Hrvatski Fokus

Nikako da Bero i drugi naivci napokon shvate da je dioničarstvo ortaštvo

 
 
Došlo takvo vrijeme pa dvonožna bića, kako bi ustanovila pada li kiša, ne izlaze iz špilje, niti njihovi današnji potomci otvaraju prozor već „upale“ internet. Pada, kaže taj, pa uzimaju kišobran. I sve je već manje više tako – ništa nije stvarno što nije virtualno. Moglo bi se reći; stvarnosti izvan (koprene) virtualnosti ni nema. Politike osobito, doduše za nju to nije neka novina, primjerice oduvijek je i predstava, pored ratova u raznim inačicama. Naravno, i rat je krvava, kreirana predstava, psina i varka. Zatim agresija i krv. Prisjetimo se Trojanskog konja – ma bez te kljusine nema ni danas agresije. Čitatelj će pomisliti kako krećem u neku geopolitičku analizu, hoće rat, ne će, gdje i tko će koga. Ali ne, samo mačetom krčim šikaru kako bih došao do teme – Agrokora, točnije njezine medijske ekspozicije.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/11/borislav-skegro.jpg
Borislav Škegro
 
Od proljetos me se zapravo ne dotiče, promiče pokraj mene. Sve te afere koje iz nje kao izvora, ustvari jezera, istječu. Drago mi je jedino što su radnici iz tog sustava uglavnom ostali na radnim mjestima, ako su, barem za njena trajanja do ovih dana. Malo me opet ta „štorija Todorić“ ponovno zainteresirala oko dana odluke britanskog suda o njegovu izručenju. Ustvari sam se iznenadio potrošnji vremena i prostora u mediji na temu hoće ga – ne će izručiti. Trošila se medija više nego li na dan finala svjetskog nogometnog prvenstva Hrvatska- Francuska. I, možda, samo malo manje nego na dan njihova dočeka. Meni se to činilo bedastim, bespotrebnim – izvještavati cijeli dan o slučaju čiji se ishod unaprijed znao – meni se barem činio poznatim. Zašto, o tome drugom zgodom, možda. Ni Blairica Todoriću nije mogla pomoći – samo si je Bernardića natovario na vrat. Pitat će ga: Odkud ti Todoriću pare? Bero, koji je o parama sigurno puno u fizici učio, još nije dokučio kako su ovdje te „pare“ za koje on uporno pita – novci.
 
Dvorac Agrokor
 
Kako bilo mene se toga dana više dojmio jedan drugi performans. Onaj iz Kulmerovih Todorićevih dvora. Redatelj Brešan jr., koji me sa svojim filmom samo jednom prevario pa sam ga i pogledao, organizirao je predstavu kao predigru novoga filma s naslovom „Koja je to država?“. Djelovalo mi je to em odvratno, em morbidno, kao poziv na linč iz loših „kaubojaca“. Budući sam znao, a već je i medija javila, kako se Todorić vraća kući, računao sam kako je to poziv „masi masa“ da ga s tim namjerama dočeka već na Plesu. Još ni suđen, još ni osuđen, savezni sudac još putuje u kaubojsku prašnjavu zabit – ali vješaj! Da je neki drugi dan bila  upriličena Brešan juniora predstava ni po jada, ali, majku mu kud baš po po' toga? Kad se još u Todorićevim dvorima već postariji junior B. pohvalio kako ga je Andrej Plenković pripustio i u Banske, ostalo mi samo za haknuti. Aha, tu smo dakle! Bila mi je već ta predstava izašla na živce pa sam htio nešto mam tim povodom napisati, ali onda sam se ohladio, misleći već će netko, ali nije.
 
