američkih kopnenih snaga u udaljena područja postaje bezumno skupo.

Male i srednje velike zemlje poput Izraela, Velike Britanije i Francuske ne mogu podnijeti udare iste žestine kao što mogu megakontinentalne države poput SAD-a, Rusije ili Kine, stoga prijetnja njihova nuklearnog potencijala nije vjerodostojna. To znači da male zemlje poput Izraela mogu biti ili izrazito agresivne ili izrazito pasivne ako žele opstati. Od vojnog udara 1958. svaki je irački vođa morao biti sve represivniji kako bi na okupu održao zemlju bez prirodnih granica u kojoj žive Kurdi, te šijiti i suniti. Zbog složenosti znanosti danas dolazi do uskih specijalizacija, što može biti štetno za šire razmišljanje.

Ibn Haldun (XIV. st.) tvrdi da raskošan život na početku jača državu jer joj učvršćuje legitimnost, ali slijedeće naraštaje vodi u dekadenciju i tada vladari s periferije osvajaju prijestolnicu i stvaraju novu dinastiju. Arnold Toynbee tvrdi da što je okoliš ugodniji to je slabiji poticaj prema stvaranju civilizacije. Napetost između Grka i Turaka nije se pretvorila u rat upravo zbog masovne razmjene stanovništva iza 1920. Napoleonova izreka jest da poznavati zemljopis jedne zemlje znači poznavati njenu vanjsku politiku. Halford Mackinder ističe jedinstvo Euroazije i strahovitu stratešku važnost Srednje Azije. On razlikuje četiri rubne regije; jug (hinduizam), istok (budizam), srednji istok (islam), te zapad (Europa) (gdje je kršćanstvo? op. T.T.). Za Marshalla Hodgsona je Srednji Istok oecumena antičkog svijeta koja je rodila judaizam, kršćanstvo i islam. Mackinder razmatra 1904. Mogućnost (tada nerealnu, op. T.T.) da Kina prodre na ruski teritorij nakon čega bi postala vodeća sila! Dodaje da ocean prekriva 9/12 zemljine kugle, kontinent Svjetski otok (Euroazija, op. T.T.) 2/12! Robert Kaplan dodaje da 75 % čovječanstva živi u Euroaziji koja ima 65 % svjetskoga BDP-a, 3/4 energetskih resursa. (2012. godine, op. T.T.)

Mackinder veli da tko vlada Istočnom Europom kontrolira njenu središnjicu; tko vlada središnjicom kontrolira Svjetski otok, tko vlada Svjetskim otokom kontrolira svijet. Mackinder nakon Prvoga svjetskoga rata traži niz neovisnih država od Baltika do Jadrana kao prepreku Rusiji i Njemačkoj, npr. Veliku Češku, Veliku Srbiju, Veliku Rumunjsku. (blok od Estonije do Bugarske, op. T.T.) Na istoku želi uskrisiti Ukrajinu, Bjelorusiju, Gruziju, Armeniju, Dagestan, Azerbejdžan. Tvrdi da bi kontrola Grčke od strane velesile Središnjice značila vjerojatnost kontrole Svjetskoga otoka. Europa i Srednji Istok su daleko više pod utjecajem Središnjice negoli Indija i Kina, u kojima su stotine milijuna ljudi (danas preko 2 milijarde op. T.T.) odvojene od ostatka svijeta, te se mogu mirno razvijati. Zaključuje da budućnost treba u velikoj mjeri tražiti u monsunskim zemljama Indije i Kine.

Šveđanin Rudolf Kjellen (učenik Friedricha Ratzela) umuje da muževni i dinamični njemački Volk treba životni prostor (Lebensraum) od La Manchea do Baltika, Ukrajine, Male Azije i Mezopotamije koju treba željeznicom povezati sa Berlinom. Karl Haushofer iz Münchena želi istočnu Aziju pod hegemonijom Japana, Panameriku pod SAD-om, te euroazijsku središnjicu pod Nijemcima s talijanskim saveznicima koji bi dominirali cijelim Mediteranom. Pozivajući se na Nicolasa Johna Spykmana Kaplan uviđa da u J. Americi na trgovinu sa SAD-om otpada manje od  20 %, te da je trgovina EU-a,Japana i Kine prodrijela u tu zonu, koja je osim Kariba dosta izolirana od SAD-a. Spykman rubna područja Eurazije naziva Rimland (obrub). Kroz tu prizmu treba gledati američku nazočnost u Grčkoj, Turskoj, Vijetnamu, Koreji itd., te ruski pokušaj osvajanja Afganistana. Spykman (uoči smrti 26. VI. 1943.) 1942. godine razmišlja o potrebi jačanja (nakon što SAD pobijedi u ratu, op. T.T.) Njemačke i Japana naspram saveznicima Rusiji i Kini. Spykman se protivi ujedinjenoj Europi jer bi ugrozila prevlast SAD-a. Spykman se služio i A. T. Mahanom (Problem of Asia) koji gleda stvari kao klasični mornarički časnik, tj. smatra mornaricu sredstvom kontrole kopna.

