Dobili smo rat i sve izgubili u “miru”

Nije kriva ministrica kulture što je odrasla na AGITPROP kulturi

 

 

TKO NE PLATI NA MOSTU PLATIT ĆE NA ĆUPRIJI

(Hrvati niti znaju lagati, niti su sposobni za politiku, a još i manje su sposobni za napad. Jedino se znaju braniti od drugih ali nikad se još nisu obranili od sebe samih.)

Akronim SRAM prva su slova selektivne retrogradne amnezije memorije kojom je označena politička sudbina Hrvatske. U njoj je socijalistička vlast Pavelićevu NDH, za razliku od Nedićeve fašističke Srbije, obilježila fašističkom državom, a s njom Hrvate politički determinirala bez prava na utvrđivanje činjenica. Selektivno se pamtilo, slavilo, zagovaralo i osuđivalo. Zaboravljalo se ili se nije smjelo spominjati što Hrvatskoj ide u prilog još od vremena Austrougarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Titove Jugoslavije.

 

Hrvatska u svojoj povijesti nije imala pravo na političku riječ, pa i kad bi je dobila nitko je više nije respektirao niti ju je  želio čuti. Ovaj, površni prikaz, kako je to naveo Nebojša Popov u knjizi Srpska strana rata, je sudar sa srpskom tradicijom ratnika na visokoj cijeni, a s njom i sumrak svakog režima. Historijski poraz Srbije što je zapoćeo na Kosovu za Cara Lazara je beznačajan u odnosu na, možda i najveći, poraz Srbije što ga je doživjela u agresorskom pohodu Slobodana Miloševića na ostatke raspadajuće Jugoslavije. Uz pomoć JNA držao je konce rata i mira u bivšim jugoslavenskim prostorima sintagmom: „Ne umemo da radimo, ali umemo da se bijemo.“ Ostatak je to simbolike predrasuda Vidovdana, što je datum za koju je Srbija od kosovske bitke do atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika Ferdinanda i vidovdanskog ustava kojim je Kraljevina SHS proglašena personalnom dinastijom postala mitska industrija, koja se agresijom na Hrvatsku pretvorila, neovisno o strašnim žrtvama, u plašenje ježa golom stražnjicom što je bliže, da parafraziramo Dobricu Ćosića, „ako ne umemo da se bijemo znamo lagati i pobjede ostvariti politikom laži“.

 

Hrvati niti znaju lagati, niti su sposobni za politiku, a još i manje su sposobni za napad. Jedino se znaju braniti od drugih ali nikad se još nisu obranili od sebe samih. Dvadesetsedma godina (1991. – 2018.) današnje Hrvatske tragičan je ostatak obranjene države od srpske agresije i tužni ostatak referenduma njene neovisnosti kojom je stekla pravo na privatizaciju, a s njom na pljačku, po svemu sudeći, onoga što su roditelji djece komunizma u Titovoj Jugoslaviji konfiscirali. Referendum nije dao pravo državi na čuvanje arhive i na puno toga čega su se riješile države pod željeznom zavjesom kad su im, nakon pada Berlinskog zida, tajne službe onemogućene lustracijom da bi Hrvatska danas ispaštala za slobodu u Titovoj Jugoslaviji ili „Tko nije platio na mostu-plaća sad na ćupriji,“ sve što je socijalističkim zemljama bilo onemogućeno.

 

Hrvatsku političku i gospodarsku sudbinu nije odredio referendum niti obrana od agresije nego prodaja banaka i medija kao i tragično provedena privatizacija. Strani vlasnici vodeće dvije banke, uz neke inozemne, imaju korist od države u kojoj novac drže građani Hrvatske. Mediji su u funkciji interesa vlasnika nepoznatih gazda kapitala, a čitateljska klijentela „osuđena je“ na zgoditak od nagradnih igara, a u svemu ostalom na gubitak što ga „proizvode“ kolumnisti što se javljaju intelektualnim paradiranjem i parodiranjem kaotičnog stanja u državi kojoj bi pristajalo ime Apsurdistan sa suspektnim pravosuđem, bujnom administracijom, tajnim i sigurnosnim službama što rade za vodeće stranke umjesto za državu u kojoj više ni referendum nije građansko nego je političko pitanje zainteresiranih skupina za osobnu budućnost neizvjesne države.

