Ogrlica od sjećanja

      Usred budnih snova

        Redaju se sjećanja na javi, ali i u snima što ih sve više i više

        ko mrava u travi ima. Neka srcu prionu, neka u se utonu pa

        sve tiše, tiše java ih izbriše. Istina: sjećanja imade što bubre  

        od nade  da će  potrajati i onda kad nitko za njih ne ushtjedne

        znati, ali ona bit će živa uma zvona i zvonit će, zvonit, bit će

        svog života spona.

        U ljudskome vijeku sjećanja se nižu ko biserja zrna u đerdanu

        skupupa su kadikada baš sva na okupu. Poneko  nas zrno zavije

        u crno, ali ih dosta ima što ljudima svima predznak sreće budu.

        I vrte se. Svijetle pred očima ko krijesnice usred crne tmice.

        Sjećanja dozovu i mrtve i žive prijatelje, znance. Povezuju davne,

        zla i dobra lance. Ponekima sude maštovito, hladno. U doba

        prikladno. Nemajući svijesti da su već odavno san mrtve

        povijesti. Dogodi se tako i sred budnih snova da uskrsnu sjećanja

        i stara, i nova. Ako iz njih govor i lik prijatelja začuje se kao kraj

        vas da su i živi i zdravi, zamolite Boga da ih opet u prošlost otpravi,

        i da vašu savjest na miru ostavi!

        Ni sjećanja na najdraže naše nisu uvijek dobrodošla, jer podsjete

        na zbivanja prošla. A poneka i dane buduće što moraju doći jednog

        jutra – ili jedne noći!

Malkica Dugeč, 2. rujna 2018.