Radim i živim u krajnje neprimjerenim uvjetima

Danas moje radove možete naći u fundusu Moderne galerije, Kabineta grafike HAZU-a, knjižnici MSU-a…

 

 

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Karlovca, Alfred Krupa, autor je respektabilnog opusa. Izlagao je na brojnim izložbama.

• Posljednjih godina vrlo ste aktivni na međunarodnom planu, doista diljem svijeta.

– Točno. Zadnjih godina sam doista bio vrlo aktivan u inozemstvu, na svih 6 kontinenata (jedino još nisam na Antartici!). Međutim trebam reći, točnosti radi, da moja međunarodna aktivnost počinje odmah nakon akademije 1995. godine kada izlažem sa skupinom hrvatskih slikara u Bensheimu u Njemačkoj, a već iste godine odlazim u London na svojevrsno kratko studijsko putovanje gdje slikam na obali Temze i posjećujem Kraljevsko društvo akvarelista, Galeriju Tate, Nacionalnu galeriju. Godine 1997. ponovno putujem u London, a tada odlazim i na putovanje u Italiju gdje radim u Firenzi na obali Arna i kod Solesina (provincija Padova). Godine 1998. odlazim na studij japanskog slikarstva tušem u Tokyo kao prvi hrvatski slikar stipendist japanske vlade (Monbusho). U godinama 2000. i 2001. izlažem na skupnim izložbama u Munchenu. Od 2013. godine predstavljan sam (pod time mislim na samostalne i skupne žirirane izložbe, umjetničke festivale, sajmove umjetnosti, uvrštavanje u zbirke, predstavljanje/objave u stranim medijima i svu ostalu aktivnost) u Kini, Australiji, Pakistanu, Albaniji, Ugandi, SAD-u, Kanadi, Kolumbiji, Kostarici, Meksiku, Španjolskoj, Italiji, Poljskoj, Čileu, Francuskoj, Srbiji, Litvi, BiH, Mađarskoj, Sloveniji, Engleskoj, Peruu…

 

Istaknuo bih međunarodne izložbe erotske umjetnosti u Detroitu i Londonu (gdje je to bila 1. takva izložba), kineskog slikarstva tušem u Anshanu u Kini, u Orangeu u Australiji, međunarodni salon u Parizu, izložba i postav Međunarodnog muzeja akvarela u Fabrianu u Italiji, samostalnu izložbu u Galeriji Preporod u Sarajevu u sklopu festivala „Sarajevska zima“ i druge. Moji crteži, akvareli ili knjige umjetnika (artist'sbooks) mogu se naći u galerijskom sustavu TATE u Londonu, Franklin Furnace-MoMA u New Yorku, Šleskom muzeju u Katowicama u Poljskoj i u nizu drugih javnih i privatnih zbirki.

 

• Kakva su iskustva?

– Iskustva su vrlo poticajna i afirmativna. Konkretno, za svoj (umjetnički, društveni i volonterski) rad sam primio i niz nagrada, od umjetničkih do državnih (Pakistan, Kina, SAD, Rwanda, Uganda, Albanija i dr.). Iako je na tome ne gradim svoju reputaciju (i držim to sekundarnim) lijepo je vidjeti da netko cijeni tvoj rad i da je to formalizirao.

 

• Što ste osobno Vi dobili kontinuiranim prisustvom na međunarodnoj umjetničkoj sceni?

– Svaki puta kada se umjetnik prijavljuje na neki natječaj izlaže se prosudbi nekog kruga ljudi, žirija, komisije. Nakon nekog vremena tj. nakon nekog broja izložbi različitog profila u raznim ustanovama po svijetu ispostavi se da su vaš rad „odobrili“ ili „pozitivno ocijenili“ sasvim različiti (po dobi, školovanju, filozofiji i shvaćanju umjetnosti, iskustvu, afinitetima, motivima) i nepovezani ljudi. Tada se utjecaj lobija, stranaka, „prijatelja i neprijatelja“ minorizira. To je svakako jedna široka i objektivna potvrda (koliko to ona u umjetnosti može biti). Druga stvar koju sam dobio je to što je za moj rad čuo (tj. vidio ga) vrlo veliki broj ljudi. Tako da danas razni portali, blogovi i stranice „sami od sebe“ objavljuju moje radove tj. promoviraju ga, i ja to gotovo uvijek naknadno saznam (QUINQUABELLE, Mono Chroma Magazine, DistrictArtisan, ZzzClan, Vena Amoris, Port.hu i drugi). Prošle godine je globalno ugledni dvojezični (španjolski i engleski) magazin Arte Al Limite (AAL) iz Santiaga objavio prilog tj. osvrt na moj rad na 6 stranica.

