Istina koju Bošnjaci trebaju priznati

Postoje tri ratne istine koje su ispisale hrvatska, srpska i muslimanska vojska

Što može ujediniti tako duboko i široko podijeljeno beha društvo. Dva i pol desetljeća otkako je svjetski policajac zaustavio pucanje i direktno međusobno ubijanje, u raskomadanoj, islamski vjerski radikaliziranoj, rasprodavanoj, Arapima darovanoj i okupatorima u amanet ostavljanoj zemlji, nikakvih naznaka o početku gradnje nekih mostova i zatrpavanja iskopanih provalija. Nikako da se pojave graditelji, da ih netko pošalje i da krenu u ozbiljne političke projekte gradnje mostova koji će spajati rastavljene i udaljene narode. Gotovo i da nema za njih mjesta u zemlji koja je pretrpana kako unutarnjim i još više vanjskim rušiteljima. Brojniji, bošnjački beha narod više interesira obnavljanje okupatorskih turskih spomenika, negoli gradnja novi, potrebni beha društvu više od svih agresorskih ostavština, a u čiju obnovu se ulažu sva materijalno novčana sredstva skupljena haračima i nametima, ispod kojih je raja doslovno gladna.

Sakib Mahmuljin

I umjesto da kao najbrojniji beha narod bude i pokretač gradnje međunacionalnog i međureligijskog povjerenja, što je temeljac neke i nekakve zajednice naroda, jednih pokraj drugih, da budu prvi na putu u neku podnošljivu i snošljivu, mirnu i za sve narode slobodnu budućnost, oni su ti koji razbijaju sve ostatke ostataka beha tolerancije i čine sve da zemlju vrate u okupatorsku prošlost, ili okupatora dovedu u beha sadašnjost. Taj prvi korak koji bi trebali napraviti nije težak, nije nemoguć. Potrebno je naime samo da priznaju druga dva beha naroda jednakima i ravnopravnima sebi čime se pravi odmah i drugi, veći i sigurniji korak, a to je da priznaju kako u Bosni i Hercegovini postoje tri ratne istine koje su ispisale i hrvatske i srpske vojske i muslimanska armija. Kada se priznaju te tri ratne istine vojski tada se priznaju i njihovi odnosno svoji i zločini i grijesi počinjeni na sve tri strane u krvavom građansko-vjerskom ratu za teritorij.

Krvavi i tragični rat još  nije zaustavljen u bošnjačkim glavama, budući da broj od 250 tisuća muslimanskih žrtava, koje je planirao i bio spreman žrtvovati Alija Izetbegović za islamsku Bosnu i Hercegovinu, nije dostignut, pa eto misle bošnjački generali i zlikovci da imaju još ratnika, spremni da ispune Alijin cilj. A kada im se doda i ono troje djece koja su rodile Muslimanke za Bosnu i Hercegovinu po zapovijedi Mustafe Cerića, šta ih može zaustaviti na tom krvavom putu. Nastavak rata kao da je neizbježan. Traži se mali povod za velike tragedije.

Ono što im najviše smeta, što bi moglo zapaliti vatru u beha političkim bespućima je istina koju moraju, danas ili sutra, priznati. Istina zločinačko terorističke ABiH, i njenih pripadnika mudžahedina. Uvijek kada se i mrvica, od bošnjačke strane, dobro skrivane istine zločina i zločinaca, progona, etničkih čiščenja, rušenja crkava i grobalja, silovanja, konclogora za Hrvate (Gluha Bukovica i Halid Genjac) Armije Bosne i Hercegovine i mudžahedina otkrije, i svijet je ugleda i prihvati, nastaje velika panika u bošnjačkim redovima, i pretvaraju je u ratnu retoriku i prijetnju. Samo i ta mala mrvica pokazuje strahote zločina tih terorista i oni su u nekim slučajevima napose nad hrvatskim narodom, najveći i najbrutalniji u beha sukobu. Oni otkrivaju udruženi zločinački pothvat Armije Bosne i Hercegovine, u čijim redovima se isticao i građanski član u beha Predsjedništvu Željko Komšić i El mudžahid ratnika. S ponosom ističu ime koje su sebi izgradili zločinima i terorom nad hrvatskim narodom, zločinačka A BiH.

Budući da taj naziv potvrđuju sve više otkriveni zločini, a što traži i odgovornost onih koji su ih počinili i onih koji su zapovjedali tom terorističkom vojnom organizacijom, strah obuzima komandanta  Trećeg korpusa A BiH, jednog  od najbližih saradnika Alije Izetbegovića, Sakiba Mahmuljina. Zapovjdnik  koji svim sredstvima, čak i novcima poreznih hrvatskih obveznika, i lažima pokušava skinuti to ime sa svoje  armije, u kojoj je bio jedan od zapovjednika, a pod čijim su zapovijedanjem počinjeni strašni zločini nad Hrvatima.

Sakiba Mahmuljina više boli to što su u toj terorističkoj armiji bili vjerski borci iz arapskih zemalja, budući da su bili pod njegovim zapovijedanjem i komandnom odgovornosti, a počinili su zločine u nekim dimenzijama veće i od takozvane A BiH. A zar je u toj i takvoj armiji, samozvanoj A BiH, mogao iz bilo kojih razloga biti i neki nemusliman. U armiji u kojoj su bili mudžahedini i drugi arapski zlikovci, ubojice kršćana i istrijebitelji kršćanstva. Zasigurno da u takvoj zločinačkoj armiji nije bio niti je mogao biti nemusliman i time biti sudionik zločina nad vlastitim narodom. Bili su neki izdajnici, „građani“, oni kojih ima svaki narod, i ima ih u svakom vremenu, oni koji su se pokazali, a tako i prije rata živjeli kao poturice gore od Turčina. To su oni koji i danas komšičiraju, „građaniziraju“ po zemlji ponašajući se gorima i od Turčina kojem su služili u ratu u postrojbama takozvane abih, zapravo muslimanske. Kao što služe muslimanskim zapovjednicima u vlastitoj kući i domu tako danas služe i muslimansko-bošnjačkoj politici osmanizma i radikalnog islamizma.

Govoriti da je muslimanska vojska u građansko-vjerskom beha sukobu za teritorij, Armija Bosne i Hercegovine, govor je unitarizma, centralizma i muslimanskog vjerskog radikalizma koji bi trebao pokriti i pozeleniti cijelu BiH, po uzoru na najradikalnije islamske zemlje. One koje danas grade, na tom putu, džamije i islamske vjerske objekte gotovo za svakog vjernika po jedan. Gradnjom tolikog broja vjerski islamskih objekata želi se Bosnu i Hercegovinu i na taj način osvojiti, i etnički očistiti, jer nastavi li se ovaj tempo gradnje za nekoliko desetljeća zemlja će biti toliko džamijanizirana da ne će biti prostora za gradnju kuća i domova. I to je  istina koju Bošnjaci trebaju priznati, njom bi se srušili mnogi zidovi dioba, poravnale provalije između naroda, čime bi postala snažan temelj buduće po uzoru na Švicarsku konfederalizirane Bosne i Hercegovine. 

Vinko Đotlo