Nepotizam na Plenkovićev način

Nepotizam se nije dogodio preko noći

»Volim nepotizam! Znate uvijek će biti nepotizma,

tako svijet funkcionira.«

(Donald Trump)

Povjerenstvo za sukob interesa raspravljalo je i odlučivalo o eventualnom sukobu interesa, odnosno o mogućem nepotizmu, na nekoliko primjera, u slučaju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i zapošljavanja njemu bliskih osoba, rođaka, prijatelja, kumova, kolega…, pri čemu je on kao predsjednik hrvatske izvršne vlasti navodno imao važnu i bitnu i odlučujuću ulogu. Time se valjda htjelo pokazati kako smo svi pred zakonom jednaki, kako nema iznimaka, kako se javno sve iznosi, čak i onda kada su najviši državni dužnosnici u pitanju. Kaj god! U to više nitko ne vjeruje. Neki predlažu ukidanje Povjerensta, drugi ga žele “ojačati”, dok ga vlast želi dijelom staviti u politku, odnosno politizirati.

Lako za Plenkovića i tih nekoliko njegovih rođaka i kumova, koji su kako se pokazalo, stručni, sposobni i imaju, prema javnom natječaju sve uvjete za posao na koji su primljeni. Dobro je ponekad krenuti odozgo, prema dolje sa razotkrivanjem, rasvjetljavanjem, prokazivanjem, “čišćenjem” adekvatnim zakonskim postupcima, sankcioniranjem i kažnjavanjem. Međutim, u slučaju nepotizma, koji je  involviran i petrificiran u svim porama našega društva, od najniže do najviše razine, bilo bi dobro krenuti odozdo prema gore. Onima gore se ionako ništa loše zbog tog i takvog “grijeha” ne će dogoditi. Naći će se načina da se taj grijeh opravda nekim zakonom ili aneksom zakona, jer su i oni koji o tome odlučuju često na tu funkciji došli nepotizmom, nisu sposobni, već podobni na bilo koji način. Takvi jedni drugima čuvaju leđa i jedni druge drže, u cirkularno umreženom sustavu moći, štiteći se međusobno zakonskim aktima, koje su sami donijeli u tu svrhu, sa ciljem održavanja postojećeg stanja, dok se istovremeno tobože bore protiv korupcije, a dobro znaju kako nepotizam stvara, jača i održava korupciju.

Nepotizam nije od jučer i ne egzistira samo u Hrvatskoj. To je zlo staro koliko i ljudska zajednica, od one prvobitne do današnjih dana. Kroz vjekove se razvijao, usložnjavao, soficistirao, multiplicirao, uslojavao i postao pravilo, umjesto da bude iznimka. Nepotizam je nastojanje svjetovnih i duhovnih moćnika da svojim rođacima, prijateljima, kolegama i miljenicima priskrbljuju unosna zaposlenja, utjecaj i čast. Dobro je poznato kako se od Antike, preko Srednjega i Novog vijeka nepotizam širio, u svim područjima života i rada, naročito u Papinstvu, što vidimo u brojnoj literaturi, povijesti i kulturi. Nema baš neke velike razlike u nepotizmu, obitelji Borgia i današnjih vladajućih obitelji u zemljama koje se diče svojom demokracijom.

Nepotizam je dosad nepobjedivi, kancerozni virus, koji uništava svijet, pa i Hrvatsku. Bez nekih kadrova iz bivšeg sustava ne bi bilo moguće 1990. strukturitati državu, sa svim njezinim odrednicama. Bila su potrebna određena opća i posebna znanja, sposobnosti, vještine organiziranja i upravljanja. Trebalo je samo dobro procijeniti tko želi samostalnu, modernu, neovisnu i demokratsku  državu Hrvatsku, a tko ne, računajući na uvijek i svugdje prisutnu petu kolonu. Potpuno je jasno da su ti kadrovi kadrovirali dalje. Danas kadroviraju njihova djeca, po jednakom obrascu. Potomstva nasljeđuju radna mjesta po “krvnoj liniji”. Da bi se takvih što više uhljebilo izmišljaju se radna mjesta, pozicija, dužnost, povjerenstva, komisije, odbori, raspisuju javni natječaji s uvjetima kakve ima određeni kandidat, preporučen po stranačkoj, rodbinskoj, zavičajnoj, kumskoj, tazbinskoj, prijateljskoj ili drugarskoj pripadnosti, što je između ostalog čista diskriminacija: rodna, spolna, rasna,vjerska i nacionalna.