 

• I u domovini često izlažete kako na skupnim tako i na samostalnim izložbama.

– Da. Iako mi je težište na međunarodnoj prisutnosti, trudim se ostati aktivan (kroz izložbe, kolonije, i druge slikarske akcije) i u Hrvatskoj. Od 90-ih moji radovi su nerijetko bili izlagani uz radove umjetnika poput Ede Murtića, Miroslava Šuteja, Ivana Kožarića, Marijana Jevšovara, Đure Sedera, Josipa Vanište, Alfreda Krupe starijeg, Zlatka Kesera, Vatroslava Kuliša, Svebora Vidmara, Josipa Biffela, Matka Trebotića i drugih. Prvo predstavljanje širokoj hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti dogodilo se 1990. godine u tada mega popularnom magazinu "Vikend". Danas moje radove možete naći u fundusu Moderne galerije, Kabineta grafike HAZU-a, knjižnici MSU-a, Kabinetu akvarela Gradske galerije umjetnina u Slavonskom Brodu, Gradskom muzeju u Karlovcu i na drugim mjestima. Trenutno traje izložba u Europskom Domu u Zagrebu „Gojanović-Krupa-Martinović“.

• Osim toga objavljujete i knjige vani.

– Točno. Nešto od toga su tkz. knjige umjetnika što je konceptualna i avangardna umjetnička forma, a nešto klasična knjiga. U kolovozu ove godine izašla je u SAD-u moja dvojezična knjiga „Texts-Tekstovi (1994.-2017.)“ i koja se nalazi u distribuciji na svim kontinentima. Radi se o odabiru članaka i bilješki (86 stranica) koje sam počeo pisati još kao student na ALU-u u Zagrebu. Naišla je na izvrstan prijem, o njoj je pisao likovni kritičar i povjesničar umjetnosti u nacionalnim „Školskim novinama“, a o njoj je izvjestilo i „Oslobođenje“ iz Sarajeva, kao i niz portala poput „Zagrebačkih likovnih umjetnika“, Wish.hr, Karlovački i drugi. Knjiga se početkom studenog našla na Amazon DE (Njemačka) bestseller rang listi na 169. mjestu (Top 200) u kategoriji „Suvremena umjetnost“ (knjige na stranom jeziku, više od 8.000 naslova), te u Top 500 Amazon US u kategoriji „Eseji individualnih fotografa“ (više od 7.000 naslova). Otkupio ju je veći broj inozemnih knjižnica i muzeja. Likovni kritičar, povjesničar umjetnosti Ante Vranković je zapisao:„Knjiga na devedesetak strana donosi niz autorovih ranije objavljenih, no danas teže dostupnih tekstova na temu tzv. vodenih slikarskih tehnika: tuša, akvarela, sepije i struganoga tuša, te japanskog sumi-e tuš – slikarstva, koje je Krupa apsolvirao kao stipendist japanske vlade na postdiplomskom studiju u Tokiju, te kojim se kontinuirano bavi već dvadesetak godina. Glavna vrijednost ove, na našem govornom području jedinstvene zbirke, je ne samo u divergentnosti tema kojima se bavi, već još i više u načinu na koji ih obrađuje. Naime obuhvaćeni tekstovi odnose se na sve glavne vodene likovne tehnike, te daju niz nadahnutih, spontanih i jednostavnih uputa ne samo kako, već i zašto uopće slikati, osobito vodenim tehnikama. Temi slikarske umjetnosti autor – zahvaljujući svojem dugogodišnjem pedagoškome iskustvu, koje je i potaklo nastanak dijela uvrštenih tekstova – prilazi bez mistifikacija, autentično i zanimljivo, daleko od suhoparne, pokatkad i gotovo sterilne retorike nekih ranijih, uglavnom dosta tehnički intoniranih priručnika.“

 

• Što je glavna značajka Vašeg opusa?

