Radoslav Đurić dvije i pol godine proveo je u redovima „Jugoslavenske vojske u otadžbini“, pod komandom đenerala Dragoljuba Mihailovića, dok mu nije pukao film. Onda je prešao u partizane. Razlog će danas mnogi osporiti, ali je on jednostavan: nije podržavao bratoubilačku borbu i želio je tući okupatora.
Radoslav Đurić se rodio uIlidži kod Sarajeva 1906. godine. Prošao je kroz Vojnu akademiju i napredovao je kroz redove Jugoslavenske kraljevske vojske da bi ga rat zatekao na položaju načelnika za vezu 2. armije. Tijekom rata bio je načelnik štaba Bosanske pješačke divizije oko Banja Luke, a nakon sloma države ilegalnim je kanalima stigao u Beograd gdje jepokušao stupiti u vezu s oficirima koji su na Ravnoj Gori odbijali prihvatiti kapitulaciju. Na slobodni teritorij došao je u rujnu 1941. godine, nakon oslobođenja Čačka, a pukovnik Mihailović mu je dao zapovjedništvo nad četnicima u slijevu Zapadne Morave; potom je zajedno s partizanima vršio opsadu Kraljeva početkom listopada.
Đurić odbija naređenje da napadne partizane i piše Vrhovnoj komandi koja je u Užicu; to je kasnije objasnio riječima: "Nije se moglo izvršiti kada smo vodili jednu veliku borbu s okupatorom, gdje su bile i zajedničke kolone, i zajedničke ambulante i zajednički liječnici, i izmiješane jedinice. Nije se moglo nikako dopustiti da se u tijeku borbe s okupatorom napadne jedna strana, jer su borci i jedne i druge strane bili za suradnju".
Četnici, međutim, doživljavaju slom u borbama s komunistima(jedini uspjeh je zauzimanje Gornjeg Milanovca), a partizani prijete da osvoje i samu Ravnu Goru i likvidiraju čitav četnički pokret. Draža i njegovi najbliži suradnici mole Đurića da intervenira i sklopi primirje, što ovaj uspijeva da izvede kasnije tog meseca. Dragiša Vasić mu kaže: "Vi ste nas spasili". Ubrzo stiže na Ravnu Goru pa po Dražinom naređenju kreće obilaziti kotare, i shvaća da četnici ne poštuju dogovor i da masovno razoružavaju partizane nakon sloma Užičke republike uz objašnjenje da su to Dražina naređenja. Mihailović ga potom šalje u istočnu Bosnu da obiđe Dangićeve četnike; njegov izveštaj pokazuje da se Jezdimir Dangić sastajao i ručavao s Nijemcima, da je kompromitiran u narodu i da "pri nailasku partizana on nije mogao naći ni 100 ljudi koji bi htjeli da brane njega i štab".
Godinu 1942. provodi na položaju komandanta Južnomoravskog korpusa, a u jesen te godine Draža mu izdaje naređenje da se poveže s Velčevim iz bugarske organizacije Zveno i Zervasom iz grčke grupe EDES radi dizanja općeg ustanka protiv Nijemaca. Od toga nije bilo ništa. Početkom naredne godine uspostavlja mrežu u Nišu, i naređuje diverzije na pruzi Niš-Skoplje.
Nakon što je preko svojih obavještajnih krugova u Beogradusaznao da je Jevrem Simić na platnoj listi Gestapoa, obavijestio je o tome Dražu ali mu je ovaj rekao da je Simić njegov drug s klase i da se ništa ne brine. Đurić mu je rekao da će, ako se Simić pojavi na njegovom teritoriju, biti uhićen kao njemački špijun. Istovremeno, Draža mu je branio da napada njemačke linije komunikacija po Srbiji sjeverno od Uroševca. Đurić, pak,cijelo vrijeme održava vezu s komunistima, odbija napasti partizanski bataljun sastavljen od Albanaca u kojima je bila saveznička misija, i obavještava britanskog časnika da četnici i nedićevci zajedno tuku komuniste. Engleski časnik u London javlja da većina Đurićevih četnika ne će sudjelovati u „bratoubilačkom ratu“.
Želja Mihailovića da mu postupno oduzme zapovjedništvo pogoršava njihove odnose, a kada 21. XI. 1943. godine četnici i Nijemci prave prve formalne ugovore o zajedničkim akcijama protiv partizana, major Đurić počinje shvaćati da tu više nema što tražiti. To mu postaje još jasnije nakon likvidacije kanadskog Srbina Branka Radojevića, odnosno Charlesa Robertsona, koji je bio prebjegao komunistima na Jastrepcu.
Konačno, Dražina nevoljkost da britanskim komandosima na Đurićevom teritoriju dozvoli vršiti sabotaže, kao i klanje ljudi u Vraniću i Boleču, postaju kapi koje prelijevaju čašu. Jednostavno, sve mu se skupilo i on u ožujku 1944. godine počinje s pripremama za prjelazak u redove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Draža naređuje njegovo uhićenje, grupa oficira mu napada štab 18. svibnja, ali on uspijeva pobjeći.
Tada postaje komandant Južnomoravske divizije NOVJ, sudjeluje u razbijanju četnika i ljotićevaca u Jablanici i Toplici, postaje pomoćnik načelnika Glavnog štaba za Srbiju i prvi zamjenik generala Koče Popovića. Tuče se i kod Ibra i Kopaonika. Poslije kraljevog govora od 9. rujna s velikim uspjehom mobilizira četnike da prijeđu u NOVJ. Iz rata izlazi kao pukovnik, svjedoči protiv Draže 1946. godine, i odlazi u mirovinu 1948. (vjerojatno zato što nije bio baš naklonjen komunizmu). Umire 1980. u svom stanu u Beogradu. Svoja ratna sjećanja objavljuje u knjizi. Zanimljivo je to što mu je nadimak bio Herman (kao i He-He), zanimljivo zato što je bio jedan od rijetkih u četničkim redovima koji je beskompromisno zagovarao borbu protiv njemačkog okupatora.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više