Mnogi od nas su žrtve nepotizma, u bilo kojem obliku, što nije malo. Puno  je više i opasnije što svaki nepotizam uz sebe veže korupciju, davanje i primanje mita, te postaje koloplet laži, licemjerja, oportunizma, klijentelizma, partikularizma, politikanstva…, što je ušlo u veliki zamršeni isprepleteni društveni labirint, iz kojeg je gotovo nemoguće izaći van. Svakim danom je sve više ljudi u tom labirintu. Ukoliko nisi s takvima, gotov si. Pakiraj kofere i idi van iz zemlje, bez ikakve pomisli i primisli na eventualni povratak negdje u budućnosti. Ovdje za tebe nema mjesta, makar bio po znanju sličan Einsteinu, po sposobnostima Tesli, po poštenju i karizmi Franji Asiškom, po ljubavi Majci Terezi.

Nepotizam se nije dogodio preko noći. Preko noći ne može niti nestati, kad bi i postojala čvrsta namjera i volja za tim nestankom, čega nema. Mogla bih navesti desetke primjera nepotizma iz osobnog iskustva ili iskustava mojih znanaca, rodbine i prijatelja, što ne bi bilo ništa eksklzivno i posebno. Svatko od nas ima nažalost takva iskustva. To zlo nas prati od rođenja do zadnjeg daha na ovom svijetu, čak i preko toga, Apsurdno je ali istinito da moraš imati veze poslije smrti, odnosno tvoji najbliži. Svuda postoji red i čekanje, pa je dobro da te netko pogura. Sve to košta i stvara nove obveze. Tako se neprekidno u linearnoj rastućoj spirali stvaraju novi krugovi, sa sve većim polumjerom oko neke nove čvrste točke na rastućem pravcu pogodovanja. Kad se nepotizam negdje nekada otkrije, malo tko kopa dublje i otkriva korupcija iza toga. Tu previše smrdi i nikad ne znaš koga ćeš sve naići, ako zakopaš dublje, stoga je najbolje grebsti po površini i konstatirati: Mi smo malobrojni narod, skoncentriran uglavnom u gradovima. Zahvaljući modernoj znanosti, tehnologiji i tehnici, svatko svakog manje više poznaje, o njemu sve zna. Svatko je svakome netko. I da hoćeš nepotizam ne možeš izbjeći, pogotovo ako si na vidljivom, javnom mjestu ili državnoj funkciji. Osim toga dobro se ponekad sjetiti kako si sam došao na poziciju na kojoj si sada.

Je li bilo boljih od tebe? Gdje su oni sada. Proračun koje države pune svojim porezom i doprinosima? Koliko si ti sam za to kriv? Bez takvog razmišljanja, preispitivanja, priznavanja samom sebi i odluke, kako je takve rabote i ponašanja dosta, ništa od svega u smislu bilo kakvih povjerenstava i njihovih odluka, koje nikog ne obvezuje, već se manje više svode na onu trubadursku: “Trla baba lan…”. Najgore od svega je što to sve košta. Velike lipe su praktički bačene, dok je narod željan friškog kruha. Velike plipe i mnogo vremena je  potrošeno za provođenje direktne i indirektne demokracije. Kasnije sve to poništi tisućljetni tvrdokorni virusni nepotizam.

Zlo se zlim vraća. Ti si meni dao mjesto za koje sam nekompetentan, sada ti ja pomažem da ostaneš na vlasti i funkciji. Ti si mene vratio kada su me drugi otpisali, ja te sada uzimam u svoju ekipu. Ti i tvoji ste mene 20 godina birali. Ja vam dajem posao, stan, kuću, brinem o vašoj djeci i unucima. Ja sam uništio sve nedolične snimke o tebi. Ti sad meni prepusti svoje mjesto. Ja sam ti platio kampanju. Ti sad mene pomiluj… Et cetera. To je obrazac (špranca) svakodnevnog  ponašanja i djelovanja. Pri tome se ne vidi i ne osjeća ni trun srama, ili bilo kakve nelagode pred narodom kome se u lice laže, koji sve to gleda, trpi i šuti. Pitanje je samo dokle?

Po tome smo, kao i po mnogo čemu drugom pozitivnom i dobrom,  daleko iza Rumunjske, gdje je prekipjelo žrtvama nepotizma i korupcije, što su javno iskazali prosvjedom 300.000  ljudi u Bukureštu. Prosvjed je očito urodio plodom, jer se Rumunjska pokrenula prema gore, u mnogo čemu dobrome i pozitivnim, što uočavaju i poštuju mnogi strani ulagači. Očito mi nemamo taj gen ugrađen u strukturu naše ličnosti i u naš biološki, sociološki i filozofski habitus. U našem društvenom genomu još uvijek prevladavaju negativni ostaci svih naših tlačitelja, okupatora, saveznika, režima, kao i novokomponirana travestija s elementima Zapada i Istoka, koji potiskuju sve tradicionalno i nacionalno, dostojno klasične opere.

Ankica Benček