– Svakako ima tu niz značajki, ali ono što je dominantno je posvećenost izražaju u vodenim tehnikama. To je jedno istraživanje koje je u mojoj obitelji multigeneracijsko jer kako znate moj djed akad. slikar Alfred Krupa (Alfred Joseph Kruppa, 1915.-1989.) između ostaloga jedan je od utemeljitelja BAJ-a (Biennala akvarela Jugoslavije) 1979. godine i Kolonije akvarelista „Slavino proljeće“ 1981. godine u Ozlju. Ja sam u tu europsku tradiciju unio daleko istočna iskustva i prakse, na neki način stvarajući jedan amalgam i sinergiju pristupa i izraza. Trebam spomenuti i portret koji je također nešto što sam počeo učiti kod svog djeda, a on pak kod slavnih Józefa Mehoffera i Józefa Pankiewicza u Krakowu sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća. Po tim stvarima sam (ako tako mogu reći) prepoznat u inozemstvu i Hrvatskoj. Naravno bavim se i ostalim tradicionalnim slikarskim i crtačkim tehnikama kao i suvremenim/ avangardnim izrazima, a ekstenzivno i fotografijom (još od druge polovice 80-ih prošlog stoljeća).

 

• Kako pristupate motivu?

– Ja bih kao odgovor na vaše pitanje prenio mišljenja/osvrte Nikole Albaneže iz 2001. godine: „Za slikara kojemu je rukopis u rasponu od akademske preciznosti do lapidarnog krokijevskog bilježenja – tako važno izražajno sredstvo, kao što je u slučaju Alfreda Freddyja Krupe, nadasve je sretna okolnost mogućnost boravka i slikarskog usavršavanja u Japanu za razvoj upravo takvih predilekcija. Ugrađujući japansku kaligrafsku tradiciju u vlastitu sklonost lirskom posvojenju pejsažnih motiva Krupa se je na osebujan način približio ekspresivnom ambigvitetu crteža. Zadržavajući prepoznatljive naznake odabranih krajolika, njegov crtež sada razvija potpuno autonomne vrijednosti gestualnosti što ga dovodi na rub apstrakcije. Već je ranije u svojim akvarelima pokazao umijeće u kontroliranju nanošenja pigmenta na papir. Intenzivirane crno-bijele redukcije kineskog tuša nanesenog snažnim potezom na nježan japanski papir samo su pojačale te izražajne kvalitete u odnosu između prikaza i podloge. Iluzionistička uvjerljivost ustupila je mjesto specifičnom stvaralačkom naponu kao izrazu upravo te suzdržane, suspregnute eksplicitnosti“, Željka Marciuša iz 2002. godine: “…nadasve intimnog ugođaja i oslobođenog poteza koji se približava kaligrafijskim izražajnostima. Iako rukopis posjeduje opisne karakteristike, one su suzdržane i u pojedinim partijama linija ga oslobađa od predmetnoga i doseže sasvim apstraktnu vrijednost forme. To je posebna značajka ovog naizgled tradicionalnog crteža.“ i Stanka Špoljarića iz 2012. godine: “…U kontinuitetu Krupinog opusa nema kvalitetnih zastoja, zarana dosegnuta razina obogaćuje se novim iskustvima, s nikada narušenom radošću stvaranja. Krupa se i u djelima pune dorađenosti polja, i tek naznake oblika, ali itekako dostatne za puninu sliku, potvrđuje kao slikar neosporne likovne kulture, sa stalnom otvorenošću dijaloga s umjetnošću.“

• Što je novo u atelijeru?

