Kudrjavcev: Split mi je sve!

Znanstveno-stručni skup posvećen životu i radu Anatolija Kudrjavceva

Obilježavajući desetogodišnjicu smrti poznatog splitskog teatrologa, književnika, kritičara, prevoditelja, sveučilišnoga profesora i istaknutoga društvenog kroničara, Anatolija Kudrjavceva (1930. – 2008.), Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu i Književni krug Split, organizirali su 26. listopada 2018. u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Splitu znanstveno-stručni skup posvećen njegovu životu i radu.

Skup je organiziran s ciljem kako bi se osvijestio i utvrdio znanstveni i kulturni doprinos Anatolija Kudrjavceva i odala počast ovom istaknutom kroničaru grada Splita druge polovice XX. i početka XXI. stoljeća. Izlaganja na Skupu obuhvatila su područja i teme autorova djelovanja: književnost, teatrološke studije i kazališne kritike, publicistički opus i uredničku djelatnost. U sklopu skupa postavljena je i prigodna izložba fotografija Hommage Tolji Kudrjavcevu autora Feđe Klarića. Dekanica Filozofskog fakulteta u Splitu, prof. dr. Gloria Vickov je u pozdravnoj riječi istaknula Anatolijevo znalačko i nepotkupljivo kritičko pero, pozvavši da i ovaj skup učvrsti vjeru u obrazovanje novih mladih naraštaja koji će  pokušati dosegnuti vrsne Toljine zapise i prosudbe.

Anatolij Kudrjavcev rođen je 26. listopada 1930. u Solinu. U Splitu je završio gimnaziju 1949. i Višu pedagošku školu 1952. te diplomirao južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru 1963. Doktorirao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1982. disertacijom Književnost kao autentični, integralni i kreativni dijagnostičar bitnih pretpostavki splitske tipičnosti. Godine 1982. izabran je za docenta, a 1989. za izvanrednog profesora na Filozofskom fakultetu u Zadru. Bio je zaposlen kao nastavnik hrvatskog jezika u gimnaziji na Korčuli (1952. ‒ 1955.), u osnovnoj školi u Trogiru (1955. ‒ 1960.) i u Trgovinskom školskom centru u Splitu (1961. ‒ 1977.). Od 1977. godine do umirovljenja radio je kao sveučilišni profesor na Pedagoškoj akademiji (od 1998. Visoka učiteljska škola) i Odjelu za humanističke znanosti (od 2005. Filozofskom fakultetu). Na Filozofskom je fakultetu u Splitu do kraja života bio vanjski suradnik.

Uz redovni posao bavio se režijom i glumom u amaterskim kazalištima. Godine 1968. Kudrjavcev se počinje baviti kazališnom kritikom, a svoje kritike i feljtone redovito objavljuje u Slobodnoj Dalmaciji, postavši najtemeljitijim kroničarom splitskoga kazališnog života druge polovice 20. stoljeća (izabrane kritike objavljene su u knjizi Gledalac sa zadatkom, 1983.). Kao vrstan poznavatelj kazališnih ansambala i repertoara u Hrvatskoj dao je znatan doprinos proučavanju hrvatske dramske književnosti u suvremenom kazalištu, posebice teatrološkim raspravama u Danima hvarskog kazališta (2000-2007). Krajem šezdesetih godina, uz Petra Brečića i Dalibora Foretića, Kudrjavcev čini veliki trojac hrvatske kazališne kritike. Kudrjavcev je često bio član stručnih žirija i selektor kazališnih festivala. Godine 1980. dobio je Sterijinu nagradu za kazališnu kritiku, jednu od najprestižnijih kazališnih nagrada na području bivše Jugoslavije.

O splitskom HNK je rekao: „…Između splitskog teatra i mene ne postoji nikakav sukob jer za sukobljavanje vazda trebaju biti nazočne dvije strane. Ja se, zapravo, nisam ni s kim sukobljavao, a nikada ne sudjelujem ni u polemikama. Za mene ne postoji klasični i moderni teatar, nego samo dobar i loš. Uostalom, mnoge su supermoderne predstave dobile moje najviše kritičarske ocjene. To je stvar kriterija, a ne ideologije ili prohtjeva. A što se tiče kazališta, pogotovu splitskog, ono uvažava samo one koji ga hvale, pa makar kritike pisale osobe bez teatarskog iskustva i čvrstoga estetskog stava“.

