Kako je Staljinov komunizam ubijao Hrvate

Koga su Staljinovi žbiri prokazali stradavali su milijuni nevinih obitelji

 

 

(Crtice iz vrijednoga djela Ivana Očaka Hrvatsko ruske veze)

U svibnju 1867. je organizirana sveslavenska etnografska izložba u Moskvi. Ivan Kukuljević se opravdava Rajevskom da kao Veliki župan ne može doći, da mu je to čak i ban sugerirao, te da Austrija smatra panslavizam opasnim po sebe. Kaže da mora misliti na obitelj (ženu i djecu), jer su njegovi prihodi  6.000 forinti godišnje, te da bi sretan bio i sa duplo manjim prihodima da se može baviti književnošću i ne ovisiti o kolebljivoj i nestalnoj politici. (Ivan Očak, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 60.-61.)

(Ta mržnja naših ljudi prema Austriji gotovo je neshvatljiva (Strossmayer, Kukuljević, Medović, Supilo, Starčević…) op. T.T.) Prema M. Marjanoviću kanonik i povjesnik Rački je mladome Stjepanu Radiću koji je naumio ići u Rusiju kazao: "Novac Vam ne mogu dati, a preporuku ne ću. Ne ću zato jer mi Hrvati nismo za veliki svijet, mi smo samo zato da jedan drugome u lonac gledamo i da se koljemo dok se ne pokoljemo. Osobito nismo za Rusiju, a o njoj ništa ne znamo, pa zato u njoj ništa ne razumijemo. Jedni iz nje uteknu sa mržnjom, drugi se onda izdaju za Srbe, a ko duže u Rusiji ostane, porusi se kao da Rusa nije, hvala Bogu dosta. I vi ćete iz Rusije uteći, ili bolje ne ćete tamo ni doći, jer eto nemate novaca. A to je i dobro, Bogom".

 

Izvješćuje dr. Ivan Očak o Krunoslavu Herucu, pravašu, književniku, stručnjaku za agrar i jezikoslovcu koji je u Petrogradu živio kao riba u vodi sve do žalosnoga stanja istoga nakon revolucije 1920. kada Heruc vodi knjižnicu u Tiflisu i oba su mu sina poginula u ratu, a kćer umrla. Ostala mu je jedna kćer i psihički labilna žena. Kasnije Vaščenko nadopunjava Očaka zanimljivim odnosom Herucovim prema agrarnoj reformi i školovanju obrtnika i seljaka, te pomoći koju istome pruža Lenjinova supruga Nadježda Krupskaja i boljševički sekretar Alijev u Karakalpakstanu sjeverno od Turkmenistana. Iz te dobre namjere se rodila grozota Kolektivnih gospodarstava kolhoza.

https://hr.rbth.com/arts/2013/10/16/zivot_i_sudbina_hrvatskog_konzula_krunoslava_heruca_u_rusiji_drugi_dio_22813

 

Stranice Očakove o Herucu na str. 117.-119. su zanimljive, osobito Herucovo pismo Luju Vojnoviću koja tako podsjeća na Šantićevu pjesmu "Ostajte ovdje". U pismu Vojnoviću karakterizira Ruse kao hladne i mlitave, te traži da mi sami sebe podignemo i učvrstimo, a ne da vazda nešto bratski prosimo u Rusiji. Heruc pomaže hrvatske zarobljenike i nastoji Rusima objasniti uzroke okrutnog umorstva 13 hrvatskih časnika u Odesi (Odeski pokolj), te ublažiti velikosrpske pritiske, što nije lako jer su Srbi saveznici Rusa u ratu.

 

Stjepan Radić u Rusiji 1924. zapaža da na selu nitko ne zna za Marxa, da je samo 2 posto seljaka partijaca. Na ispitivanju u domovini policiji izjavljuje da će seljačka republika Hrvatska ostati u Jugoslaviji ako će ova biti pretvorena u federativnu seljačku republiku. Daljnji cilj i politički ideal HRSS-a je jadransko-dunavska federacija svih seljačkih naroda od čeških brda do Jadranskog mora. Pri razmatranju članstva u seljačkoj internacionali Radić se buni u Moskvi što postoji predstavnik Jugoslavije, jer "Jugoslavija ne postoji nego postoji (…) samo militaristička i zvjerska Velika Srbija pod službenim nazivom Kraljevina SHS".