Nečastivi u NSK
 
Zatim je stigla ta Dalićkina knjiga pod naslovom „Slom ortačkog kapitalizma“. Zapravo su me potaknule dvije stvari: prva ta promocija u NSK i druga njezino izdanje upakirano u Jutarnji u, za njegovu čitanost, i novina uopće u bezbroj primjerka. Ta pojava usred umirućeg novinstva me najviše potaknula na pisanje. „Otkud pare“, da citiram Beru, jer u zaradu od takvoga hita kao što je Dalićkin prvijenac ne mogu vjerovati ma me ubili. Jedino možda, pomislio sam, za to malo novaca, „para“ rekao bi Bero, kupit će ju i nepismeni samo da se jednom dočepaju i knjige i novina – jednim udarcem dvije muhe. Na predstavu knjige, predstavljanje, promociju došao je cijeli „Centralni komitet“, barem njegov izvršni dio,, mnogi poslovnjaci („ortaci“), Dalićkin učitelj Škegro, aktualni čuvar, nekad , državne riznice (Narodne banke)… i tko sve ne, čak i, nisam zamijetio druge, i jedan profesor, profesor Vedriš. Taj je tamo knjigu i „posvetio“  rekavši, malo preinačeno, tako sam razumio, kako je Dalićka ustvari napisala „pravce razvoja kapitalizma u Hrvatskoj“. Nu sve to nije ništa do li jedne obične, malo gušće medijine magluštine.
 
Kad sam ju razgrnuo i izašao na svjetlo bistroga dana vidim: najviše me zabrinjava naslov. „Slom ortačkoga kapitalizma“. Znači doktorica Martina Dalić predviđa nam smak svijeta („slom“) jer, osim ostaloga, kapitalizam je i – ortački. Uvijek bio i ostat' će, dakako, dok se ne „slomi“. Doktorirala je inače kod prof. Branka Grčića, kao i dr. Hajdaš. (A „sukob interesa“ – političar gradi viši status, a onda valjda i više bere – kod političara? Zašto taj sukob Oreškovićka nije ispitivala?)
 
Pored interesa, konkurencije u toj nesmiljenoj bitci za profit  nezaobilazna njegova sastavnica je i ortaštvo. A što ono na mnogim tvrtkama piše do li „Taj i taj i partneri“, dakle ortaci. Da ne tamburam, „teoretiziram“ dalje – a što je dioničarstvo do li ortaštvo? Ovdje se dvije, ha, podvrste kapitalizma „ortački“ i rođački“ (rasistička inačica „rodijački“ koju rabe liberal-fašisti) napadaju na pasja kola puna psovki. Dok kapitalizmom i danas, i to globalnim, drmaju – obitelji. Spomenut ću samo dvije stare Rockefellere i Rotschilde, te Bushove i Trumpove. Usput i Trumpa danas napadaju zbog rođačkog kapitalizma.
 
Kad smo kod Todorića, jer on je ipak glavni lik priče, onda se u njegovu slučaju može govoriti o njegovu ortaštvu s državom, pa bi to mogao biti i paradržavni kapitalizam. Ili tranzicijski kapitalizam koji onda pokriva i „rođake“ i „ortake“, a bogme i sve ostalo. Ili, prvobitna akumulacija kapitala u tzv. tranziciji. Baš jedna fina konstrukcija, da se Vlasi ne dosjete, „radnička klasa“, ustvari „masa masa“. Polako bih išao prema kraju, tek pitanje odakle toliko neznanje? Pa u njega smo utopljeni, jedva držimo glavu iznad vode s nama drma medija poput Jutarnjeg, Večernjeg, Indeks, svih tih silnih televizija uključujući i navodnu hrvatsku, najvažniji nam je pisac Ante Tomić, a komediograf i filmaš Brešan jr., tko zna koja derivacija Brešana seniora, pa ti profesori… Neki Vrdoljak nam, preko Divjakice, sad provodi reformu obrazovanja, onaj koji nam je na radijatore prikvačio one razbojnike (razdjelnike“). Stavljam točku dok se još nisam udavio, tek ću ustvrditi: ako se već mnogi trude oko definicije ovdašnjeg kapitalizma meni se najbolja definicija čini – Škegrin kapitalizam. On je taj operativac između naslova. Šutite dakle i plivajte dalje. Europa polako nestaje, a daleko je Amerika, koja se također trese. Tko zna, možda se kapitalizam ipak slomi i prije nego nas sprži globalno zatopljenje.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Srbovanje u Puli, Rovinju i Umagu

HF

Je li EPH moćniji od države?

HF

Propast “trećega puta”

HF

Novce za obnovu broda Galeb usmjeriti stradalima u potresu

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više