U tuđini se hrvatskom riječi i najveća bol liječi U tuđini se hrvatskom riječi i najveća bol liječi. Tko se hrvatske riječi boji – na klimavim nogama stoji. I u snima, i na javi utjeha je riječ hrvatska kad se slavi. Nema dana, nema sata da se za riječ hrvatsku Hrvat k'o za slamku spasa hvata. Hrvatski se jezik u tuđini ori, al mu nisu svi dostupni dvori. Istom kad tuđinac riječ hrvatsku čuje, za njenu se slavu propitkuje. Draže mi je tuđ tuđinu biti, neg hrvatsku riječ zaboraviti. Ma koliko da poštujem tuđe, svoje ne dam i volim sve luđe. Riječi tuđinca počesto zabole pa hrvatske riječi nas sokole. Ni tuđincu, niti svome bratu nikad nemoj dati na riječ hrvatsku nogom stati! Tuđa srca ko i naša biju, al' hrvatska svi ne razumiju. Mnoga hrvatska srca od čežnje prepuknu, ali nikad ne jauknu. Domovina i daleka da je, riječ hrvatsku uvijek prepoznaje. I tuđina Hrvatima domovinom biva, kad se u njoj riječ hrvatska i zbori i sniva. Tko nam svjetlo rodne riječi gasi, molitvom nek svoje od zla spasi! U tuđini kadikad se čini da kroz jezik hrvatski sve smo bliže svojoj Domovini. Kada srce od čeznuća gori, u tuđini šutnja hrvatski govori! Hrvatskim kad zborim jezikom, ja vjerujem da sam svoj na svom. I tuđina često danak krvi išće pa se riječ hrvatska u molitvu stišće. Tko pod tuđim krovom gorke suze lije, nek se rodnom domu povrati što prije. Tuđina je nada odmorište, al i u njoj gladna djeca vrište. Malkica Dugeč, 25. 9. 2018.