 

Ante Ciliga se kao komunistički rukovoditelj već 1923. zalaže u "Borbi"da se Jugoslavija sastoji od pet republika (Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Makedonije) i dvije nacionalno miješane republike, tj. BiH i Vojvodine. Nasuprot laži koju Tito tvrdi u knjizi "JOSIP BROZ TITO Sabrana djela, Beograd, 1977." Istranin Ciliga je tada bio visokopozicionirani član KPJ. Tito besramno izjavljuje: "svaka nevjerica u socijalizam ugrožavala je jedinstvo revolucionarnih redova i služilo je neprijatelju. Iz tih razloga mi smo, vodeći energičnu borbu za jedinstvo Partije te pojave kvalifikovali kao trockizam ili liberalizam i neshvatanje osnovnih zadataka Partije koja je stajala pred revolucijom." (zapravo nevini ljudi su osuđivani u mirno doba da Staljin uništi stari revolucionarni kadar, te vojne prvake osim Vorošilova i zaguši svaku kritiku). Kasnije će Tito zajedno s Kardeljem podmuklo napadati Ciligu nazivajući ga fašističkim plaćenikom jer se u Francuskoj usudio svjedočiti istinu o životu u SSSR-u i jer je pušten iz SSSR-a kao talijanski državljanin. (lukav potez Mussolinija da upozna talijansko radništvo sa ljepotom života u radničkoj državi). Ciliga je bio tad odslužio tri godine zatvora koje u je GPU produžio za još dvije godine bez suđenja!

 

Mnogi Jugovići u Moskvi su nastradali u staljinskim čistkama, Milan Gorkić (Josip Čizinsky), Vladimir Ćopić, komandant brigade u Španjolskoj i 6 od 8 čelnih ljudi partije osim Josipa Broza. Staljin je čak pomišljao da ukine KPJ. Živojin Pavlović je tada odbio putovati u Moskvu, ali su ga titoisti nakon dugog mučenja ubili kod Užica, Srbija 1941. godine. (Tito u spomenutoj knjizi iz 1977. licemjerno navodi kako je čudovišno i do krajnosti nehumano strijeljati revolucionare i svoje dojučerašnje drugove kako je to činio Staljin!)

 

Mate Balota opisuje Antu Ciligu; "onaj isti Tone, japleničarski sin, odličan đak… gimnazije i Sibirije, koji zna kako izgledaju zatvori u Italiji, Jugoslaviji i Sibiriji (bit će 1941. Ante i u Jasenovcu, op. T.T.), "uvijek jednako samodopadan i superioran…, Istranin koji je vječito tražio polugu kojom bi dignuo i pokrenuo globus i sada sjedi tu sa mnom za stolom… i jede punim ustima za dvoje domaće makarune… (Flacius novi, op. T.T.) htio je da  se bori kao neki Herkul protiv svjetskog kapitalizma i protiv Staljina…" Napadati jednog komunista koji živi u demokratskoj Francuskoj da je jugoslavenski agent, fašistički sluga, ili da je sudjelovao u organizaciji atentata na Kirova apsurdno je, ali Partija djeluje kao sekta fanatika, ili ljudi vezanih strahom i interesom.

 

Pogledajmo kako je drug E. Kolman okarakterizirao knjigu Istranina Josipa Šajina "Prostor, vrijeme i  kretanje". Kolman piše: "Razobličavajući idealizam (Deborin i njegova škola) i mehanizam (Timirjazev) s pozicije marksističko-lenjinističke nauke o prostoru i vremenu, u radu nije dana kritika svih neprijateljskih koncepcija Buharina i dr. antimarksističkih pravaca (marksist Buharin je pomogao Staljinu doći na vlast, poslije pao u njegovu nemilost, op. T.T.)… Đuka Cvijić (brat Stjepanov) jedan od osnivača KPJ dospio je u Moskvi u nemilost. Prvo su ga izbacili iz posla, zatim iz hotelske sobe da bi zatim ljude koji su pokazali sažaljenje uputili (kao i njega) u Sibir. Rudolf Hercigonja ga je primio u stan na razgovor i dao mu hranu, Karlo Štajner (20 godina u Sibiru) mu je dao šupu da u njoj spava… Dragi drugovi, nema mjesta humanosti prema onima koji skrenu sa prave linije!

 

Karlo Štajner iznosi slučaj Antuna Mavraka koji je u očajnoj situaciji i potpuno odbačen od svih bio pun vjere u pobjedu revolucije i socijalizma… Godine 1937. i Tito dobiva poziv u Moskvu, ali ne odlazi! Jedan od hotela gdje su odsjedali strani komunisti bio je hotel Lux gdje je bilo špijunsko leglo i opasno mjesto za život, tako je poslije J. B. T. nazvao psa koji mu je slučajno spasio život na Sutjesci, BiH. Luxa je Tito upoznao u Prozoru BiH; pas je bio dresiran na njemačkom, pa mu je  davao komande na tom jeziku. Tito ipak odlazi u Moskvu 1938.; smatra se da je više stotina jugokomunista zaglavilo u staljinskim čistkama, te da je Tito napisao negativne karakteristike drugu Kamilu Horvatinu.