 

Nitko nije odgovarao za raspad poljoprivrednih kombinata ili tvornica na otvorenom čiji je veći dio poklonjen AGROKOR-u uz konstataciju bolje da je zemlja pripala Todoriću nego da je propala Hrvatskoj. Za prodaju većinskog paketa dionica, a s njim i gospodarenja kompanijom INA-om nitko nije odgovarao. Pliva je prodana da bi u njoj danas zarađivala domaća proizvodna snaga za plaće zaposlenih iz profita vlasnika. Prvomajska je najvrjedniju tehnologiju rasprodala a da nitko nije odgovarao. I tako redom od neke Jugoplastike, Chromosa, Badela ili brojnih poljoprivrednih dobara u kojima su profitirali uvoznici umjesto proizvođači.

 

Zašto je Rijeka kao luka blokirana, a prometnica željeznicom zanemarena? Što je s Vulkanom, Trećim majom i koliko je Uljaniku bliže ime muljanik u kojem s jedva trećinom vlasništva država financiranjem čuva socijalni mir Istre u kojoj gradonačelnik Pule progoni ustaše kojih tamo nikad nije bilo umjesto da lovi lopove istarskog gospodarstva. Gospodarstvo je daleko ispod razine socijalističke proizvodnje, a radnički se štrajkovi premještaju iz jedne u drugu privatiziranu tvrtku koje naše službe ne kontroliraju nego skreću pozornost i odij na Zdravka Mamića i na Milorada Pupovca. Zdravko Mamić je sredstva stvarao za GNK Dinamo deviznim priljevom kojim nije oštetio sredstva proračuna, a Milorad Pupovac korišten je od politike kako bi se odij prema njemu prebacio na, ni krive ni dužne, Srbe. Nacionalne manjine nitko ne ugrožava u državi čiji su građani neovisno o vjeri i naciji socijalno, a ne nacionalno ugroženi. Napokon, nisu li nacionalne manjine dužne poštovati državu u kojoj zarađuju za život a nacionalno dostojanstvo braniti kad je to nužno. Nikad nisam razumio ljude što traže da većina brine o manjini kojoj nije stalo do  države u kojoj žive.

 

Hrvati, Mađari, Talijani, Romi i Česi s malom ili nikakvom plaćom ili mirovinom su jednako ugroženi za život onoliko koliko su Furio Radin i Milorad Pupovac nacionalno privilegirani. Srbin koji se vratio u svoj zavičaj o kojem Milorad nariče da nema struje vjerojatno je nije imao ni kad je Hrvatsku napustio, da bi se vratio kad se i Hrvatima gasi svjetlo u domovini koju napuštaju. Srpski i hrvatski stavovi dio su, neke vrste, povijesne tribine manipuliranja i različitog pretjerivanja u interpretiranju ličnosti i događanja kompleksne zbilje naše prošlosti zbog koje je nemoguće usuglasiti dosezanje istine; ona se ispituje sasvim privatno ili stranački bez jasne metodologije vezane za hrvatsko-srpske odnose koji se tumače emocionalno. Na njih ne gledaju isto Srbi u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji. Naime, Srbi u Hrvatskoj se ponašaju kao da Hrvatska domovina nije interes manjinski naroda, što je recidiv koji traje od vremena Austrougarske monarhije preko dinastičke monarhije, NDH i, reći čemo, Titove Jugoslavije koju većina Srba drži nastavkom Karađorđevićeve Jugoslavije pod drugim režimom.

 

