Sveti Frane Ljubice Buble Dragojević

U prigodi proslave 800 godina prvog franjevačkog samostana i crkve Gospe od Anđela u Trogiru

„Godine gospodnje 2018. u spomen na dolazak svetog Franje u Trogir i gradnju prvog samostana franjevaca u Hrvatskoj, bratskim zajedništvom podigoše franjevačke provincije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“. Te riječi stoje u podnožju kipa sv. Franje Asiškog kojeg je izradila akademska kiparica Ljubica Buble Dragojević. Spomenik u prirodnoj veličini, dar je franjevačkih provincija u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u prigodi proslave 800 godina prvog franjevačkog samostana i crkve Gospe od Anđela u Trogiru.

Ljubica Buble Dragojević rođena je 1960. u Splitu, gdje je 1979. završila Školu likovnih umjetnosti. Diplomirala je 1984. kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Branka Ružića. Od 1984. živi i radi u Trogiru. Čvrsto ukotvljena u figuraciju, umjetnica kipareći stalno nadograđuje vlastiti refugij, nalazeći mjesta za ljude i za svece, biljke i životinje. Realizirala je različite tematske cikluse, od portreta osobitih žena, brodova, koza, stabala, mačaka, kao i ciklus posvećen Bogorodici s Djetetom. U svojemu skromnom atelijeru u Trogiru, gradu koji je i sam jedinstveni spomenik kulture i u kojem su remek-djela našeg kiparstva, ova je kiparica nalazila poticaje i izazove u tom bogatom naslijeđu modelirajući ga u žive oblike svojega kiparenja svagdašnjeg. Kritika je često isticala ovu njezinu značajku kao važnu poveznicu njezina kiparstva s naslijeđem koje je Ive Šimat Banov precizirao pišući da „…širi onaj intimizam s prošlošću a svojom smjelošću uporabe boja i materijala dokazuje svoju postmodernističku slobodu usvajanja i reinterpretiranja.“

Ljubica Buble Dragojević već dugi niz godina ostaje vjerna religioznim temama tražeći tako svoj put ka božanskom pa poput mnogih franjevaca koji su, uz poziv na svetost i franjevačko poslanje tražili uzor u svetom Franji poznatom kao 'umjetnička duša'. Slijedeći put franjevaca izrazitog umjetničkog talenta poput fra Bone Razmilovića zaljubljenika u Božju prirodu koji na svojim minijaturama slika stvorenja poput biljaka, kukaca…. Možemo reći da je Ljubica, također na tragu znamenite lirsko-pripovjedne pjesme – laude sv. Franje „Pjesma o bratu suncu“ (Il cantico di frate sole)!

Vinko Srhoj još davne 1994. godine izložbu Ljubica Buble Dragojević naziva „Dalmatinska biblija pauperum“… Ljubica očito ne voli naraciju 'horror vacija', ne zanima je visoki sjaj crkvene raskoši, potankosti kao ni opširnosti minijaturnog stila reprezentativne duhovnosti. Posebice kristološke teme oslikava na način dalmatinske „Biblie pauperum“, onog prisnog ansambla svetaca i ljudi koji se stoljećima susreću kao znanci i prijatelji, izvan ceremonijalnih poklonstava, liturgijskog rituala i patetičnih rezonanci muzike sfera. Na određeni način ove su sakralne teme najbliže  'privatnoj ispovjedaonici', božanskom kontaktu bez posrednika i uživljavanju malog čovjeka koji u religiji nalazi toplinu duhovnog doma.

Umjetnost Ljubice Buble Dragojević je naizgled vedra, ali tek nas iz prikrajka i zaobilazno dočekuje ona istinska ozbiljnost koja razvedrava i usađuje se u pamćenje kao nešto osobito, Umjetnica posjeduje drevnost, arhaičnost. Sklanja u sebe romaniku, gotiku, Asiriju, Egipat, konstelacije sunca i mjeseca, brata sunce i sestricu mjesec franjevaca i klarisa, sveto i profano i grad Trogir kao jedan od vrtova svojega vrta.

Ljubica Buble Dragojević stvara skulpturu za promatranje i uživanje, za iznenađenje i za ushit.

Nives Matijević