 

Vrlo je poučan i tragičan slučaj Vladimira Ivanoviča Pičete, filologa i povjesnika. Njegov otac Ivan iz Mostara je došao u Rusiju gdje postaje rektor na bogosloviji u Poltavi, te Vitebsku. Vladimir Pičeta se 1929. zalagao za uvođenje literarnoga bjeloruskoga jezika, za kaznu prestaje biti rektor Bjeloruskoga fakulteta. On je 1930. uhićen jer je predao pismo rođaku akademiku Ljubavskom, a 1931. je uhićen i njegov istoimeni sin, kemičar, koji je umro na robiji.

 

Kad je češki državnik Eduard Beneš (1934.?) posjetio Moskvu, Staljin ga upita želi li nešto posebno vidjeti ili se sresti sa nekim sovjetskim velikanom. Beneš zatraži da vidi V. Pičetu, našto Staljin hitno uputi dva agenta malom letjelicom u Vjatku (Sibir) gdje oni pokupe Vladimira, dovedu ga u Moskvu, obuku, nahrane, urede i narede da kaže Benešu kako je bio na stručnom usavršavanju. U razgovoru sa Benešom i V. Pičetom Staljin kaže akademik drug Pičeta, na što ga drug Pičeta ljubazno ispravi da je samo sveučilišni profesor. Staljin kaže ne, Vi ste akademik i otad Vladimir postade akademik sa ovjerenim papirom!

 

Ličanin iz Vrhovina Danilo Srdić postao je od običnoga vojnika komandantom korpusa i Staljinovim pobratimom. Kada je bila sječa časnika Crvene armije Srdić je uhićen noću i proglašen narodnim neprijateljem. Umro je u Sibiru, žena mu je dobila 8 godina robije, sin je morao raditi kao fizički radnik (stradao 1944. kao ruski vojnik). Stan im je oduzet.

 

Pravni konzultant i nekadanji načelnik štaba aktjubinske fronte Vladimir Šprajcer uhićen je 1938. Njegov grijeh: izvještavajući novinara o vrstama pšenice i slično naveo je da kolektivizacija slabo uspijeva jer tu žive pastiri nomadi. Žena i četvero male djece prolaze užasne dane. Majka je morala raditi svakakve poslove i trpjeti u stanu neke azijske pastire, službenike tajne policije. Bili su slabo hranjeni. Najstariji Zvonko upisao je medicinu u dalekoj Alma Ati, ali kad su tamo doznali da je otac "državni neprijatelj" upućuju ga 1944. na frontu. Prethodno je ravnatelja udario šakom jer mu je vrijeđao pokojnoga oca. Godine 1949. umire od tuberkuloze u 28. ljetu. Sestra učiteljica mu umire 1946. u dobi od 23 godine. Zora, također učiteljica umrla je od tuberkuloze 1957., stara 32 godine. Brat Vladimir poživio je i gradio mostove i dr. Progoni članova obitelji, nemogućnost upisa na fakultet, dobivanja poslova, useljavanje neugodnih sustanara, samo su neki od u arsenalu načina na koji je zagorčavan život ljudima koji najčešće i nisu bili neprijatelji sustava.

 

Naši iseljenici u SAD-u koji su bili naivni i otišli u Staljinov raj na zemlji teško su se razočarali, ali nije bilo puta nazad. Kristofor Mikelenić sa Ugljana uhićen je 1937. godine. Žena je govorila vlastima da će se ti strašni postupci u Americi doznati i razočarati ljude, ali oni su mi se smijali i govorili da ih se to ne tiče! Ne želim demonizirati sovjetsku Rusiju, grozne se stvari tada događaju i u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Jugoslaviji, Kini, Japanu… Priznajem da je izgrađena jaka vojska, tvornice metalnih proizvoda, podignuta znanost i tehnika, podizane škole i bolnice, ali i da se raspolagalo ljudstvom na strašno nečovječan i pogrješan način. Samo je sumanuta politika Hitlerove Njemačke "pomogla" da sustav dobije "infuziju"; vjerojatno je SSSR platio pobjedu sa više od 20 milijuna ljudskih života. Čini se da su i Njemačka te pogotovo Rusija danas razumnije države.

 

Teo Trostmann