Pojava „hrvatskog proljeća“ 1971. godine bila je punih dvadeset i pet godina Titove Jugoslavije (1946.) vrst dozrijevanja političke svijesti o tvorevini bratstva i jedinstva u kojoj je Srbija, u sustavu financiranja federacije, bila „jednakija“ među jednakima. Posljedice te, u početku tihe, revolucije gospodarskog ali i nacionalnog osvješćivanja osuđena je od partijske oligarhije  u ime borbe protiv nacionalizma kojim je dominirao maskirani srpski nacionalizam. To će povijest potvrditi dvadeset godina kasnije (1991.) idejom i akcijom stvaranja velike Srbije. Partijskom čistkom 1971. godine u kojoj su vodeći intelektualci zamijenjeni  karijeristima, protezat će se hrvatska politička sudbina do današnjih dana u ime čuvanja lika i djela druga Tita i tekovina revolucije bez spominjanja Golog otoka na jednoj strani i tri puta proglašavanog narodnog heroja ili ljubičice bijele na drugoj strani istine o Jugoslaviji kakva je bila u „demokraciji“ vrhunski kontrolirane države čak i u inozemstvu. Taj inozemni kadar tajnih službi kad je „tamo“ ostao bez posla, vratio se u Hrvatsku golemim znanjem i sposobnostima provokacija i subverzivnog djelovanja od kojih je posebno zanimljiv crtež fašističke svastike na poljudskom stadionu; on je visoko profesionalno i maštovito izveden pothvat kako bi se preko nogometa kao moćnog socijalnog agregata Hrvatska prikazala kao fašistička ili da bi se, nastavkom rata drugim sredstvima, diskreditirala. To je djelo koje nije mogao smisliti i ostvariti prijatelj Hrvatske, a najmanje navijači!

 

GODINE SRPSKE JESENI

 

Samo dvadeset godina od osude „hrvatskog proljeća“ (1971.) godine kao nacionalističkog čina javila se, kako bi ju valjalo zvati „srpska jesen,“ (1991.) godine kojom je eskalirao srpski nacionalizam tipičnim nacističkim ratom za stvaranje velike Srbije kao golemom zabludom balkanskog imperijalizma, ali i provincijalizma. Prošlo je puno godina da bi se tek danas potvrdilo kako je osuda „hrvatskog proljeća“ bio sudar dva većinska naroda u kojem je tad, ako je u pitanju nacionalizam, srpski pobijedio hrvatski nacionalizam stvoren ekonomskim razlozima. Sve što je Hrvatska prepoznala 1971. godine  da financirajući federaciju ulaže u razvoj Srbije pokazalo se činjenicom. Srbija je 1991. godine shvatila da njen opstanak ovisi o onome što je 1971. godine osudila kao „hrvatsko proljeće.“ Zabrinuta za ugroženost financiranja federacije (čitaj: interesa Srbije) od ojačanog republičkog i pokrajinskog vodstva postala je svjesna ugroze svoje administracije locirane u glavnom gradu kojoj je pripadala i JNA.  Zato je veliko pitanje je li JNA pronašla Slobodana Miloševića kojemu će biti potpora u jačanju srpskog nacionalizma agresijom na Hrvatsku i Sloveniju i nedugo zatim na BiH ili je Slobodan Milošević u JNA našao saveznika za agresorsku misiju ostvarenja Memoranduma SANU prema kojemu bi Srbija preuzela brigu nad Jugoslavijom za koju je, kako su plasirali floskulu, najviše žrtvovala u ratu, a najmanje dobila u miru. U svakom slučaju bio je to golemi strateški konstrukt od aktera koji su i danas aktivni.

 

Strahote agresije kojom je Srbija stvorila u BiH  Republiku srpsku Srbija ne priznaje. Ne priznaje žrtve Srebrenice. Ne priznaje ni agresiju na Hrvatsku u kojoj su najviše stradali Dubrovnik i Vukovar sa žrtvama na Ovčari. Srpska politika ne priznaje vojni i ideološki poraz što ga je doživjela u namjeri stvaranja velike Srbije. Naprotiv! Za vojni i politički poraz što ga je ostvarila vojno-redarstvena akcija Oluja i vratila Hrvatsku u svoje granice  Srbija je ratni poraz i egzodus srpskih izbjeglica prikazala kao izgubljen rat protiv ustaša, a ne kao neuspjelom, pomašenom i uzaludnom ratu za ostvarenje velike Srbije.

 

SRPSKI NACIONALIZAM JOŠ NITKO NIKAD NIJE OSUDIO

 

Srpski nacionalizam, kako u bivšoj državi tako i danas doživljavao se, i na neki način tolerirao, kao vrst prirodnog prava. Od vremena Karađorđevića pa do današnjih dana, nitko nije osudio srpski nacionalizam! Rehabilitirali su Dražu Mihailovića, osnovali su parlamentarnu nacionalističku stranku s vojvodom Šešeljom i na brojne načine dokazali da im je više stalo do uređivanja Hrvatske nego do svoje, ratom iscrpljene, države. Mjera kojom su Srbi osuđivali hrvatski nacionalizam nitko nije osudio kao pojavu srpskg nacionalizma; on je tek potvrđen, ali ne i ozloglašen Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) kao legitimitet što bez posljedica i straha legalizira pravo osuđivanja tuđeg  nacionalizma, ali ne i svojeg na djelu.