Bio je aktivni član Društva hrvatskih književnika. Sudjelovao je na znanstvenim skupovima iz područja književnosti i teatrologije. Objavljivao je eseje, feljtone i putopise u književnim časopisima i u novinama, u Mogućnostima, Kolu, Kulturnoj baštini, Oku, Prologu, Smotri, Vijencu, Zadarskoj reviji i dr. Prevodio je s ruskog, talijanskog i engleskog jezika. Osim kazališnih eseja i kritika objavljivao je teatrološke studije, eseje, putopise i kozerije, a posebno se bavio prošlošću i sadašnjošću Splita i mitologijom života na Sredozemlju. Bio je jedan od pokretača i urednika kultnog splitskog humorističkog lista Berekin, za koji je napisao velik broj tekstova, a pod pseudonimom Žbirac godinama je pisao za Pomet, satirični podlistak Slobodne Dalmacije. Kudrjavcev je bio i urednik izdanja splitskog Književnog kruga, a napisao je brojne recenzije, predgovore i pogovore, predstavio je velik broj knjiga i uvijek rado pomagao neafirmiranim književnicima i poticao njihov rad.

„…O novomu svijetu i međuljudskim odnosima najviše mi je rekao i pojasnio književnik Marcel Proust, dok mi je o dramskom kazalištu najtemeljitije pouke dao A.P. Čehov. Svi ostali velikani prošlih razdoblja ipak su mi znatno dalji. Možda bi nam od tih davnih najbliži bio Miguel Cervantes, ali i za njega smo postali prebrzi i prepovršni.“

Kudrjavcev je bio zaljubljenik u splitsku povijest, subkulturu i mentalitet stanovnika grada. Bio je i strastveni kroničar rodnog grada i taj je dio svoga opusa ispunio ljubavlju i smislom za oslikavanje životnih anegdota u mediteranskom podneblju. U svojim djelima ulazi pod kožu grada Splita, u tijesne „kale, konobe i šufite“. Posvećen istraživanju i popularizaciji autentičnih tradicija splitskoga mentaliteta i prostora, u knjizi Vječni Split (1985) u zapisima putopisaca analizira svakodnevicu, društvene rituale i antropologiju Splita ranog 20. stoljeća. Splitsku urbanu svakodnevnicu opisuje i u fikcionalnim pričama Sitnice: starinske priče (1987), nadahnutima djetinjstvom u Velom Varošu. U kulturnopovijesnoj studiji Ča je pusta Londra… (1998) donio je opsežnu dokumentacijsku i faktografsku građu koja svjedoči o društveno-političkim zbivanjima i istaknutim pojedincima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. U knjizi U potrazi za izgubljenim Mediteranom (2001.) objavljene su izabrane kolumne iz Slobodne Dalmacije, u kojima je tematski zaokupljen baštinom i mitologijom staroga i novoga Splita. Šaljive kolumne o splitskoj prošlosti i suvremenosti, pisane arhaičnom splitskom čakavštinom, sabrane su u izdanju Povist Splita šćeto neto i splitske face (2006).

Kudrjavcev je bio rado viđeno lice na splitskim ulicama i trgovima. Pripadao je generaciji koja je stvarala i proslavila legendarni splitski picigin na kupalištu Bačvice, svakog je dana obilazio uličice Velog Varoša u kojem je proveo svoje djetinjstvo, šetao po Marjanu, a znao je i loviti ribu u splitskoj luci. Družio se i prijateljevao s vrhunskim hrvatskim intelektualcima, ali je uživao i u susretima i razgovorima s običnim ljudima.

„…Split mi je sve. Vatalo, kukalo, na pike, franje, špale, to ti je kad cente tučeš o zid, pa se približiš na pedalj njegovoj i onda nosiš, papagalo ke ora že, kolo kolo išulanca, zogarela, konop… To su mi slike grada u kojemu je vladalo siromaštvo, di su žene u Velome Varošu na prage prodavale ravanele i pomidore, to su ćakule i karanje s ponistre na ponistru… bančići isprid vrat, smij, batude, tombula u dvor, a okolo prajci, tovari, kokoše, oni mirisi i vonji…“

Kudrjavcev je umro u Splitu 23. ožujka 2008. godine, a kazališni kritičar, pisac i dramaturg Jasen Boko u nekrologu je napisao: „Split je izgubio svog najvjernijeg kroničara i zaljubljenika, kazalište ostaje siromašnije za glasni kritički sud, a tisuće studenata koji su se u Toljinim predavanjima susreli možda prvi put s pametnim, kritičkim razmišljanjima o kazalištu i dječjoj književnosti izgubili su profesora koji ih je zapravo učio kritički razmišljati o pravom životu, onom koji izviruje ispod puke pojavnosti stvari. Tragajući za Vječnim Splitom i izgubljenim Mediteranom, Tolja je obilježio ovaj grad.“

Nives Matijević