– S obzirom na sve što smo do sada govorili ovo će zazvučati možda vrlo čudno, ali ja nemam atelijer. Kao što nemam niti svoj stan. Do 2010. godine kada su 3 generacije obitelji Krupa deložirane iz naše jedine nekretnine (tj. mojih roditelja, gdje smo živjeli od 1953.) u po nama vrlo sramotnom slučaju za hrvatsko pravosuđe i državu, nekako sam se snalazio. To je bio stan u palači industrijalca Maxa Heinricha sagrađenoj krajem 19. stoljeća gdje je moj djed stvorio gotovo čitav svoj umjetnički i izumiteljski opus. Tu je moj otac osmislio bunker Kruppa-M91. A i ja sam (pretpostavljam) nešto napravio… Tako da danas radim/živim u krajnje neprimjerenim uvjetima. Više puta sam se bezuspješno obraćao Gradu Karlovcu za dodjelom gradskog stana ili povrat u naš stan (s obzirom da trune prazan već skoro 9 godina). Ali to je tema možda za neki drugi razgovor.

 

• Planovi?

Uz to spremam se za jednu od većih samostalnih izložbi koja jeplanirana u karlovačkoj gradskoj galeriji „Vjekoslav Karas“ za listopad 2019. Radni naslov ove izložbe modernog slikarstva tušem je „Slikarska teorija struna“ a što je povezano s jednim od članaka kojesam 2017.godine objavio u kanadskom magazinu „Life As a Human“ i ponovno u knjizi ove godine. Uz to već neko vrijeme pretražujem, sortiram i katalogiziram obiteljsku i svoju umjetničku dokumentaciju kao i stare radove, nadam se da ću u neko dogledno vrijeme imati svojevrsni katalog raisonné. Tu sam već otkrio neke interesantne momente. Ovdje bih istaknuo možda samo jedan rad. Naime, ja sam bio dragovoljac – student prve godine slikarstva na ALU 91./92., međutim iz nekog razloga zatekao sam se u jutarnjim satima 28. 12. 1991. godine u našem stanu. Kako je bio u tijeku topnički napad na središte Karlovca (i okolicu naše kuće) svi smo se skupili u središtu stana tj. hodniku. Situacija koju sam tada „osjetio“ nagnala me da ju zabilježim u formi brze akvarelne skice (na neki kompleksniji i dovršeniji rad se nisam mogao fokusirati s obzirom da se kuća tresla od mina koje su padale u neposrednoj blizini i okolici kuće) na papiru za pisaću mašinu (to mi je bilo pod rukom). U prvom planu s lijeva se vidi obješeni kaput, iza njega se u drugom planu pojavljuju noge mog 11 godina mlađeg brata Mladena koji sjedi na podu (jastuku), u sredini se nalaze moje vojničke čizme, a s desna veliki ormar. U trećem planu naziru se glave i tijela moje mame Đurđica i (mislim) sestre Margareta kako leže na podu hodnika. U daljini 8-metarskog hodnika vide se komoda i ulazna vrata našeg stana (drvena sa staklenim površinama i rešetkama). Zašto ovo spominjem? Naime, koliko sam do sada uspio istražiti ovo je jedini slikarski zapis iz Domovinskog rata koji je nastao tijekom samih ratnim djelovanja tj. pod granatiranjem. Nadam se da ću i neke druge slike/crteže uspjeti staviti u kontekst vremena i prostora. Za to će mi naravno biti potrebna suradnja s vlasnicima slika jer većina mojih radova je u posjedu drugih osoba i obitelji. Tijekom nekoliko prošlih godina, među ostalima, ostvario sam uspješnu suradnju sa udrugom HDLU-Zagreb i nekoliko udruga u inozemstvu, pa se nadam da će se tako i nastaviti u godinama koje su pred nama. Volio bih predavati na akademiji.

• Kako vidite, doživljavate aktualnu domaću likovnu produkciju?

– Ja ne bih na ovome mjestu previše govorio o toj temi. Jedino što moram ustvrditi je da se ispostavilo da i ovo područje nije zaobišlo sve ono što je pogodilo i sve ostale segmente društva. Kako sam odrastao u umjetničkom miljeu sa svime onim što on u sebi uključuje mislim da ga dobro poznajem i (nažalost) moram reći da je većina promjena koje su se dogodile bile na gore, a ne na bolje (čemu smo se svi nadali). Potreban nam je sveobuhvatan Zakon o umjetnicima i umjetničkom stvaralaštvu prilagođen svakodnevici i stvarnosti umjetnika koji djeluju u Republici Hrvatskoj. To će se direktno odraziti na domaću likovnu produkciju.

 

Miroslav Pelikan