 

Kao što je od pojave Titove Jugoslavije do hrvatskog proljeća prošlo 25 godina tako je od „srpske jeseni“  1991. do vukovarskog protesta 2018. prošlo 27 godina a da još nije ustanovljena odgovornost srpskih agresora  za nestale, ni za počinjene zločine niti za materijalnu štetu. Protest u Vukovaru možda je samo povod za osudu zločina u ratu, a objektivno se odnosi na hrvatsko gospodarstvo što je manje stradalo ratom, a puno više politikom privatizacije i posljedicama koje nisu pomogle Hrvatskoj ni kao članici EU.

 

Hrvatskoj ništa ne znači što se obranila i vojno pobijedila srpsku agresiju, a u svemu ostalom je poražena gospodarski, politički, diplomatski, pravno i socijalno. Hrvatska uopće ne ovisi o poraženoj Srbiji nego o politički, radno i socijalno zapuštenoj Hrvatskoj koja ne samo da je zanemarila optužiti zločince i osuditi krivce za stanje države nego se bavi napadom na, recimo, ministra zdravstva koji definitivno nije kriv za kiretažu bez anestezije. Nije kriv što liječnici napuštaju državu kao što nije kriv za duge liste čekanja, za skupe ili nedostupne lijekove. Nije kriv što želi povećati priljev sredstava porezom na alkohol i duhan ili baš na ono što najviše ugrožava zdravlje. Nije kriva ministrica znanosti i obrazovanja što uvodi građanski odgoj kao nastavni predmet jer i sama nije imala odgoj u svakom od nastavnih predmeta odgovornih za formiranje discipline reda, rada i odgovornosti. Nije kriva što arbitrira sudaru digitalne i Gutenbergove galaksije umjesto njihovim nastavnim sadržajima.

 

Nije kriva ministrica kulture što je odrasla na AGITPROP kulturi proračuna što financira trenutno nikome potrebno  o čemu posebno svjedoči Vukovar koji sve što financira u okviru kulture trošak je bez pokrića. Nisu li to gradski muzej, Ružičkina rodna kuća i vučedolske iskopine? Našim vrhunskim umjetnicima glazbe nije potrebno ministarstvo kulture nego oni ministarstvu; ono je potrebno organizatorima troškova izložbi i festivala, glumcima, piscima i drugim umjetnicima koji svojim ostvarenjima nisu u stanju ni čašu vode zaraditi bez sredstava proračuna. U ime kulture kao i u ime sporta na snazi su  nedefinirani pojmovi socijalističke umjesto tržišne prakse. O tomu svjedoči  financiranje svega i svačega što nema veze s prirodom brojnih sportova ni s vrstama i dometima umjetničkih ostvarenja.

 

Po svemu sudeći od sumraka srpske politike bez katarze u njoj dominira industrija, laži, podvala i mitova s predrasudama da bi u Hrvatskoj politika ostala na tragu romantičarskog i provincijalnog mentaliteta s kompleksima neslavne političke prošlosti  za koju nema potrebe osjećati se krivom niti bilo kome odgovarati za državu NDH čija je i sama žrtva, a još i više od ostrašćenih neprijatelja Hrvatske štoje čini siromašnom, ideološki podijeljenom, diplomacjom nemuštom i nesposobnom za stvaranje  duha nacije.

 

P.S.

Ideološko usmjerenje srpskoj agresiji dale su sve vodeće instucije u Srbiji od SANU-a, preko umjetničkih institucija do Pravoslavne crkve. Osobito su bili aktivni književnici prikazujući Jugoslaviju kao srpsku žrtvu. Mediji su se od politički informativnih novina sveli na Miloševićev nacionalni bilten usmjeren na formiranje javnog mnijenja. Stručnjake će za potrebe agresije, kako piše Bojan Popov, zamijeniti narod.

 

Željko Mataja