Kaplan rezonira da će megagradovi biti u žarištu zemljopisa XXI. stoljeća; od 40 gradova iznad 10 milijuna stanovnika samo 2 nisu u trećem svijetu. Do 2023. godine 2/3 ljudi živjet će u gradovima; kako se euroazijski zemljovid bude „smanjivao“ zahvaljujući tehnologiji i rastu pučanstva, umjetne granice unutar toga zemljovida počet će slabiti. Teret upravljanja golemim masama gradske sirotinje postao je za državne vlasti teži nego ikada u povijesti (gradovi od 20 – 30 milijuna st.), Europa će do 2050. izgubiti 24 % svoje najbolje radne snage, broj starijih od 60 godina će porasti za 47 %. Tko će se doseliti? Afrika i Azija! Do 2050. godine će ukupno stanovništvo Europe, SAD i Kanade činiti 12 % svjetskog stanovništva (prije 1914. činilo je 33 %, oko 1870. blizu 50%).

Njemačka prednjači radi sklonosti konkretnim poslovima i decentralizaciji, u Grčkoj su ¾ poduzeća obiteljska; tamo ljudi bez obiteljskih veza ne mogu napredovati. Rusija zadovoljava 25 % potreba za plinom u Europi, od čega na Baltiku 100 %, te u Njemačkoj 40 % (odlična analiza ruske duše na 164. str.). Rusija ima najveće svjetske zalihe plina, druga je po ugljenu, osma po nafti – te posjeduje obilje struje i vode u istočnom Sibiru što može izvoziti u Kinu. Kina financira prugu kroz Kazahstan dugu 3.500 km. Prema Kaplanu energetski prebogati Kazahstan je Mackinderova središnjica. Mackinder je predviđao veliku budućnost Kini koja ima kontinentalno Carstvo, ali i duge obale u umjerenom i tropskom pojasu. Veliki zid, veliki kanal, konfucijanizam (relat. pacifistički), “meka sila“ što širi utjecaj trgovinom i diplomacijom. Kina nema ambiciju širiti svoju ideologiju ili sustav vlasti. Godine 2012. Kina troši 25 % svjetskog metala. Južnokinesko more čini 1/3 svjetskoga zračnog robnog prometa i ½ sirovina za SI Aziju; Kina kupuje rudnike u Africi i Aziji.

U središnjici je najlošiji Afganistan sa životnim vijekom od 44 godine i elementarnom pismenošću od 28 %. Srednji Istok ima 40 % svjetskih rezervi plina, 70 % nafte, kaotične granice i 65 % stanovništva mlađih od 30 ljeta. Na stranicama 249. i 250. nalaze se važni strateški podaci, katastrofalni pokazatelji za Saudijsku Arabiju! Saudijska Arabija je slabo naseljena i Jemen joj na JZ može postati opasan rival (predviđanje točno!, pisano 2012., op. T.T.). Geopolitički i energetski Iran je prevažan i ujedno je drevna civilizacija! Zanimljiva je intelektualnost i otvorenost šiitskog svećenstva koji ujedinjuje osjećaj za povijest, socijalnu pravdu i ideju mučeništva! Jordan ima najveći broj primljenih izbjeglica u odnosu na ukupno stanovništvo. Gomile razjarenih ljudi po prenapučenim gradovima su po autoru čudovišna budućnost svijeta, posebice arapskoga. Izazovi SAD-u su kaos na Srednjem Istoku, uspon Kine i teškoće u Meksiku. Svijet je slobodan samo ako je uravnotežen; autor želi svijetu duh humanističke srednjoeuropske tolerancije. (ne valjda Austrougarske? op. T.T.) 

Robert D. Kaplan rođen je 1952. u američkoj židovskoj obitelji; otac (vozač kamiona!) mu je usadio zanimanje za povijest. Kaplan je autor knjige „Balkanske sablasti, putovanje kroz vrijeme“ u kojoj predviđa raspad SFRJ. Tek 1994. se zalaže za NATO-ovu intervenciju u Jugoslaviji, te slanja mirovnih snaga u Makedoniju radi prevencije sukoba. Zanimljivo je da autor kao američki Židov želeći dobro Izraelu traži da ta država sklopi pošteni kompromis s Palestincima; on iskazuje i duboku simpatiju za visoku iransku kulturu. Od 2006. do 2008. je profesor na američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu. Od 2009. so 2011. član je Vijeća SAD-a za obrambenu politiku. Godine 2012. postaje glavni geopolitički analitičar instituta Stratfor; inače radio konzultacije za vojsku, mornaricu, zrakoplovstvo, FBI, CIA-u… Po njegovom mišljenju Amerika (SAD) će se u XXI. stoljeću pretvoriti u polinezijsko mestičku civilizaciju. Preporuča SAD-u kao sili na zalasku (ne rabi taj termin, dakako) preživljavanje po bizantskom modelu; više diplomacije i savezništava a manje sile koju treba inteligentno uporabiti. Zajedno s mnogim geopolitičarima kritizira odnos SAD-a prema Meksiku za kojega smatra da ga treba stabilizirati i involvirati u američki sustav. Kaplanova supruga Maria Cabral, s kojom je u braku od 1983., radi za Vladu SAD-a.

Teo Trostmann